RAMINO KORITO


RAMINO KORITO. Vršni dio Velebita o kojemu još nije bilo riječi podijeljen je u dva dijela: istočni dio koji pod imenom Šugarska duliba obuhvaća ogroman prostor između Šugarske dulibe i Brušana i zapadni dio nazvan po valjda najpoznatijem lokalitetu u ovom dijelu planine – Ramino korito.

Ramino korito
Ramino korito

Ramino korito je duga, šumovita uvala stiješnjena između visokih i strmih strana, a proteže se od Piskovite kosice i poprečnog puta preko Ždrila na sjeverozapadu do travnate strmine na drugom kraju Korita i poprečnog puta “priko Škalica” (Milkovića vrata) na jugoistoku. U širem smislu Korito se na jednu stranu nastavlja prema Konjskom, a na drugu stranu sve do poprečnog puta preko Pasjeg klanca, gdje prelazi u šume Šugarskog korita.

Zbog nepristupačnog položaja i nemogućnosti bilo kakve organiziranije eksploatacije šume, danas je Ramino korito poznato kao jedna od najočuvanijih bukovih prašuma na Velebitu. Ipak, ova šuma nema ona tipična kontinentalna obilježja, već je to svjetlija primorska bukova šuma. Ovdje nije toliko prisutan osjećaj divljine i šuma nije tako mračna pa nas povremeno šetnja travom prekrivenim dnom korita gotovo podsjeća na šetnje po njegovanim parkovima.*

No, tako nije bilo 1925. godine kad je ovuda prošao Miroslav Hirtz, iako pomalo zazirem od njegovog opisa Raminog korita objavljenog sljedeće godine u HP-u: “Ramino korito izgleda na karti kao pitoma ravnica, a ovamo je rastrgana divljina, vrtača do vrtače, puna kamenih gromada. Pored toga na dnu Korita leži na tisuće oborenih stabala i trupaca, a od iverja mogao bi čovjek da naslaže čitave bregove. Sve je to posječeno iz prkosa i zlobe od tamošnjih pučana, jer je šuma tobože državna. Takvu žalosnu i bezumnu pljačku nismo jošte nigdje vidjeli. Dnevno je seljak u šumi i siječe, pustoši i uništava, a vlast je protiv te pljačke nemoćna, jer on nema ništa, da mu zaplijeni, a čim smotri oružnike, pobjegne u škrape… To je pljačka iz osvete, jer se u šugarskom Podgorju ne može više da tjera kriumčarenje ukradenim drvom, otkad imade financija brze motorne čamce za nadziranje primorske obale.”

I Ljudevit Rossi 1911. piše da je Ramino korito “zarašteno mladom bukovom šumom”, a još “prije 15 godina bilo je u gornjem Raminom Koritu livada i pašnjaka nu i ti su sada obrašteni.”

Danas iz Brušana u Ramino korito vode dvije markirane i jedna nemarkirana staza. Ovo nisu staze kojima su Ličani izlazili u Korito, već su to bili poprečni putevi kojima su Podgorci odlazili u Liku.

Veliki Sadikovac
Veliki Sadikovac

BRUŠANE – PISKOVITA KOSICA (VPP). Kod zadnjih brušanskih kuća tzv. Stare pile i mosta preko potoka Suvaje, na početku Brušanske dulibe i cestovnog uspona na Oštarije (Takalice), skrećemo lijevo bijelom cestom (Terezijana) još 2 km kroz Brušansku dulibu do lovačke kuće “Lagosta”. Put se sada penje uz potočić, dva puta siječe šumsku cestu i nakon jednog sata izlazi na travnat prijevoj – Sadikovac – između vrha Veliki Sadikovac (1286 m) zdesna i Konjevače (1381 m) slijeva.* S prijevoja vodi markacija na vrh Konjevače, a odmah s druge strane prijevoja ispružio se travnat dolac Veliki Sadikovac. Put nastavlja položito desnom stranom poviše dolca i nakon 200 metara, iza markiranog odvojka za vrh Veliki Sadikovac, prolazi pored groba Frane Uzelca (20-30 metara lijevo ispod staze),* križara iz Kijaca ubijenog 1946. na Sadikovcu (nećaci su mu 90-ih godina podigli nadgrobni spomenik).

