Barić Draga – Šušnjevac
“Terezijana”
Terezijana. Sredinom 18. stoljeća, kad je posvuda po svijetu porasla potražnja za drvenom građom, na inicijativu Marije Terezije istražene su velebitske šume te popravljene stare i izgrađene nove vlake. Tim su vlakama podgorski “jamboraši” cijelo jedno stoljeće dovlačili goleme jelove i smrekove trupce i ostalu građu s Velebita na more. Podgorci su te vlake zvali vlakama/cestama Marije Terezije.
Jedna od tih Terezijana, možda i najintrigantnija jer se nigdje ne spominje, vodila je iz Barić Drage u planinu. Iako je nama poznata kao velebitski poprečni put, svrha joj nije bila povezivanje Podgorja s Likom. Ona je i nalikovala pravoj cesti, barem u donjem, primorsko-podgorskom dijelu.
PS. Vlaka se spominje u knjizi Lare Černicki i Staše Forenbahera “Starim cestama preko Velebita” gdje se kaže da je 1765. godine usvojen plan o rekonstrukciji i gradnji šumskih vlaka i cesta po kojemu bi se najjužnija vlaka trebala spuštati uz granicu mletačke Dalmacije do današnje Barić Drage. Vlaka se spominje i u povijesnoj crtici Rudolfa Horvata: “A g. 1798. bude probijen put od Dublja (valjda Duplja, Šarića duplja) iza Klepetuše do Trstenice” (današnja Mandalina, u ono vrijeme jedino naselje uz more).
Širine 2-3 metra, nasuta sitnijim i obrubljena krupnijim kamenjem, vlaka se od groblja u Barić Dragi penje u smjeru Šarić Luga, nastavlja rubom Podina prema Šušnjevcu i neslavno završava iznad njega, u Brolinom klancu. Navodno su ovdje za vrijeme gradnje stradali volovi pa je glavni izvođač radova, izvjesni Rogić iz senjskog kraja, sam sebi presudio. Vlaka je ionako većim dijelom do te mjere uništena da se mjestimice gotovo ne raspoznaje.
Od Brolina klanca dalje Terezijana nije više tako građena. Tu se počinje strmije uspinjati kamenim stubama, ali i dalje je to širok, odlično građen put koji nastavlja uzbrdo između Visovače (1018 m) i Kite (1083 m) i prelazi u uvalu Šarića duplje. No, i taj je dio, premda vodi kroz najljući krš, bio tako dobro izveden da se svi slažu kako je to sve jedna Terezijana.
Barić Draga. U Senjskom peljaru s početka 17. stoljeća na prostoru današnje Barić Drage nije zabilježena ni jedna lučica. Naselja uz more nema ni na austrijskim kartama druge topografske izmjere (1806. – 1869.), no ucrtane su neka stražarnica na rtu Široka punta, i Terezijana, i to samo od Široke do Šušnjevca. Tek se na kartama treće zemaljske izmjere (1869. – 1887.) na padini iznad današnje Barić Drage javlja selo Barići, premda u samoj uvali zvanoj Drivar još uvijek nema kuća. No, sad se Terezijana proteže od Široke punte (gdje su se trupci valjda utovarivali na usidrene brodove) sve do Rizvanuše. Sa Široke su vjerojatno otplovile u svijet i legendarne jele s Jelove ruje jer nije bez razloga kružila izreka, vezana za slične vlake uzduž velebitskog Podgorja, da je “more pojilo goru” (šumu).
Početak puta je kod groblja, Široka, na sjevernom kraju Barić Drage. S magistrale se uspinjemo trasom novog dalekovoda i već nakon 30-ak metara skrećemo desno na Terezijanu. Vlaka vodi padinom udesno, prelazi preko drage od Portića i u dvije oštre serpentine izlazi na zaravan Podine ispod nekadašnjeg sela Šarić Luga.
Šarić Lug. Pošto smo izašli na zaravan, s obje strane puta nižu se ograde zarasle hrastovom šumom i šikarom. U onoj s desne strane nalazi se začuđujuće velik bunar,* pun vode, gdje stoku napaja Dragan Trošelj iz susjednih Selina. U kućama s lijeve strane puta, od kojih su ostale tek urušene zidine, nekad je stanovalo četiri obitelji Šarića (Brušići), doseljenih iz Lipovca. Ispod najniže ograde sela, s obje strane puta, nalazi se nekoliko skupina mirila (neka od njih udaljena su od staze i do 30 metara). Jednostavnija su od onih u Ljubotiću: uglavnom su to dva uspravljena, neobrađena kamena, bez središnjeg popločenja, pa se, onako zarasla u travu, gotovo ne raspoznaju.* Bila su to mirila Šarića i Marasa na njihovom putu do groblja u Barić Dragi. Božo Maras s Podpogledala tvrdi da se kod Pivčevih Torina raspoznaju i njihova prastara mirila na putu prema starom groblju na Šugarju ili u Lukovu Šugarju.
