AŽIĆ LOKVA – ZAVIŽAN
Ažić Lokva – Trnovac. Uspon iz Ažić Lokve* je najzeleniji od svih podgorskih uzlaza u goru. Ne samo da je najzeleniji, tu su se borovi spustili duboko niz travnate padine i prekrili kamenite podgorske strmine.
Krećemo s Donje Lokve novoasfaltiranom cestom u zaselak Gornju Lokvu. Točno iznad sela uzdiže se glavica, iza koje se u uvalici nalazi napušteno selo Trnovac, na našem putu za Zavižan. Popriki put vodi s Lokve ravno uzbrdo, uz Vozalicu, a glavni put nastavlja desno do Lokvetine, travom zarasle lokve. Nekad se tu napajalo blago, ali su i neki Ažići znali uzimati vodu iz Lokvetine (“ispod Babulja“, omanje stijene ispod koje je bila najdublja voda), premda se kojih stotinjak metara prema moru nalazi bunar Stazovac, nekad glavni izvor pitke vode žiteljima Lokve. S te nam je strane prišao put iz Lukova i Panosa, a već kod Lokvetine prilazi nam, s gornje strane glavice Panos (469 m), i put iz Biluće. Kroz još uvijek tipičnu podgorsku šikaru put zavija prema Trnovcu, ali nedugo zatim vodi dragom uzbrdo po dubokoj hladovini. Neposredno ispred Trnovca zdesna nam prilazi i put kojim su u planinu izlazili mještani Donjeg i Gornjeg Zagona.
Trnovac (560 m). Uz najzeleniji uspon u goru i uvala Trnovca je najzelenija u Podgorju. Pogled s glavice na selo to nam najbolje dočarava jer je nevelika dolina posve prekrivena krošnjama starih hrastova.* Odmah iznad sela i hrastovih gajeva nastavljaju se borove šume uspinjati prema vrhovima Kite (929 m) i Borovog vrha (1084 m). I južnije se borovi pojavljuju već na početku one dugačke kose koja se ravnomjerno penje prema Zavižanu. Na tu stranu, ispod Drinove grede, raspršile se Kaduljeve staze po podgorskom kršu, a iznad Grede, kao po nekom dugačkom koritu, tanka borova “staza” uzlazi u planinu. Ali, mi nećemo na tu stranu.
Legenda kaže da su se na Gornju Lokvu doselila tri brata Ažića. Najstariji, lopov, ostao je skriven na Gornjoj Lokvi, srednji, kurbešina, spustio se u “civilizaciju”, na Donju Lokvu, a najmlađi, mudrac Jadre, nastanio se na Trnovcu (mudrac zato jer je odabrao dolac obrastao golemim hrastovima). Po Jadri se selo zove još i Jadrević Trnovac.
Na Trnovcu je nekad bilo sedam kuća Ažića (Jadrevići/Jadrijevići, između dva svjetska rata u tri kuće priženili su se Babići s Panosa) i isto toliko bunara s pitkom vodom (uz jedan zajednički zvan Šušak ili Jadrević bunar, svaka kuća imala je svoj bunar). Kuće se nalaze na istočnoj strani, poviše dolca, u hladovini starih lipa. Danas su još tri kuće pod krovom, uz kuće su i šterne, a vrtovi su zarasli, premda se poneki vlasnik zna i duže vrijeme zadržati u selu. Sada ovdje veći dio godine boravi Drago Babić i ništa mu ne fali. Njegov je otac bio posljednji stalni stanovnik na Trnovcu, posljednji koji je s Trnovca izlazio u planinu (u Jadrević dulibu), i posljednji koji je s Trnovca snesen na Lokvu (umro je 2. veljače 1988.).