Veliki Sadikovac
Veliki Sadikovac

25. srpnja 1910. Ljudevit Rossi je na zapadnom podnožju Konjevače obišao “više omanjih i dva oveća vrelca na okupu” u kojima voda “bijaše posvema čista i bistra, te pitka a vidjelo se kako ključa.” Marica Rudelić iz Rudelić Drage često je ovuda posjećivala rodbinu u Brušanima i jedva je čekala da se napije vode sa Si(j)aseta. Marica kaže da se izvor nalazi na samom prijevoju “kad se već vide Takalice”, ispod stijene, u rupi koju su ljudi iskopali. Možda je to izvor koji se nalazi oko 150 metara istočno od staze, na rubu šume, no sad je gotovo presušio. Zato je vrelo na dnu Velikog Sadikovca u neusporedivo boljem stanju: voda “piči” s izvora i u dobro definiranom koritu formira potočić dužine pedesetak metara.* Marica i Mile Šikić spominjali su i vrelo Pizdicu, na silazu sa Sadikovca u Brušane. Navodno ga je netko raskopao pa se voda izgubila, no ionako ovu stranu Velebita krasi sijaset potočića.

Prošavši uzduž uvale Velikog Sadikovca, put se lagano penje na prijevoj, najvišu točku puta (1040 m), odakle se niz omanji klanac spušta u travnat, 500 metara dug dolac Mali Sadikovac.* Premda se nalaze nadomak Brušana, Sadikovačke doce (i Konjevaču) kosili su, i ovuda su napasali blago, Podgorci iz Lukova Šugarja. Marica Rudelić kaže da je na dnu Velikog Sadikovca njihova “mirna” zemlja. Brušanci nisu izlazili na Sadikovac jer su imali dovoljno vode i trave u Lici (jedine njihove sjenokoše bile su u Ravnim dragama). Podgorci su još nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata izlazili na ove pašnjake. Mile Šikić je neke sušne 50-e godine na Malom Sadikovcu “kampirao” sedam dana s blagom.

Ždrilo (1045 m) i Kučeljci
Ždrilo (1045 m) i Kučeljci

S Malog Sadikovca put silazi u Ramino korito. S ruba dolca vidi se Ždrilo (1045 m), prijevoj s druge strane Korita, kuda nas odvodi put. Pri dnu silaza u Korito prolazimo raskrižje gdje se poprečni put račva: tzv. pješački put nastavlja desno na Piskovitu kosicu (Šikić kosica, 940 m), gdje se križa s VPP-om, pa preko stjenovitih Kučeljaka* izlazi na Ždrilo. Ove je Kučeljke obilazio konjski put koji s raskrižja silazi u Šikić jataru, prvu ponikvu Raminog korita (ovo je ujedno bio poprečni put kojim su Milkovići odlazili u Liku), pa rubom Jatare nastavlja na Ždrilo.

Preko Sadikovca odlazilo je najviše Podgoraca u Liku. Ovo je bio najlakši prijelaz preko Velebita, a za razliku od druga dva (priko Škalica i priko Stružica), ovuda se moglo i s konjima proći.