Podine su prostrana podgorska zaravan koja se proteže jugoistočno od Šarić Luga sve do Pogledala (322 m),* glavice iza koje se nalazi još jedno napušteno podgorsko selo, Podpogledalo (Marasi pod Pogledalom). Podine resi nekoliko većih i više manjih, četverokutnih, travnatih ograda koje usred gole, kamenite pustinje djeluju posve nestvarno. Najveće i najljepše na zaravni su Barićeve Podine (ograde), a tu su i ograde Marasa, Šarića i Trošelja. Po predaji Barići su se posljednji doselili na ove prostore te se nastanili na sjevernom rubu Podina. Kasnije su sišli bliže moru i osnovali svoje matično selo zvano Loze (izvorno Barići) odmah iznad magistrale. Ipak, stoku su zadržali u napuštenim nastambama na Podinama – današnjim Torićima.
Na drugom kraju Podina, iznad Podpogledala, sela koje se na kartama i dalje pojavljuje pod krivim imenom Lužina, nalaze se jednako lijepe Marasove ograde.* Ponad njih, pored puta koji s gornje strane Pogledala vodi prema Šarić Lugu, smješten je bunar gdje Božo Maras napaja ovce.*
Iznad Šarić Luga Terezijana u oštrim zavojima nastavlja kroz nisku šikaru. U drugom zavoju iznad Luga, na dijelu gdje je put doslovno raznesen, treba skrenuti desno, a mi se tu moramo zapitati je li vlaka s ovakvim zavojima doista bila predviđena za izvlačenje trupaca. Neposredno prije Šušnjevca, na raskrižju zvanom Pod Kosom, ulijevo se odvaja strma staza koja vodi preko Kose u Šušnjevac, a Terezijana nastavlja po Kosi i u velikom ga luku obilazi s istočne strane.
Šušnjevac je jedan od najljepših velebitskih dolaca, a nekad je u njemu stanovalo petnaest obitelji Marasa. Niko Maras, rođen 1943. godine, pričao mi je o pješačenju do škole u Barić Dragi (i napasanju stoke nakon škole), o posljednjem Šušnjevčanu, didu Luki, kojeg je on sam pomogao snesti do groblja u Barić Dragi u veljači 1960. i odlasku iz Šušnjevca na Badnjak 1965., kada kao posljednji od Marasa s roditeljima napušta selo.
Marasi su od davnine bili podijeljeni u dvije seoske zadruge – Donje i Gornje Marase. Izgleda da nisu bili previše bliski jer su se već u Šušnjevcu grupirali svatko u svom dijelu dolca, pa su i odvojeno selili u planinu: Gornji Marasi u Šarića duplje (točnije Veliko duplje), a Donji u Marasa paljež.
Šušnjevac (645 m) naoko se sastoji od tri dijela: središnjeg, najprostranijeg i dvaju manjih, isturenih “dočića”, od kojih je jedan na donjoj, primorskoj strani, a drugi na gornjoj, zavučen u planinu. U šumarku na gornjem rubu dolca nalaze se urušene zidine Gornjih Marasa. Tu je, u šterni pod betonskom pločom,* i najbolja voda u Šušnjevcu, a pored nje razmještene su kante, očit dokaz da i ovdje sa svojim blagom navraća Dragan Trošelj. Na padini iznad sela nalazi se još jedna lijepa zidina,* a iznad nje lučno pregrađena kamenica.* Kako je Terezijana u velikom luku zaobišla Šušnjevac, od Gornjih Marasa penje se, uz Dubravu, strma skalinada i navrh Šušnjevca izlazi na Terezijanu.