Trnovac je bio glavna lukovačka “luka” iz koje se kretalo u planinu. Put prema sjeveru povezivao je nekad stalno naseljena planinska mjesta (Rogić Dolina, Dragičević Dolac, Vujinac, Markovac i Babić Dolac) s Lukovom (crkva, groblje, škola, brod), put koji uzlazi u planinu sjevernom stranom Borovog vrha vodio je do stanova u Zlatkinoj njivi (i Ažić krču), i dalje, preko Mrazovica (Marasovica) i Zakuka sve do navrh Stipšić bila (Markov kuk), a putem koji s južne strane obilazi Borovi vrh izlazilo se na još brojnije stanove u Ječmištima, Rokaljević dulibi, Jadrević dulibi, Cipalima, Dolini (Bilučkoj), Pod gorom, Za Glavicom, na Ravni (Barišić), Krču (Bilučkom i Pušinskom) i Pogledalu. Ovuda su i Lukovčani izlazili na Zavižan: Ažići u Jadrijević dolac, Miškulini iz Zagona na stanove Koića Rivine, najviše na sjevernom Velebitu (Koić kosa se s Rivina spušta u Čemerikov dočić). Lukovčani su imali sjenokoše i na Jezerima (Ažići s Trnovca kosili su Zukovac). Još su dalje “putovali” pastiri iz Biluće na koje je u Velikom Lomu naišao Miroslav Hirtz, na onom čuvenom pohodu u Lubenovac kad se sukobio s “krugljom”. Naime, kad je ovim prostorima prolazila granica između svetojurske i jablanačke upravne općine, južni dio lukovačke župe (Biluća, Zagon pod Kosom i Pušine) spadao je pod katastarsku općinu Gornju Kladu (Jablanac).
Trnovac – Ždrilo. U hrastovom šumarku iznad Trnovca odvaja se lijevo put koji vodi prema spomenutim naseljima u planini. Put uskoro po podzidanoj Mostini prelazi preko drage na prostor zvan Križić (gdje siječe tzv. Luketinov put), nastavlja uzbrdo između Grabovog kučeljka slijeva i Jazvina zdesna (izrazito krševita strana, sada i ona prekrivena borovima) i izlazi na zaravanak ispod Ždrila, na kraj protupožarne ceste Razbojište – Ždrilo.
Trnovac – Splovine. U hrastovom šumarku iznad Trnovca lijevo skreće put prema Ždrilu i Rogić Dolini, a naš put nastavlja ravno uzbrdo do suhozida Plantaže (branjevina zdesna) i novog raskrižja: Stari put produžuje uz ogradu branjevine, a lošiji, popriki put ulazi kroz razvaljenu gromaču u borovu šumu branjevine pa uz Borice stiže do pod Splovine, gdje se kod Stare lise ponovo sastaje sa Starim putem. Tu je svojedobno bio ulaz u branjevinu (kad je kasnije branjevina proširivana, novi ulaz, Nova lisa, pomaknut je kod Torina). Tu je i šuma nešto rjeđa (na deblu bora piše Volarice), a put nastavlja uz travnatu strminu i u nekoliko kratkih zavoja izlazi na Donji brig i ravan Splovine. Pred nama su najljepši velebitski prostori pod borovom šumom.
Stari put sa spomenutog raskrižja nastavlja uz ogradu branjevine (slijeva ostaju Kućetine, zatim Kalić) do novog raskrižja kod Torina (796 m). Put je mjestimice tako dobro građen (kaldrma) da je užitak hodati po njemu. Od Torina (ograda) staza ravno vodi uz ogradu Čičavac sjevernom stranom Borovog vrha prema Zlatkinoj njivi, a Stari put skreće desno, primorskom stranom Borovog vrha prema Splovinama. Cijela padina, premda travnata, već je teže prohodna i posve zarasla niskim raslinjem. Iznad staze u gustišu borove šume iščezli su livada i bunar Ostrvica.* U priči oko Lukovačke branjevine možda su najzanimljivije dvije nekoliko metara široke “staze”, ulice koje vode između kamenih ograda strmo uzbrdo prema Splovinama. Naime, koliko god bila omražena, Austro-Ugarska je bila pravna država, pa kad je osnovana branjevina i na velikom prostoru onemogućena svaka djelatnost, država se morala pobrinuti za nesmetan prilaz do malih privatnih posjeda unutar branjevine. Kako gromače vode ravno uzbrdo ne vodeći računa o terenu, ulice nisu ni korištene kao staze, već samo kao put kojim se progonila stoka.
Splovine (985 m), dolac s valjda najljepšom borovom šumom na Velebitu samo je djelić borove šume koja se prelila preko Borovog vrha (1084 m). Ta se šuma nastavlja sjeverno do na kraj Rogić doline i grebena Kite, a prema jugu na greben Visibabe, i dio je jedinstvenog lanca sjevernovelebitskih borovih šuma.