S Piskovite kosice VPP silazi u Šikić jataru. Na silazu prolazimo raskrižje sa spomenutim konjskim putem tzv. Ruju, nazvanu po obližnjoj Šikić ruji, još jednom presahlom izvoru u uvali slijeva. Šikić jatara je ishodište dviju inačica VPP-a: kontinentalne kroz Ramino korito i primorske preko Peći. I poprečni put prema Peći imao je svoju konjsku zaobilaznicu. Naime, silazeći ovim putem u Ramino korito Hirčeva se karavana podijelila: pješaci su nastavili danas markiranim putem u Šikić jataru, a tovarna ekipa s konjima skrenula je desno i sišla u Ramino korito odakle im je trebalo još pola sata koritom do Šikić jatare. Na ovaj način zaobiđene su Klisurice, koje spominje Edo Hadžiselimović kada kaže da se iz Šikić jatare “za manje od 30 minuta stiže do slikovitih Klisurica – uskog prolaza kroz stjenovite vrleti”. I Branimir Gušić u onom nenadmašnom opisu velebitskog uzdužnog puta kaže da staza (kroz Ramino korito) iz Šikić jatare nastavlja “kamenitim rebrom zvanim Žute stijene” i za 25 minuta stiže do mjesta gdje desno skreće put kojim su sišli Hirčevi konji.

BRUŠANE – PASJI KLANAC (VPP). Ante Rukavina bio je pravi pjesnik u odnosu na spomenute velebitaše, no to ga nije priječilo da nas i on povede zaboravljenim velebitskim stazama, među kojima se posebno ističe poprečni put iz Brušana u Lukovo Šugarje poznat pod imenom “priko Stružica“.

Kameni klanac
Kameni klanac

Od crkve u Brušanima put vodi cestom u brušanski zaselak Staro Selo. Na livadi iza kuća je raskrižje: poprečni put koji je preko Šarića duplja silazio u Barić Dragu, a sada bijela cesta penje se dragom u jugoistočnom smjeru pa preko Torina izlazi na Samare i cestu za Jelovu ruju, a naš put skreće desno, uza stranu kojom se i cesta penje, tako da je siječe na nekoliko mjesta. Put vodi desnom stranom jaruge Divolenac i nakon gotovo jednosatnog uspona posljednji put izlazi na cestu, na zavoj gdje novoprobijena cesta skreće desno u Ravne drage. Prešavši preko ceste, nastavljamo po ispranom koritu jaruge* do podnožja stjenovite barijere zvane Stružice, koju treba četveronoške svladati. Ovo je najteži dio puta, no i dalje se put strmo penje kroz šumu sve dok konačno ne iziđe na prijevoj od Brušana udaljen dva sata hoda (Ante kaže da se mali zaravanak na prijevoju zvao Dolac). Par minuta dalje staza vodi iznad Katine jame, dubokog ponora lijevo ispod staze, na sjeverozapadnom rubu velike ponikve zvane Gluve doline. S druge strane doline strše kameniti vrhovi* grebena koji nas kao zid dijeli od Šugarskog korita (Suzne doline). Ovdje je već toplije i svjetlije, što i nije čudno jer ćemo za manje od sat vremena doći do Pasjeg klanca i pogleda na more.

Šimine jele i Siljevača (1451 m)
Šimine jele i Siljevača (1451 m)

Od Katine jame put nastavlja rubom Dolina, silazi u omanji dočić, zatim u duguljastu Kamenu dolinu punu golemih kamenih blokova, iz koje izlazi kratkim, ali strmim usponom pored kamene barijere, visokog zida-pregrade zdesna. Ovo je Kameni klanac, najviša točka puta, prolaz koji je Gabre Milković spominjao. Ovuda sam samo jednom prošao pa ne mogu tvrditi, ali učinilo mi se da ovdje nije pogođen pravi put. Možda je malo čudno, no Gabre kaže da im je ovo bio najdraži prijelaz preko Velebita.

S Kamenog klanca put silazi ukoso desnom stranom uzdužne uvale nazvane po jelama koje su tu nekad rasle – Šimine jele. S druge strane uvale proteže se strma padina Siljevače (Siljevo brdo, 1451 m), a već na drugom kraju uvale vidi se Pasji klanac (1295 m), stjenovit prijevoj koji dijeli Siljevaču slijeva od Pasjeg kuka (1385 m) zdesna. Uvala se gotovo jednako divljim “hodnikom” nastavlja u jugoistočnom smjeru na – u ovom kraju najnepristupačniju – Suznu dolinu. Sišavši u uvalu, staza prelazi na padinu Siljevače i laganim usponom (sad nam je zdesna duboka Smrčeva dolina) izlazi na VPP 20-ak metara ispod Pasjeg klanca.

