Devčić Dolac
Povodom stogodišnjice (1909. – 2009.) šterne u Devčić Dolcu
U velebitskom mitu oduvijek su mi Dabri i Devčići bili na prvom mjestu, ali od 1991., kad sam krajem svibnja ispenjao Saljev kuk i ugledao Brig Pavičića duboko u podnožju, ovaj dio Velebita (Podgorja) južno od Karlobaga postao mi je još više od mita (i Dilinoga Devčić krenuo je s ovih strana u osvajanje Crnog Dabra).
Silaz niz Preslo, ograđene kamenice Došena pune vode, u stanu vješalica za žlice ispletena od žice (nedavno smo kod Paje i Tonke Došen raspravljali čija je), milijuni perunika na padini Briga, kućica iz bajke (doduše, u JNA-tonu), Šugarje, poznanstvo s Nikolom Pavičićem, i konačno, šetnja do Zvone Pavičića i uz kašetu piva pogađanje oko kuće na Brigu. Uspomene.
U velebitskom Podgorju svakim danom sve je manje zaselaka do kojih još nije doprla cesta. Veliko Rujno više nije što je nekad bilo, ni drvenog pluga (istog kao na crtežu Branimira Gušića) više nema na tavanu kuće u Skorpovcu, a prije tri godine spavao sam u kući Dragana Trošelja, u njihovim Selinama, samo zato jer je cesta stigla i do tog sela. Sad je prostor iznad Lukova Šugarja ostao najveća oaza bez ceste. I Nediljka – Beba Devčić žali se na nepravdu, na zapostavljenost ovog kraja, na razvikani Ljubotić, a imali su i oni svoja mirila! Upoznao sam je tek nedavno, premda mi je još prije tri godine preko telefona odala gdje se u Kuku oblom (834 m), gromadnoj stijeni visoko iznad Šarić Lipovca, krije ledena voda.
Dračuša. Vozim se magistralom i pitam – gdje ubosti Velebit. Svraćam u Benčić – nema Paje Milkovića, kod Jure Pezelja hvalim se da sam prije par dana prošao njegovom stazom (preko Teplika) do Velikog Jasenovca, u Šugarici još malo čavrljam s Pajom i Tonkom Došen, u Dračuši su dva dobra znaka, gostionica ispod i stado ovaca iznad ceste, na groblju u Barić Dragi čitam imena Devčića, Šarića, Barića, Marasa i Trošelja (na jednom grobu imena četvero tek rođene djece), s Ankom Barić prisjećam se predratnih vremena. Dakako da je prošlo podne, treba pričekati sumrak. Vraćam se u Dračušu, uvalu Devčić Drage, a gostioničari Nada i Marijan Devčić nude me jelom i pićem samo zato jer krećem u Velebit, u Marijanovo rodno selo.
Dračuša – Devčić Dolac. Zaslugom pastira koji svakodnevno s ovcama izlazi u Devčić Dolac, danas je uspon iz Dračuše najprohodniji od svih obližnjih uzlaza u planinu (nekad je značajniji bio put iz susjedne uvale – Pržunca). Put je naporan, neizgrađen, strm i kamenit, ali je zato prosječen cijelom dužinom i označen zelenom bojom i brabonjcima. Već nakon 15-ak minuta veranja po kamenitoj kosi između strmih draga stižemo do Kozarica, ograđenih vrtova slijeva i osamljene kuće zdesna. Tu pristiže i put iz Pržunca kojim vlasnik kuće povremeno obilazi košnice s pčelama, a samo par minuta dalje ulijevo se odvaja put koji vodi prema napuštenom selu Drinove Doline. Naš put nastavlja oštro uzbrdo i nakon jednog sata gotovo pravocrtnog uspona prelazimo preko Ždrila (425 m) i ulazimo u Devčić Dolac. Na samom Ždrilu odvaja se desno put koji padinom Dolca nastavlja u Šarić Dolac i Lipovac.
Dračuša – Drinove/Devčić Doline. Iza Kozarica skrećemo s puta za Devčić Dolac i nastavljamo položito prema dubokoj drazi koja zavija za glavicu Vitrenik (210 m). Prešavši preko nje, put se penje po kamenjaru na vrh krševite kose, Privije, iza koje se u drazi, na padini s druge strane suhog korita potoka, nalazi napušteno selo Drinove Doline.* Ovaj uspon na Priviju dio je puta iz Devčić Drage u Doline. Dvije kuće u selu još su pod krovom, a tu su i šterne i nekoliko lijepo klesanih kamenica. Kuća u kojoj su donedavno živjeli posljednji Devčići s podgorske terase (Ika i Pavle Devčić) ostala je neispražnjena, s mnogo raznovrsnog (stolarskog) alata ručne izrade. I ulazna vrata ostala su joj širom otvorena, ali je iznutra suha jer joj je krov u dobrom stanju. Kućica je svakako vrijedna pažnje. Tu sam bio prije tri godine i sve je ostalo isto, samo što je sad još teži prilaz, a cijelu dolinu obrasta neprohodna šikara.
