VUJINAC


VUJINAC (1120 m) je preko 500 metara duga uvala u podnožju Lisca (1541 m), od strane mora zatvorena stijenama Vujinačkih greda. Gotovo cijelu uvalu prekrila je borova šuma,* a pod borovima je i cijeli primorski greben (Vujinačke grede).* Jedino se u Dolcu, južnom, najdubljem dijelu Vujinca održala travnata čistina. Tu je šuma bila iskrčena i pretvorena u oranice, no sad je i Dolac zagušen s visokim jasenima, javorima i meralama. Tek se na jugoistočnoj strani uvale pojavljuje bukova šuma, ali i na toj se strani prorijeđeni borovi uspinju do pod sam vrh Lisca. Premda se pokoji grm hrvatske sibireje može naći i u Vujincu, što se više penjemo prema vrhu Lisca ima je sve više. Na sjevernom Velebitu hrvatska sibireja je usko povezana s borovima jer je nalazimo na Visibabi iznad Babrovače, na strmini ispod kladske Vukušić dulibe, na Gredama ispod Jurkuške dulibe i na cijeloj primorskoj padini Lisca.

Sibireja u Vujincu
Sibireja u Vujincu

U Vujinac su selili mještani iz više podgorskih zaselaka. Na sjevernom kraju uvale, iznad Vujinačkog kuka, stanovi su Jerkovića s Velikih Brisnica, na istočnoj strani, na padini iznad središnjeg dijela uvale, na vrhu velike travnate ograde, nalaze se Kirinske kuće,* u dnu središnjeg dijela Vujinca stanove su imali Jerkovići iz Ivanče, a tek u najjužniji dio Vujinca i iznad Vujinca u smjeru Lađe, na zaravan Duplje, selili su Miškulini iz Pavića, Vicića i Malih Brisnica. Nekoliko stanova (Pavići) nalazilo se i na jugozapadnoj strani uvale, na padini Vujinačkih greda. Pored svake skupine stanova nailazimo na šterne* ili otvorene kamenice, no svejedno vode nije bilo dovoljno, pa se vodarilo (donosila voda) s mulama i magarcima čak iz snižnice u Crnoj dulibi.

Vujinac
Vujinac

Vujinački kuk. Na sjevernom kraju Vujinca uzdiže se i iznad borove šume strši – Vujinački kuk,* izdužena monolitna stijena ispod koje se prostiru najljepše borove šume. U njegovom se podnožju, u najsjevernijem kutu Vujinca, stisnuo Samograd (dolac). S gornje strane Kuka, pored puta koji iz Vujinca vodi u Jerković dolinu (i markacije za Lisac stanove), nalazi se velika zidina gdje su nekad (između dva svjetska rata) Miškulini iz Ivanče držali trgovinu. Danas, kad se od silne šume Vujinac više ne prepoznaje, čudimo se priči da se nekad moglo i na Velebitu kupiti cement (“vrića cimenta za 2 janjca”).

Samograd je dolac posve ravnog dna, s gornje strane zatvoren strmim stijenama Vujinačkog kuka, s donje strane znatno nižom kamenom gredom, ispod koje se nalazi Književi dočić,* okomito odsječen zaravanak pod borovima. Premda se nastavlja na vujinačku ravan, Samograd se svojim izdvojenim izgledom ne smatra dijelom Vujinca. I on se nekad obrađivao, a sad je prekriven gustišem tankih, visokih borova. Zato se uz rubove dolca i po okolnim stijenama kočopere najveći i najslikovitiji primjerci borova. Na njegovom se primorskom rubu nalazi ogradica i uz nju zidinica Mile Crevinog stana (Samograd Mile Crevin, gdje taj sve nije selio).

“Zeleni katun”

Zeleni katun“. Na južnom kraju Vujinca, na padini ispod krševite Kite (1181 m), s pogledom na cijelu vujinačku uvalu, nalazi se obnovljen stan i uređena šterna Vinka Miškulina iz Vicića, porijeklom s Malih Brisnica. Krajem svibnja kućica je sva u cvijeću. Oko kućice rastu trešnje, lipe (samo što nisu procvale), negnjile (u cvatu), merale (u cvatu), borovi, bukve, javori… Tu su i grmovi ruguze (podgorski naziv za ogrozd) sa zelenim plodovima, alpski likovac i veliki grm hrvatske sibireje okićeni su bijelim cvjetićima, a na tlu tepisi krupnocvjetnih ruža, i sve to u aranžmanu s đurđicama, plavim i uskolisnim perunikama,* velecvjetnim rošcem…

Malo Borje. I evo nas na kraju sjevernovelebitskih borovih šuma. Na zaravni iza “Zelenog katuna”, na južnom kraju Vujinačkih greda, opraštamo se s posljednjim borovima na putu (unutar jedne zidinice raste stoljetni bor). Malo Borje je zapravo kosica koja povezuje greben Kite (sjeverni ogranak Marina briška) s Vujinačkim gredama,* s koje se pruža pogled na more i Kutnu stanicu žičare na dnu Dundović poda. Skraja zaravni u jugozapadnom smjeru silazi staza prema Livadicama i Vodenom kuku.

Vodeni kuk
Vodeni kuk

Livadice. Po kamenjaru primorske padine Kite, mjestimično dobro građenom ali posve zaraslom stazom nalik koritu, za petnaestak minuta stižemo do Livadica, bivših stanova Miškulina s Malih Brisnica. Odmah ispod stanova proteže se visoka gromača ograđenog šumarka uz koju silazimo u (osojno) podnožje Vodenog kuka,* desetak metara visoke stijene, do kamenice s bistrom, hladnom vodom.*

Duplje. Od “Zelenog katuna”, poviše uređene šterne, vodi put strmo uzbrdo na zaravan Duplje. Na zaravni obrasloj golemim bukvama nalazi se nekoliko ograda i zidina prastarih stanova (tu su dva stana za koje se od davnine ne zna tko je i kada tu boravio). Markirana staza prošla je iznad Duplja, a naša varijanta skreće desno, položito zalazi za Kitu (1181 m), u Dulibicu, travnat dočić okružen strmim stranama Marina briška (ovdje su u Rupi krumpiri najbolje uspijevali). Cijela padina iznad Duplja i Dulbice do pod vrh Marina briška, i dalje sve do Matajuše, dolca pod samom južnom kosom Lisca, prekrivena je bujnom travom i prekrasnom bukovom šumom.


2006. – 2007.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s