Tribanj Šibuljine – Malo Rujno


TRIBANJ ŠIBULJINE. Krajem 17. stoljeća Venecija je na prostoru današnjeg sela Tribanj Šibuljine naselila pravoslavne izbjeglice s turskog područja i dodijelila im za pašarenje Malo Rujno. Novopridošlo stanovništvo raspršilo se po dolcima podgorske terase (Prodani, Polibrada, Asanovac, Bajamovac i Matijašica), a kasnije i uz more (Šibuljina i Kozjača).

Asanovac
Asanovac

Na podgorskoj terasi na prostoru između Ljubotića odnosno Mataka (Krčevine) i Velikog Ledenika nalazi se pet šibuljskih zaselaka. Odmah do Mataka, malo južnije i malo niže, nalazi se zaselak Prodani.* Prodani su povremeno tu boravili sve do 1992. godine, no u lipnju 2002., kad sam ja obišao selo, kuće su bile spaljene, a po dvorištima i terasama od šterni cvali su oleandri. Upravo se tada probijala neka vlaka prema 20-ak minuta udaljenom selu Polibrada,* smještenom na gornjem rubu travnatog dolca, u podnožju Široke glavice (Debelo brdo). Odmah iza ovog sela nalazi se još veći travnati dolac i selo Asanovac,* na padini iznad dolca. I tu su do 1991. stanovale dvije obitelji Marinkovića, i tu više nema kuće pod krovom, a oleandri i dalje cvatu. Posebno se ističe velika kamena kuća građena u primorskom stilu s prizidanom balaturom,* kao i ona osebujna – “cimentara bačvastog svoda bez armiraže i potpornja”. Asanovac je bio najveće i najljepše šibuljsko naselje, a nastavale su ga tri seoske zadruge Marinkovića. Iznad Asanovca, kod velikih ograda na putu koji s gornje strane Debelog brda vodi prema Prodanima, nalazi se bunar gdje su se nekad Marinkovići snabdijevali vodom. Istočnije od Asanovca nalaze se Bajamovac, zaselak na putu iz Šibuljine na Malo Rujno, i Matijašica, najviši šibuljski zaselak.

Prodani
Prodani

Evo skraćenog priloga o najbrojnijim srpskim prezimenima u selu Tribanj Šibuljine koji je Aleksandar Marinković poslao Internet portalu Poreklo:
Babac – potječu iz Bajamovca. Po predaji, kad su krajem 17. stoljeća otjerani Turci iz Asan kule, jedan od Tribljana je u turskom šatoru zatekao mladu Turkinju s djetetom. Životi su im pošteđeni, a od njih su potekli svi Babci. Zato su donedavno imali nadimak “Turci”.
Poljak – po predaji Poljaci potječu iz Like. Uz Marinkoviće, ovo je najbrojniji šibuljski rod. U Tribnju su nastanjeni u Matijašici i Kozjači.
Štrbo – najmlađi rod u Šibuljini, porijeklom su iz Bosne.
Lukić – veliki rod čiji su se pripadnici uglavnom bavili pomorstvom, ribolovom i trgovinom. Lukići su posjedovali najbolju zemlju u selu.
Prodan – njihov je zaselak Prodani. U selu nikad nije bilo više od dvije kuće Prodana.
Marinković (Ćelići) – po predaji rodonačelnik Petar, da bi izbjegao krvnu osvetu, doselio se u Marinkoviće Vurlane i preuzeo njihovo prezime. Nadimak Ćelići dobili su po manastiru Ćelije u vasojevićkom kraju (Kaludra kod Berana), odakle su navodno potekli. Ćelići su obitavali u Asanovcu podno Asan kule. Njihovom zaslugom izgrađena je sredinom 19. stoljeća seoska crkva u Šibuljini.
Marinković (Vurlani) – nadimak Vurlani vjerojatno potječe po Furlaniji, regiji u sjevernoj Italiji. Najviše Vurlana obitavalo je Pod Čardačinom, najistočnijem dijelu Asanovca.
Marinković (Smisići) – najviše ih je bilo nastanjeno u zaselku Polibrada. Po predaji nastali su od Marinkovića Vurlana. Naime, kad je jedna cura od Mataka ostala trudna s nekim mornarom, Ivan Marinković (Vurlan) uzeo ju je za ženu i tako je spasio sramote. Zato su i dobili nadimak Smisići jer su “smišani“ tj. pomiješani.