Zekić draga koja se ispod Dolina nastavlja prema moru, kao i obližnji bunar Zekinac, nazvani su po nekom hajduku. Južno od Zekinca, na kosi iznad Pivčeve/Devčić drage, nalazi se špilja Prknovača* (ucrtana na karti) gdje su se sklanjale ovce. U špilju dugu preko 20 metara ovce su jedna po jedna ulazile kroz malen otvor. Postoji i gornji ulaz u špilju, no tamo nisu mogle izići. Nedaleko na istoj visini nalazi se i špilja Gavranuša.
Devčić Dolac. Na austrijskim zemljovidima iz 18. i 19. stoljeća vidi se da je obala između Lukova Šugarja i Barić Drage bila pusta i nenastanjena. Većina naselja nalazila se na podgorskoj terasi, na visini oko 300 metara nad morem (Šikić Zagon, Šugarje, Drinove Doline, Šarić Lug, Trošeljeve Seline), i po dolcima koji se terasasto uzdižu iznad podgorske zaravni, na 400/500 metara nadmorske visine (Milković Seline, Devčić Dolac, Šarić Lipovac), pa i preko 600 metara (Teplik, Šušnjevac). Svojedobno je na Šugarju bilo i središte župe, crkva i groblje. S vremenom su se neki Podgorci, koji su privremeno ili trajno našli egzistenciju uz more, počeli tu i naseljavati, ali njihove obitelji nisu prestale s tradicionalnim načinom privređivanja, već su i dalje preko ljeta selile u planinu. Sve teži uvjeti života prisiljavali su Podgorce da u sve većem broju napuštaju svoja ognjišta i već su 20-ih godina prošlog stoljeća opustjela mnoga sela uzduž velebitskog Podgorja. Kad je 1938. probijena cesta od Karlobaga prema Obrovcu i poslije rata izgrađena nova cesta uz more, više ništa nije moglo zaustaviti već prethodno započet proces zamiranja života na podgorskoj terasi. Na Badnjak 1965. posljednji Marasi napuštaju Šušnjevac. Nedugo zatim odlaze i Šarići, pa Devčići, da bi konačno 13. ožujka 2007. posljednji “horvatski nomadi”, Tonka i Pajo Došen, zatvorili kućna vrata na Šugarju.
Ovaj dio Podgorja južno od Šugarja naselili su Devčići, a njihovo prvo naselje bile su Drinove Doline. Iz sela se zapadnom stranom dražice penje dobro građena, ali posve zarasla staza i uz Klanac izlazi na krševitu, travom i šikarom zaraslu zaravan, dolac Mujinac.* Put vodi između travnatih ograda zvanih Kladice na drugi kraj zaravni, gdje je u gustom sklopu drveća i grmlja skriveno drugo naselje Devčića. Mujinac se nalazi na početku uzlazne uvale u kojoj se stotinjak metara dalje smjestio susjedni – Devčić Dolac. Dijeli ih tek neznatno uzvišenje na kojemu se nalazi velika državna šterna.
U Mujincu je nekad bilo pet nastanjenih kuća,* a još ih je dvanaestak bilo u Devčić Dolcu. Možda zato što sam tu spavao u dva navrata po dvije noći, Devčić Dolac mi je ušao pod kožu. Poput znatno većih uvala Velikih i Malih Brisnica, Ledenika i Konjskog, i Devčić Dolac, kao oaza usred kamenite pustinje, plijeni pogled kad se gleda s okolnih uzvisina.* S primorske strane Dolac i Mujinac zatvara izrazito krševita kosa, Razušje, koja se na jednu stranu spušta i zatvara Drinove Doline, a na drugu stranu nastavlja se na kosu koja s primorske strane zatvara uvalu Šarić Dolac – Lipovac. Danas je veći dio Dolca pod bujnom travom i šikarom raznovrsnog drveća i grmlja, a središnji, najniži dio dolca zarastao je u gustu šikaru gloga. Premda je okružen teško prohodnom kamenitom pustinjom, gornji dio dolca obrastao je pravom šumom visokih stabala. U tom gustom zelenom sklopu kriju se urušene kuće Devčića. Tu se održalo i nekoliko golemih lipa, a jedna od njih mora da je najveća na Velebitu. Danas se Mujinac i Devčić Dolac poistovjećuju (tako se kaže “šterna u Mujincu”), dok se prastari nazivi Veliki i Mali Porobljenik više i ne spominju. Ove je Porobljenike bilo teško točno smjestiti, dugo sam se pitao na koji se dolac Šarića ili Devčića odnosi taj naziv, no konačno je i to riješeno. U Spomenici župe sv. Luke u Lukovu Šugarju lijepo piše da je, nakon velike suše 1908. godine, zaslugom župnika Mihovila Banića 1909. sagrađena šterna između Velikoga i Maloga Porobljenika.
Između Devčić Dolca i Panosa (1258 m) prostire se najljepši velebitski kamenjar – Japage. U to nepregledno olujno more stijena i kamenja rijetko se zalazilo. I dvije staze koje iz Devčić Dolca vode u planinu obilaze kamenjar u širokom luku. Ravno uzbrdo, uz Korito,* izlazili su Devčići na svoje stanove, rasute po Devčić dragama. Istočnije i nešto više od Devčić Dolca nalaze se Šarić Dolac i Lipovac. I Šarići su selili u planinu, ali s druge strane Japaga, na stanove u Šarića duplju i Crmušini.
lipanj 2009.
Kramaruša 