Splovine su najveća ravan na Borovom vrhu, sva pod travom i visokim borovima. Nažalost, i ova ravan više nije tako idilična jer se po njoj sve više širi šikara mladih javora. Primorski dio ravni je krševitiji, a golo stijenje u prizemlju još se više ističe nakon onog velikog požara. Izgleda da je borove od uništenja zaštitila debela kora na visokim, čistim deblima, premda su svima debla pri dnu posve crna. Valjda se zato velecvjetni rožac još više bijeli, prekrivši velike površine na Brigu, posebno strmine na primorskoj strani.
Oko 500 metara sjeveroistočno, pod samim vrhom nalazi se dočić, ograda Jadrević Splovina (zidine stanova, redine, bunar) do koje se stizalo spomenutom ulicom od Torina preko bunara Ostrvice.
Gornji brig. Odmah iza Splovina, u vrtačici slijeva zvanoj Roketina vrtlina, nalazi se još jedno groblje Podgoraca umrlih od kolere sredinom 19. stoljeća. Put se sada penje uz travnatu, borovom šumom obraslu padinu na vrh Gornjeg briga, kose koja spaja Borovi vrh slijeva s grebenom Visibabe zdesna. Prekrasno! Poput male tropske visoravni protežu se bujna trava i veliki borovi hrptom prema Visibabi.* U suprotnom smjeru, hrptom prema Borovom vrhu, sve više prevladava kamenjar i stijenje, ali i te gole kamenite površine osvojili su golemi borovi.* Uopće, cijela primorska padina Borovog vrha obrasla je bujnom vegetacijom, travom i borovima. Možda su još veći i ljepši borovi na sjevernoj strani Borovog vrha, gdje se spuštaju u uzdužnu udolinu sve do dna branjevine i gromače kojom je ograđena. I tu su svim borovima debla pri dnu crna od paljevine jer je požar poharao cijeli Borovi vrh.
S Gornjeg briga silazimo u uzdužnu udolinu Primorske terase, u Ječmišta.
Ječmište. Spustivši se na dno uvale nazvane po nekad velikim njivama ječma, pored srušenih stanova Ažića i šterne s vodom, put se račva. Uvalom na sjever, uz ogradu branjevine, vodi put prema Zlatkinoj njivi (uskoro se s njega, na Gmajni, odvaja put koji vodi desno uzbrdo u Rokaljević i Jadrević dulibu), a naš nastavlja položito ulicom poprijeko uvale u istočnom smjeru. Sad su tu visoki borovi golemih krošanja jer se unutar branjevine (zdesna) našao i dobar dio doline s dubokim slojem plodne zemlje. S druge strane ulice proteže se travnata ravnica po kojoj je dolina dobila ime, no sad je i ona dobrano načeta mladim borovima. Na drugom kraju uvale, ispod golemih borova s tko zna kada urezanim imenima i duboko utesanim deblima, novo je raskrižje. Desno, uz ogradu branjevine vodi put na Pogledala (stanovi Rogića iz Lukova), a mi prelazimo zadnju čistinicu i ulazimo u šumu ispod skrivenih Ažić stanova Pod gorom.
Pod gorom.* Uz kuće u Rokaljević dulibi, u ovog dijelu planine najveće su stanove imali Balići, Ažići s Gornje Lokve. Visoke zidine (kuće zidane “na pod”, s dva prozora na pročelju…) strše u gustom sklopu šume i šikare poput razvalina Inka u tropima Anda. Kod najgornjeg, najbolje očuvanog stana nalazi se velika kamenica s vodom. Širok put nastavlja uzbrdo kroz šumu i uskoro stiže do još jednog bivšeg naselja zvanog Bilučki krč. Tu se od našeg puta odvaja lijevo staza koja se po kamenjaru penje do bilučkih stanova Za Glavicom, male travnate visoravni na samom vrhu krševitog grebena.
Za Glavicom (1100 m). Jedinstven položaj stanova na vrhu golog, krševitog grebena prvi mi je upao u oko dok sam osmatrao s Pogledala (s puta se ne vide, a nema ih na karti). Travom prošaran zaravanak ostao mi je u sjećanju kao golet, štoviše zapisao sam – bez stabala, ali kad sam se nedavno, nakon dužeg vremena našao opet Za Glavicom, ta ista zaravan dočekala me s novonastanjenim odraslim borovima. Zaravanak je stiješnjen između golih stijena i kukova (s gornje strane je kuk, kota 1177 m), a s Glavice na primorskom rubu zaravni pruža se prekrasan pogled na (nekad) travnatu dolinu u podnožju, na čijim se rubovima nalaze stanovi Pod gorom i Ječmišta (dolina se nastavlja sjeverno na Barišić dolac i Zlatkinu njivu). S druge strane doline uzdiže se Borovi vrh, a borove šume protežu se u nedogled, prelijevajući se preko sedla Prosine na greben Kite (929 m), a na drugu stranu preko Gornjeg briga na greben Visibabe. Kao što se s Pogledala ova mala visoravan ističe na vrhu grebena okružena stijenama, sad se na padini s druge strane poprečne uvale i staze Ažić Lokva – Zavižan ljepotom ističu svijetli, tropski proplanci Pogledala, okruženi valom crnih borova.