Jovinovača
Jovinovača

PRODANOVE DOLINE. Prodani su bili malobrojni pa i nije čudno da je njihov put u planinu bio prava katastrofa. Put se gotovo ne raspoznaje jer vodi kroz teško prohodan kamenjar, po siparima i stijenama,* no svejedno prati hladovinu ponekog starog hrasta. Put se iz sela penje ukoso gotovo do iznad Asanovca i tek tad skreće ravno uzbrdo, i na dnu Dočića ulazi u Prodanove doline.
Prodanove doline protežu se u smjeru sjever – jug, a nekako na sredini Dolina nalazi se velika ograda – Vrh Dočića, ucrtana na karti, na čijem se gornjem kraju nalazi masivna, posve očuvana zidina nekadašeg stana ili štale (700 m).* Ime ograde kazuje nam da se nalazimo na vrhu Dočića, travnate uvale obrasle šumarcima i niskom dračom koja se spušta južno od ograde. “Prave” doline nastavljaju se sjeverno i istočno od Vrha Dočića. Nekad su to bili travnati dolci, a sad su većim dijelom zarasli u visoku šumu i šikaru. Od zidine na Vrhu Dočića penje se uz klanac, kratko ali strmo, dobar put koji nastavlja uvalom na sjever do oko 400 metara udaljene Jovinovače,* bivših Prodanovih stanova. Stan Ilije Prodana je dobro očuvan jer je pod betonskim bačvastim krovom, ali sad mu je gotovo nemoguće prići od guste šikare. Od drugog Prodanovog stana ostala je tek zidina jer je bio pokriven šimlom. Ovo su bili prvi Prodanovi stanovi, a zanimljivo je da u ovom dijelu Velebita gotovo ništa nije uneseneno u katastar, pa ni Ilijin stan, pa čak ni “hacijende” u Bilom Sinokosu i Medenom nisu gruntovno sređene.

Ruja (Prodanova)
Ruja (Prodanova)

Zapadno od Vrha Dočića nalazi se Šimlovac,* velik dolac pod šumom u kojemu su Mataci držali konje i imali prve stanove. Istočno se nalazi Prodanov Grabovac,* dubok dolac s ogradama na ravnom dnu jer se nekad obrađivao. Krševita padina niz koju se s Vrha Dočića silazi u Grabovac obrasla je narcisima i perunikama, a u samom dolcu, uz nekoliko golemih hrastova, pojavljuju se prve bukve. Sjeverno iznad Grabovca nalazi se još jedan travnat dolac – Ruja,* nazvan po obližnjoj Ruji, bunaru/izvoru s čistom vodom. Do vode se dolazi tako da na kosici između Grabovca i travnatog dolca Ruje skrenemo desno (istočno) strmo uzbrdo kroz šumu do niti 100 metara udaljene Ruje. Prodanova ruja je pun pogodak. Ovo je jedan od onih rijetkih izvora s kojih se moramo napiti vode.
Zanimljiv je i put Jovinovača – Ruja. Staza vodi položito uvalom u jugoistočnom smjeru na prijevoj “Medina kamenica” (735 m, lijevo pored puta je kamenica u kojoj se medo kupa*), odakle se strmoglavljuje u uvalu/dolac Ruju.* Uvala se sastoji iz dva dolca: prvi u koji silazimo je sav pod šumom, a na drugom kraju uvale nalazi se travnat dolac Ruja.

Jovinova peć
Jovinova peć

Iznad Prodanovih dolina uzdiže se Jovinov kuk (954 m),* nazvan, kao i Jovinovača, po nekom Prodanu koji se tu prvi nastanio. U Kuku 20-ak minuta iznad Jovinovače, pored vrta gdje su nekad Prodani sadili krumpir, nalazi se Jovinova peć (840 m), kompaktna, 5 do 10 metara visoka prostorija “u koju bi stalo 100 ljudi”. Ulaz u špilju je sa sjeverne strane, dakle ne od strane mora, što znači da na putu do pećine treba “zaći za vrh”, gdje se u gusto pošumljenom dolcu nalazi spomenuti vrt i pećina. Ili ovako: dolac i pećina nalaze se u prvom šumarku južno, jugozapadno od vrha Jovinova kuka. Ovaj silaz s vrha je zanimljiviji jer se nakon kamenite goleti Jovinova kuka iznenada nađemo u mračnom dolcu punom lijana, mahovine i bršljana, nalik pravoj tropskoj prašumi.
Jovinov kuk je s ove primorske strane teško dostupan. Nešto lakši je zapadni prilaz Kuku, preko Gradine, dolca s novoobnovljenim stanom Mataka na putu Krčevine – Bili Sinokos. Upravo nam je pogled s Jovinova kuka omogućio da sagledamo i taj put, koji lijevom stranom pošumljene drage Šimlašice silazi u Matake.

