Lubenovački put
U neprekidnom seljenju između Podgorja i Lubenovca, Vukušići i Miškulini iz Malih Brisnica i okolnih zaselaka (Jurkuša, Miškovići, Pavići, Vicići, Bačić Draga) boravili su krajem proljeća, prije seobe u Lubenovac, i ujesen, nakon napuštanja Lubenovca, na stanovima Primorske terase. Na stanove su izlazili preko Ožinca/Ođinca i Grabarja, gdje su ime se putevi razdvajali: Vukušići su nastavljali dragom u Lisac (stanove), a Miškulini su skretali u Ripište i Vujinac. Ovdje je opisana tzv. sjeverna varijanta Lubenovačkog puta od Lisca do Rožana. Južna varijanta Lubenovačkog puta vodila je iz Vujinca preko Vujinačkih vrata na visoravan Nadvrata, pa uz Stražbenicu na Rožano, gdje su se putevi opet spajali.
Na vrhu Lisac stanova gdje markirana staza po Primorskoj terasi doseže najvišu točku i skreće prema Vujincu, ravno uzbrdo nastavlja put za Lubenovac. Put se strmo penje po kamenjaru obraslom smrekama, zatim kroz bukov šumarak, pa uz klanac izbija na travnatu ravan, proplanak Dulibicu (1340 m). Proplanak se nalazi na vrhu krševite grede, na južnom kraju duguljaste terase obrasle bukovom šumom, u podnožju smrekama prošarane Vršine (1482 m). Zaravan je otvorena prema zapadu pa se s grede, klečicom prekrivenog kamenjara, pruža prekrasan pogled na more. Dulibica je jedini proplanak na primorskoj strani Velebita na kojemu me spoznaja o njihovom zarastanju na trenutak nije zasmetala jer je upravo idealno prošaran, nažalost sa sve više smreka, jarebika, merala i klekovine bora. Svojedobno je ovdje bilo veliko raskrižje jer su na proplanak izlazile i staze iz Vujinca i Ripišta (ovuda su i Miškulini iz Ripišta selili u Lubenovac) pa se opet lepezasto račvale na sve strane (put iz Vujinca izlazi na desnom kraju proplanka). Pošumljena terasa nastavlja se lijevo od Dulibice, a s njenog kraja, travnate ograde Mali paljež, vode staze prema bivšim košanicama skrivenim još dublje u planini (Gornje i Donje Kite, Omarljivica, Rokečev dolac, Crna duliba…).
Lubenovački put prelazi preko Dulibice i s desne strane suhozida ulazi u šumu. Tu se na gornjem rubu proplanka nalazi više ogradica zaraslih u šumu i šikaru pa se treba malo potruditi dok se konačno ne zajaši stazu. Dalje ne bi trebalo biti problema jer je put odlično trasiran, penjući se u kratkim zavojima prema vrhu Lisca (1541 m). U Lubenovac je istovremeno selilo više seoskih zadruga (u karavanama, kako je dida Dane znao govoriti) sa svom krupnom i sitnom stokom, kokošima i mačkama, loncima i padelama pa je put morao biti lako prohodan, a takav je uglavnom i danas. Iako se putem provlačimo ispod golemih smreka, nigdje na Velebitu nije na takvoj visini – toliko prisutan osjećaj blizine mora, njegova magična moć kojom utječe na prirodu i ljude.
Prije samog izlaska na vrh sjeverne kose Lisca, zdesna, pod kamenjarom samog vrha Lisca, nalazi se Radina dulibica (1440 m),* slikovit dočić u zaleđu golih stijena (vidi Nadvrata / Lisac). Izlaskom na vrh kose, prijevoj Bukovlje (1450 m), slijeva je kamenita glavica Vršak i do nje još viša Vršina (1482 m), odakle se pruža najljepši pogled na travnatu terasu Lisac stanova.* S posljednjim pogledom na more opraštamo se od primorske padine, a odmah s druge strane prijevoja nalazi se mali zaravanak obrastao bukovom šumom po kojemu je prijevoj dobio ime. Stazom dalje obilazimo vrh Lisca: put se u početku strmo spušta (lijevo ispod staze vidi se travnat Rokečev dolac*), nastavlja preko malog, travom i šikarom zaraslog Dubokog dočića (Dočić za Liscem) i izlazi na istočnu kosu Lisca. Staza ravno silazi u travnatu dulibu Nadvrata (Jerković duliba), a mi skrećemo lijevo uzbrdo u istočnom smjeru i pored nekoliko travnatih dočića (i zidinice) slijeva izlazimo na Zavrh (Ivelić-vrh, 1430 m),* travnat proplanak na prijevoju koji spaja Liščev vrh sa Seravskim i Rožanskim vrhom, a razdvaja visoravan Nadvrata od još veće uvale Cipala, odnosno Crne dulibe.
Na vrhu proplanka, pored stanova Ivelića, Miškulina iz Ivanče, odakle se nekad otvarao pogled na Rožanske kukove, siječemo uzdužni put Struge – Cipala (Crna duliba), a naš nastavlja kroz šumu i sjevernom stranom Seravskog vrha izlazi na Rožano. Put se većim dijelom dobro raspoznaje* (na početku se strmo spušta), no ja sam ovim smjerom iz šume izlazio na sjeverozapadnom vrhu Serave, travnatog dolca u zapadnom podnožju Seravskog vrha. Izišavši iz šume na vrhu travnate dražice, na padini zdesna pažnju nam privlači velika zidina (stana ili štale), a još dvije zidinice nalaze se niže, na dnu dolca. Poznato je da su Seravu kosili Miškulini iz Ivanče pa su valjda i ove zidine bile njihove (vjerojatno su to bili torovi za konje).
2006. – 2007.
Kramaruša 