Staza kojom smo stigli Za Glavicu prelazi preko zaravanka i pored kuka Svetinje silazi strmo na drugu stranu grebena, u Rokaljević dulibu (stanovi Babića ispod Panosa).
Bilučki krč. Odmah na početku uspona prema stanovima Za Glavicom, zdesna se nalazi neobično dobro očuvan – Batin stan, jedini koji je još pod krovom. Ovo je vjerojatno stan koji je posljednji podignut na Velebitu. Izgradili su ga Gržete iz Biluće 1957. godine u vrijeme kad se još nije znala konačna sudbina Podgorja. Naime, tek se naslućivala ona velika seoba prema Rijeci zbog koje je i Batin stan uskoro napušten i zaboravljen.
Prošavši pored bilučkih stanova na Krču, put nastavlja uz gromaču do travnate čistine s desne strane zvane Pušinski krč. I ovu veliku čistinu sve više osvajaju borovi. Pored puta nalazi se šterna s vodom* i zidina nekadašnjeg stana Miškulina iz lukovačkog zaselka Pušine (Gornji Zagon). Stanovi na Krču, premda na dnu poprečne udoline, idealno su smješteni, sa svih strana okruženi bivšim naseljima.
Bilučka ili Ružina dolina. S pušinske zaravni nastavljamo uzbrdo kroz bukovu šumu i za desetak minuta stižemo do Draganovog stana, dviju zidinica i šterne s lijeve strane puta, i duboke vrtline desno ispod staze po kojoj su nazvani stanovi. Sjeverno od Draganovog stana zavukla se tamna Ilišnjica pod stijene i borove Malenjaka. Nevjerojatno je da se Ilišnjica nekad obrađivala jer sad mračnu uvalu prekriva visoka šuma. Prošavši pored još nekoliko bilučkih zidinica slijeva, zatim raskrižje gdje nam zdesna prilazi put s Pogledala, strmim usponom uz Krčić (travnate terasice) izlazimo na veliku travnatu ravan, Dulibicu.
Dulibica (Duliba). Odmah na početku zaravni odvaja se lijevo put za Jadrević i Rokaljević dulibu, dok se zdesna uzdiže vrh Jelovac (1336 m), na kartama upisan pod krivim imenom Visibaba. Put vodi položito uz ogradu lijevom stranom Dulibice (ovaj donji dio zaravni nekad se obrađivao) pa uzbrdo južnim podnožjem krševitog grebena (na grebenu se nalazi teško pristupačan dolac Keljčevac) izlazi na još veću travnatu ravan, Dulibinu.* Ante Vukušić za Dulibicu i Dulibinu rabi nazive Gornja i Donja dulibina. Danas ovim stranama caruju konji Bože Vukušića pa je prohodnija staza koja nastavlja lijevom stranom Dulibine (inače je put vodio ulicom popriko livade) i usponom uz Klanac izlazi na prijevoj koji dijeli Dulibinu od još veće Pandorine plani. Ova velika ravan ušla je u sve zemljovide pod imenom Pandorina plan, kako je zovu Oltarani, a da se isto tako mogla zvati i Kladska ili Babić plan, kako je zovu Lukovčani i Klađani, po Babićima koji su je kosili i sijeno snosili u Donju Kladu, Biluću, Pod Panos i Trnovac.
Preko Klanca prelazi i uzdužni put Siča – Alan. Naš silazi na Pandorinu plan, zavija desno u šumovitu dragu, pa usponom uz proplanak Podadešinovac izlazi na Dešinovac, i već poznatom stazom priko Kosice stiže do kuće Za Kosicom, kako su nekad Lukovčani zvali planinarski dom na Zavižanu.
2008.
Kramaruša 