Čatrnja u Torinici
Čatrnja u Torinici

Sa spomenutog puta moguće je i s treće strane prići Jovinovači, mada bi se taj put i ti prostori trebali naći u sljedećem poglavlju. Put se s Bilog Sinokosa penje desnom stranom pošumljene Dražice (Matakovi stanovi) na Kosu od Gradine,* primorski izlaz iz Bilog Sinokosa u podnožju Jovinova kuka. Odmah ispod Kose odvaja se ulijevo odličan put koji vodi (najprije silazi a onda se kratko ali strmo penje) do slikovite, oko 200 metara udaljene Gradine,* travnatog dolca okruženog stijenama i kukovima. Veći dio dolca je prava kamenita pustinja, u proljeće ukrašena narcisima,* a tek manji dio je pod travom.* Gradina je idealno mjesto za kampiranje jer se na gornjem rubu dolca nalazi novoobnovljen stan Mataka iz Korita* i (iznad stana) pokrivena šterna s vodom.
Nakon odvojka za Gradinu put silazi na zaravanak Torinicu,* i on okružen kukovima (sa zapadne strane je kuk Crvena greda). Na kuku iznad Torinice ističe se nakalemljen zidić* koji je svojedobno priječio stoci prilaz do velike kamenice s vodom zvane Čatrnja u Torinici. S Torinice silazimo u ravan dočić, odakle se jedna staza strmoglavljuje niz klanac/dragu (u Dolac Matakov), a glavni put nastavlja blažom stranom ulijevo, i kad se već s puta vidi niže u šumovitoj drazi travnat Dolac Matakov,* zarasla staza ulijevo vodi u Jovinovaču i Prodanove doline.
S Prodanove ruje nastavlja uzbrdo vrlo slab nogostup i prelazi u dolac Zamršten na uzdužnom putu po Primorskoj terasi. No, put kojim su Prodani izlazili na Malo Rujno nije vodio preko njihovih Dolina, već istočnije, preko Marinkovića dolina, pa ni tuda nije bilo lako proći s natovarenom stokom.

Uz Građicu
Uz Građicu (put)

MARINKOVIĆA DOLINE (Asanovac – Malo Rujno). Put iz Asanovca na Malo Rujno spada među najljepše uzlaze u planinu. Početak puta je kod istočnih kuća Asanovca, odakle se prekrasna skalinada penje strmo uz Građicu i uz bezbroj ciklama na putu izlazi na Njivicu, travnatu ogradu na prvoj zaravni iznad Asanovca. Ovaj uspon u planinu je pravo remek djelo, nalik skalinadi kod Bajamovca na putu iz Šibuljine na Malo Rujno.
S Njivice put nastavlja strmo uz Klance (dražica s dobrom hladovinom ispod nekoliko golemih hrastova) pa ukoso po kamenitom koritu (voda u kamenicama) zalazi za Glavicu drinovu (525 m), da bi iznad glavice, sada tek nešto lošiji put skrenuo strmo uzbrdo na vrh kose (655 m), iza koje se nalazi prva Marinkovića dolina zvana Mali dolac. Dolac je pravi kotao okružen strmim, kamenitim stranama, dok je pri dnu obrastao visokom šumom i šikarom. Put vodi desnom stranom dolca, prolazi pored zidina nekadašnjih stanova i usponom uz kamenito-travnatu kosicu prelazi u sljedeću Marinkovića dolinu, dolac Samograd (660 m).* Odmah na početku dolca nalazi se zidina stana ucrtana na karti. I ovaj dolac je već zarastao u šumu, no tu se još uvijek naziru ostaci travnatih ograda. U šumi niti sto metara istočno od stana nalazi se kamenjem obzidan Bunarić u Samogradu. Bunar se vjerojatno prihranjuje vodom s obližnjeg izvora jer se upravo sada voda prelijeva preko ruba bunara. Premda se nalazi na ilovastom tlu pa mu je voda zamućena, oko bunara nema vidljivih tragova životinja.
Nekad smo za Marinkovića doline govorili da su centar “vaskolike velebitske drače”, no takve su i Prodanove doline, samo što ovdje umjesto Jovinova kuka, nad Dolinama strši Glavica od Japaga (877 m).

