Lisac (1541 m)
Lisac (Liščev vr’, 1541 m) je po mnogočemu jedinstven vrh na Velebitu. Svojedobno je bio prepoznat, vjerojatno i markiran (na Strugama u kući nadlugara Vukušića bilo je sklonište), a onda je zapao u dubok san. I neka je. Sad je na sreću u nacionalnom parku.
Kad bih se morao odrediti zbog čega je Lisac jedinstven, što je to utjecalo ili utječe da se na njemu osjećamo tako posebno, na prvo bih mjesto stavio uzajamno djelovanje blizine mora i visine vrha. Na Velebitu nema vrha takve visine a tako blizu mora. Sam položaj vrha u širem prostoru, njegova krševitost, nagib terena i izloženost suncu, stvorili su uvjete koji su osobito došli do izražaja bogatstvom biljnog svijeta na njegovoj primorskoj padini.
Primorska je strana Lisca nedvojbeno floristički najzanimljivija, a ujedno je i panoramski najatraktivnija. Na više od 400 metara visinske razlike, koliko ima od Vujinca do vrha Lisca, izmjenjuju se izrazito krševiti prostori, od onih tipičnih za Primorsku terasu, do visokoplaninskih stijena i kukova sa šumama i šumarcima bukve, bora i smreke, travnatim terasama i sveprisutnom hrvatskom sibirejom. Zajednica smreka i borova rijetkost je na Velebitu, a na Liscu im se ravnopravno pridružuje i hrvatska sibireja u prizemlju. Taj naš endem možemo vidjeti svuda, od dna Vujinca do samoga vrha.
Vegetacija stijena i točila zauzima najveći prostor na primorskoj padini Lisca. U nižem pojasu, osim borova i merala, primorski karakter kamenjara odaje i prisutnost mnogobrojnih grmova sibireje, alpskog likovca, klečice, somine i vriska.* Više položeni kamenjari još su slikovitiji jer su blaže nagnute strmine gusto obrasle travom i velikim stablima smreka i borova.*
Najekstremniji tereni, na kojima zbog golih stijena i kamenja ništa ne raste, stanište su isključivo hrvatske sibireje. Najčudnije su velike površine prekrivene sominom iz koje izrastaju mnogobrojni grmovi sibireje (simbioza).*
Strmu, sjeverozapadnu padinu Lisca obrasla je gusta smrekova šuma.* Ona se tu spušta duboko, gotovo do staze Vujinac – Lisac stanovi, na koju se nastavljaju travnate strmine svijetle primorske bukove šume. Bukovom šumom obrasla je i cijela jugozapadna padina Lisca, a šuma se spušta niz njegovu južnu kosu sve do dna Vujinca.
Južna kosa Lisca, točnije mala zaravan na njenom krševitom grebenu između Vujinačkih vrata i prijevoja Malih vrata, pravi je park prirode pod gustim visokoplaninskim smrekama. S druge strane visoravni Nadvrata na sličan je način klekovina bora prekrila cijelu sjevernu kosu Rožanskog vrha.*
Najlakši je i najljepši prilaz vrhu po njegovoj južnoj kosi. Vjerojatno su tim smjerom stigli na vrh i oni koji su prvi zabilježili prisutnost hrvatske sibireje na Liscu. Ona je tu, na primorskoj strani, česta. Uspinjući se prema vrhu, nalazimo je nisku i kržljavu u pukotinama stijena.
Na drugom kraju Lisca, ispod kamenjara samoga vrha, nalazi se Radina dulibica (1440 m),* slikovit, travnat dočić u zaleđu golih stijena. Dok većina dolaca na primorskoj strani Velebita zarasta u gustu šumu i šikaru, gornju polovicu Radine dulibice prekrila je klečica. Ispod dulibice se spuštaju prekrasne travnate, suncu izložene plančice, okružene smrekama, bukvama i borovima i prošarane mnogobrojnim grmovima sibireje (“Radina plan”).*
Nedvojbeno je da psihološki faktor ima jednako važnu ulogu u jedinstvenom osjećaju na Liscu. Nema ljepšeg pogleda na more, Primorsku terasu i Podgorje, na Rožanske kukove i Rožanski vrh, nigdje sunce tako ne grije, vrisak ne miriše, toplina stijene ne miluje. Kad sam jedne mrkle noći izišao iz šatora na Radinoj dulibici, pretrnuo sam od straha ugledavši, gotovo iznad glave, kako iznad vrha Lisca izrasta golem mjesečev krug. Planina ne gori!
2006. – 2007.
Kramaruša 