BRUŠANE – Škalice (Milkovića vrata) – RAMINO KORITO (VPP). Treći poprečni put poznat pod imenom “priko Škalica” vodio je iz Brušana preko Ravnih i Ružnih draga na Milkovića vrata (1211 m), niti jedan metar širok prolaz na stjenovitom grebenu koji veže Milković vrh (1352 m) zdesna s Otrovnim vrhom (1411 m)* slijeva. Ravne, a sada i Ružne drage premrežene su šumskim cestama. Uspon na Milkovića vrata treba poduzeti sa zavoja šumske ceste koja je najdublje zašla u Velebit, oko 300 metara prije okretišta te ceste, gdje cesta siječe stari put. Podgorcima su Milkovića vrata poznata pod imenom Škalice, što u krajnosti znači isto što i stružice, teško prohodan prolaz. Pedesetak metara prije samog prijevoja u stijeni zdesna nalazi se dva metra duboka kamenica u kojoj uvijek ima vode.

Škalice (Milkovića vrata)
Škalice (Milkovića vrata)

Sa Škalica je najlakši uspon na Milković vrh (1352 m). Pri vrhu uspona, na strmoj primorskoj padini, nalaze se razbacani dijelovi aviona koji se tu srušio 1963. godine.* Vrh je Podgorcima poznatiji pod imenom Puš(i)ji vrh, mada je pod tim imenom na zemljovidima označen susjedni vrh (kao mjesto pada aviona, uz Ružne drage, spominje se Pušiji vrh). S vrha uživamo u pogledu na “Međuvrh” (1301 m) i Konjevaču,* na Ramino korito i cijeli greben koji se proteže s primorske strane Korita od Pasjeg klanca,* preko “Jurilina klanca”,* sve do Ždrila i Panosa.*

Sa Škalica put silazi po izrazito kamenitoj, šumom i šikarom zarasloj strani (raskrižje s VPP-om je vjerojatno oko 300 metara prije one travnate strmine), za razliku od južne strane Korita koja je jednako strma, ali pod lako prohodnom bukovom šumom.* Danas se staza i na silazu u Korito i na usponu iz Korita teško raspoznaje. Izlaskom iz Korita, put nastavlja Dragom od Crmušišta u Jelovi dolac i silazi u Podgorje (vidi Milkoviće).

Milković vrh (1352 m)
Milković vrh (1352 m)

U poglavlju o Milkovićima rečeno je da ne postoji na kartama ucrtan put koji preko Ravnog brda silazi u Ramino korito. Ipak, još uvijek sumnjam da je netko svojevoljno ucrtao taj put jer vodi najkraćim smjerom u Podgorje, ne gubeći na visini, traverzirajući Ramino korito vrhom one travnate strmine, jedino je sada problematičan vratoloman primorski izlaz iz Korita.

Josip Poljak je u društvu s Hirtzom prošao put od Peći do Šikić jatare, no svejedno me smutio s opisom puta objavljenim u njegovom vodiču: “Od krajnjeg jugoistočnog dna Raminog korita uspinjemo se vrlo strmo… na sedlo… Tu nam se prvi put (od Konjskog) ukaže more, a pogled je otvoren na Kuk i na Krug. Od sedla spuštamo se Bukovom dragom, pa odmah s početka drage…nalazi se u brdu Ravni kuk velika polupećina – Stolačka peć.” Smutio me, ili sam htio da me smuti, kada spominje jugoistočno dno Raminog korita i otvoren pogled sa sedla na Kuk i Krug, pa još silaz niz Bukovu dragu…


rujan 2013.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s