Bunarić u Samogradu
Bunarić u Samogradu

Put kojim su Marinkovići (i Prodani) izlazili na Malo Rujno nastavlja pored Bunarića uzbrdo u istočnom smjeru, s južne strane obilazi Glavicu od Japaga (877 m), prelazi u uvalu – Dolac Volanski – između Glavice od Japaga slijeva i Čabinca (865 m), glavice zdesna, i silazi na jugozapadni rub Pričatrnje,* jednog od pet velikih polja u sastavu Malog Rujna. Polje je dobilo ime po Čatrnjama, slikovitim kamenicama punim bistre vode na stijenama s desne strane puta,* oko 200 metara prije izlaska u polje. Put od Samograda na Malo Rujno prolazi izrazito teškim terenom, ali je odlično trasiran i još uvijek dobro prohodan, premda mi se Martina Matak iz Korita žalila da se prije dvije godine sva izlomila kad je ovuda hodočastila na Veliko Rujno, a da bi bolje bilo da je skrenula preko Babskih dolina* na Zavrata.
Ilija Prodan rođen je na Malom Rujnu u kući na gornjem rubu Pričatrnja polja. Ilija kaže da su oni ovaj dio Malog Rujna zvali Donje ili Malo polje, a da se naziv Pričatrnja odnosi na jugozapadni dio polja (s Babačkim stanovima) koji se od ograda na dnu polja lagano uspinje prema Čatrnjama. Za Jovana Poljaka iz Matijašice ovo prekrasno polje nije ni Pričatrnja ni Donje polje, već je to Piškulja. Možda je najvjerodostojnija Maša Poljak iz Šibuljine kad kaže da je to Polje Pridčatrnjom. No pustimo mi Malo Rujno za novo poglavlje, a dotad ćemo valjda nešto novoga doznati.
S Glavice od Japaga pruža se prekrasan pogled na polje Pričatrnju* i put kojim smo upravo prošli, ali i na onaj istočniji put koji s Malog Rujna silazi u Šibuljinu.

Šibuljina – Malo Rujno. Iz Šibuljine penje se u planinu jedna od najljepših velebitskih skalinada. Izlaskom na podgorsku zaravan, put vodi između velikog bunara slijeva* i napuštenih kuća Bajamovca zdesna, prelazi (mostom) preko korita Kozjače, zatim raskrižje Podlokvicom gdje nam zdesna prilazi jednako dobar put iz Matijašice, pa zavojitim usponom uz Lokvicu izlazi na kamenita vrata i dolac Rukavac. Prešavši opet na drugu stranu Kozjače, slijedi završni uspon uz klanac Vodene glavice i evo velikog, naplavljenog polja s 5-6 metara dubokim koritom Kozjače zvanog Zavrata. Put vodi lijevom stranom polja do Podgrede, bivših poljačkih stanova i planinarskog skloništa.