Zaselak Donjih Marasa već je bliže moru, na zapadnom rubu središnjeg dolca, te čini najljepšu skupinu kuća* (u ovu seosku zajednicu spadaju i Marasi pod Pogledalom). Ispred kuća pružilo se travnato polje s pogledom na Kurozeb (874 m) i Okapinu s druge strane dolca,* dok iza kuća niska kamenita kosa zvana Plećice i vršak Glavičica (670 m) zatvaraju dolac sa sjeverozapada. Tu je i Nikina kuća, odakle klesanim kamenim stepenicama dolazimo do Čatrnje, uske kamenice s vodom, duge pet metara. Šterna je pokrivena kamenim škrilama, na najširem dijelu hrastovim gredama, s tek malim otvorom za vađenje vode.
Iznad Šušnjevca, na vrhu kamenite Plećice, nalazi se istoimena kamenica, opasana s dva metra visokom gromačom.* Onako velika i duboka (promjera 2.5 m), nalik na kadu punu vode, neodoljivo je mamila djecu da se kupaju u njoj. Preko Plećica vodio je put u Vrančevac, travnat dolac u podnožju Kuka oblog (834 m), a za kamenicu ne bih ni znao da je nisam zapazio s Kuka oblog. Iznad Plećica nastavlja se Lipova glavica (745 m), na čijoj se zapadnoj strani nalazi špilja u kojoj su se krajem Drugog svjetskog rata skrivali ratni bjegunci.*
Usred polja nalazi se prava jama, skrivena gustom šikarom, a ponekad ni ona nije stigla progutati svu vodu koja se nakon obilnih kiša slijevala u dolac.
Tropski karakter Šušnjevca posebno je izražen na njegovoj primorskoj strani, gdje se protežu prekrasni drvoredi starih klenova i makljena. I kod Donjih Marasa očuvana su golema stabla makljena. Did Jure (umro 1953.), prisjeća se Niko Maras, nije dao da se ubere ni jedna zelena grančica sa stabala. Sa sikirom klinarom obilazio je stare panjeve (krnj) i otkidao suhe dijelove.
S druge strane Glavičice, u dijelu dolca najbliže moru, jedino je još kuća Bože Marasa pod krovom. Od nje na zapad vodi sada posve neprohodan put koji prelazi preko kosice zvane Kršić (i tu se nalaze dvije velike kamenice) i silazi u Marasove dočiće, uvalu u zaleđu Trovrha (670 m) s dva travnata, šumom i šikarom zarasla dolca. Marasi s Podpogledala boravili su u Šušnjevcu u proljeće, mjesec dana prije seobe u Paljež, i ujesen, mjesec dana nakon silaska s Palježa, a u vrijeme kad se nije selilo u Paljež, pola godine bili su u Šušnjevcu, pola Pod Pogledalom.
Kurozeb (874 m). S vrha Kurozeba pruža se prekrasan pogled na travnate dolce u podnožju: Šušnjevac* s jedne i Bristovac* s druge strane glavice. Iznad Šušnjevca ističu se Vrančevac i Kuk obli, a već u planini, u uskom prolazu između Visovače i Kite, vidi se velika zgrada na vrhu Panosa. Desno od Panosa nižu se vrhovi: Debeli kuk, kukovi oko Stapa i Stapine, i sve dalje do Bojinca i Svetog brda.
Pedesetih godina prošlog stoljeća, loveći na padini Kurozeba iznad Šušnjevca, lugar Devčić otkrio je špilju. Ulaz joj je očito morao biti skromnih dimenzija kad je tako kasno otkrivena,* no zato se ispod zemlje krije prekrasna stometarska dvorana. Na Kurozeb se prema moru nastavlja nešto niža glavica Okapina (785 m),* a ispod nje zaravanak s tri okrugle ogradice – Podić,* zaravanak s tri okrugle ogradice. S druge strane Okapine, prema Tribnju, nalazi se polupećina (okapina) u kojoj je uvijek bilo vode cijednice,* a moglo se i skloniti od nevremena. Premda su im Bristovčani bili prvi susjedi, Marasi i Trošelji tek su jedan do dva puta godišnje odlazili na tribanjsku stranu (za maškare ili neki blagdan).
Božo Maras namjerava popisati sve njive, ograde i košanice koje su nekad uživale pojedine seoske zadruge. Ove niže, bliže naseljima, vjerojatno su ucrtane u zemljišnim knjigama, ali one u planini, koje su bile uzurpirane ili na neki drugi način dobivene na korištenje, niti su ucrtane, niti su im imena zapisana.
kolovoz 2009., travanj 2010.
Kramaruša 
Is Bozo alive…if so how to contact him………Maras in USA, whose relatives lived in Šušnjevac
Sviđa mi seSviđa mi se