Matijašica
Matijašica

MATIJAŠICA (Motjašica, 360 m)* je jedinstveno podgorsko selo smješteno na blago nagnutoj padini s kućama grupiranim oko središnjeg seoskog trga. Matijašica je bivše matično selo Poljaka i, uz Asanovac, najveće šibuljsko naselje. Jovan Poljak iz Šibuljine, koji sada tu napasa blago, kaže da je svojedobno na Matijašici bilo 15 nastanjenih kuća, odnosno 45 odraslih, radno sposobnih muškaraca. Sad su samo tri kuće pod krovom. Usred sela nalazi se krupnim kamenjem ograđen bunar koji je sve do Drugog svjetskog rata bio jedina voda u selu i čistio se svake godine. Kad se nakon rata većina mještana preselila u Šibuljinu i Kozjaču, u selu su ostale samo dvije nastanjene kuće. Uz kuće su izgrađene šterne, a bunar je zapušten, pa sad umjesto bunara, nasred trga strši zelena oazica.* Pored jedne kuće pažnju nam privlači neobičan spomenik: velika kamena zdjela, u kojoj je uspravno osovljeno isto tako veliko kameno kolo (u međuvremenu ga je netko srušio). Svašta! Na Velebitu uljara (torkul, toš). Na Mediteranu se način prerade maslina nije mijenjao tisućljećima: zreli plodovi su se mljeli, a iz tijesta od zdrobljenih maslina, pod pritiskom i uz pomoć vode, cijedilo se ulje. Neobično je i to da su se masline donosile iz primorja jer na ovoj visini nisu uspijevale. Naime, neki je Poljak, nakon što je u dva navrata boravio u Americi, zarađenim novcem kupio maslinik u Šibuljini, a uljaru je smjestio pored kuće na Matijašici. I u susjednom Bajamovcu nalazi se velika seoska uljara (radila je još nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata,* no i ona je već devastirana), a u Prodanima su imali čak dvije manje uljare (jedna je u Domovinskom ratu nestala). Jedino se poljačko gumno nalazilo izvan sela u smjeru Bajamovca, na uzvisini izloženoj zapadnim vjetrovima jer se po buri nije moglo vršiti.
Ispod sela je raskrižje: zapuštena staza ulijevo vodi u Starigrad, a širok put udesno u Šibuljinu i Kozjaču. Put uskoro prelazi preko korita Kozjače, nastavlja preko isprane kamenite goleti i silazi: ravno u Kozjaču, a desno u Štrbačku dragu i Šibuljinu.

Matijašica
Matijašica

KOZJAČA je posljednje tribanjsko naselje uz more, na samom ušću drage Kozjače. Kilometar istočnije, kod kuće Ante Bušljete (Brkarež), iza koje je odmah ušće velike Tribanjske drage, početak je puta kojim je Ante Rukavina dugi niz godina hodočastio na Veliko Rujno. S druge strane Tribanjske drage na strmoj uzvisini nalazi se crkvica Sv. Trojice i uz nju pravoslavno groblje,* jedino za cijele Šibuljine. Nekad su se i Šibuljčani zakapali na Ljubotiću pa se njihova ondašnja mirila, na putu ispod Prodana, gotovo i ne primjećuju. Bolje su očuvana novija mirila, u Matijašici i Kozjači, na putu prema sadašnjem groblju. Neposredno iznad groblja ostaci su ranobizantske utvrde s djelomice dobro očuvanim, nekoliko metara visokim zidinama (“Klačane zidine”, uzidane vapnom). Ovo je bila jedna od najvećih bizantskih utvrda na hrvatskom tlu. Uzvisina je poznata pod imenom Gradina Sv. Trojice jer se iznad utvrde, na kamenitoj glavici zvanoj Velika Gradina (232 m), nalazilo liburnsko gradinsko naselje iz vremena uspostave rimske vlasti. Mještani su Gradinu zvali Fortica ili Tribljina, uz koju se spominje i neko staro groblje i presahli bunar. Nažalost, izgradnjom nove ceste lokalitet je djelomice devastiran.
Katastarska granica između Tribnja i Starigrada je istočnija uvala Šilježetarica, ali nije i administrativna jer naselja Torine i Veliki Ledenik spadaju pod Starigrad.

Brkarež (Barkariž) – Veliki Ledenik. Od kuće Ante Bušljete stazom uzbrdo na prvu podgorsku terasu, gdje se odmah slijeva nalazi velika Trnova lokva. I tu bi se trebala nalaziti poljačka mirila, a put nastavlja preko travnate, sada i u šumu zarasle zaravni do zaselka Torine (Bušljetići), već na drugom kraju zaravni (Ante je porijeklom iz Torina, sa stanom u Ribničkim vratima). Prošavši između seoskih kuća, nakon još pola sata pentranja stižemo na zapadni rub Velikog Ledenika,* prostrane kotline desno ispod staze. S puta se pogled pruža na već dobrano šumom zaraslo ledeničko polje, na čijem se istočnom kraju vide kuće Jovića, a uzduž gornjeg ruba polja obnovljene kuće Adžića. Pogled nam zastaje na kamenitoj strmini iznad Adžića, niz koju se strmoglavljuje korito/klanac Tribanjske drage i preko ravnog polja nastavlja prema primorskom izlazu iz doline. I mi tu izlazimo iz doline i napuštamo tribanjske staze.


studeni 2012., travanj 2013.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s