Šarić Dolac / Lipovac
Ako je koji dio Velebita predugo ostao nepoznat, onda je to zasigurno prostor ispod Panosa (1258 m) i ogromno područje između njega i mora. O Šugarju smo još nešto i imali prilike čuti, ali dolce istočno od Šugarja nitko nije spominjao osim Ante Rukavine, koji je tuda prošao, iako ni njemu nije bilo jasno u kojem se dolcu nalazi.
Šarić Dolac. Na Devčić Dolac – istočnije i nešto više – nastavlja se Šarić Dolac. U svim je zemljovidima upisan pod imenom Šarić-Lipovac, ali je to samo djelomice točno jer se i tu, kao i kod Devčića, jedan dolac Šarića nadovezuje na drugi. No, dok Devčić dolce dijeli tek neznatno uzvišenje, Šarić dolci oštro su odijeljeni kratkim, ali strmim, prolazom, tako da se ne nastavljaju u ravnini, već se terasasto uzdižu jedan nad drugim. A Nediljka (Beba) Devčić tvrdi da se naziv Lipovac odnosi samo na ovaj drugi, manji i nešto viši dolac.
Nekad je glavni put u Šarić Dolac vodio iz Pržunca, uvale Šarić Drage. Na Ždrilu, primorskom ulazu u Devčić Dolac, put skreće desno, lagano uzbrdo po padini Dolca da bi kroz nisku šikaru i krš stigao na kosicu Ploču (497 m) – ulaz u Šarić Dolac. U tom trenutku, pred nama se ukazuje dolac sav prekriven šumom. Kako je s primorske strane zatvoren poprilično visokom, krševitom kosom, Šarić Dolac je još i više od Devčić Dolca nalik na bujnu oazu usred kamenite pustinje.
Kad sam prije tri godine ovuda prolazio bilo mi je rečeno da se držim primorske strane, da je s te strane staza prohodnija. Sada s kosice nastavljam položito stazom koja vodi s gornje strane Šarić dolca. Tu bi se negdje trebale nalaziti kuće Šarića. Evo i prve kuće. To su Jopići,* a ovaj zapadni, suženi dio dolca zove se Jopića dočić. Nekad su tu bile tri nastanjene kuće, a tu je i Jopića bunar, na samom početku dolca gdje su Jopići napajali blago. Bebina kuća je odmah ispod staze, pokrivena limenim krovom, ali sada zjapi napola srušena, prazna. U kući je ostalo samo drveno postolje s kojega kao da je netko odnio kameni žrvanj. Tu je stanovala Bebina majka sve do 1969. godine, kada kao posljednja od Šarića napušta Dolac.
Od Jopića put nastavlja gornjom stranom dolca i stiže u podnožje stijena s prizidanom, betonskom pločom pokrivenom šternom (Mate Šarića) i dubokom Lisičinom kamenicom iz koje se u trenutku mog dolaska prelijevala voda. Ispod stijena, u gustom sklopu drveća i grmlja, nalazi se velika, dobro očuvana Lisičina kuća prekrivena eternitom.* Tu je i kuća Mate Šarića. Ovo su Vranići, a ispod ove skupine kuća pružio se šumoviti Šarić dolac.
Vranići se već nalaze na kraju dolca i od njihovih kuća dalje počinje strmina pa se ne može nastaviti položito padinom prema susjednom Lipovcu. Dakako, nekud se ipak moralo proći, zato skrećemo na put kojim su Vranići (i Jopići) izlazili u planinu. Strmim usponom začas smo na sedlu iznad omanjeg kučeljka gdje se, pored travnate ograde obrasle hrastovima i opasane gromačom, staza račva: ravno se uspinje popriki put kojim su Šarići izlazili u planinu (u Plačevac), a širok put udesno silazi u Lipovac.
Lipovac (Šarić). Na silasku u dolac, lijevo u stijenama, vidi se visokim zidom pregrađena Danina kamenica. Nekad se u šterni čuvala pitka voda, no djeci to nije smetalo, kako kaže Beba, da se i ovdje poskrivećki kupaju. Sišavši na gornji rub dolca, nastavljamo ravnim dnom pored ostataka davno napuštenih kuća. Tu je svojevremeno obitavalo šest obitelji Šarića (tri kuće Brušića i tri Jurića). I tu se, u smjeru Vranića, nalazi još jedna kuća pod krovom,* a dolac je tako gusto zarastao u šumu i šikaru da, dok se probijamo njegovim dnom, možemo tek slučajno nabasati na zidine kuća. Tu bi se negdje prema Šušnjevcu trebao nalaziti i kaptiran izvor vode – Točak. Još se jedna duboka šterna s vodom, kamenica Rudinac, nalazi iznad spomenute kuće pod krovom, u kučeljku kojeg smo netom prije zaobišli.
Lipovac se već nalazi u zaleđu visokog Trovrha (670 m) odnosno Troure, kako Podgorci izgovaraju ovo ime, pa je najzatvoreniji od svih podgorskih dolaca. Iz njega vode staze na sve strane. Onom koja ide niz primorsku padinu Troure, silazili su Šarići u Barić Dragu. Na tom putu nalazilo se, a možda se još uvijek nalazi, malo vrelo – Pištet. Podgorci su pretpostavljali da podzemljem tog kraja protječe jedinstveni vodeni tok: Kuk obli (834 m) – Točak – Pištet – boćata voda uz more.
Plačevac (620 m). Premda je glavni, konjski put kojim su Šarići izlazili u planinu vodio istočnije, uspinjući se širokom dragom, mi se vraćamo na spomenuti popriki put koji iz Lipovca kreće ravno uzbrdo. Staza je već zarasla u šikaru pa se povremeno gubi, no uskoro je lakše pratimo jer se poklapa sa strmom vododerinom. Iznenada uspon prestaje, nestaje šikare, a pred nama se otvara travnata ravan obrasla šumom i šikarom, dolac Plačevac. Tako su ga doduše zvali Šarići, dok su njihovi susjedi zadržali stariji, izvorni naziv dolca – Platičevac. Dolac je s primorske strane širom otvoren pa izgleda kao ogromna “zdilina” nagnuta prema moru. Iznad dolca uzdižu se kamenite padine, a s istočne strane strma kamena greda,* iza koje proviruje još viša stijena – Kuk obli (834 m). I on je već dobrano zarastao u šumu. Njegovim primorskim rubom proteže se uzak pojas visokih klenova, dok se preko ostatka raširila gusta hrastova šuma, no i tu se zeleni bujna trava. U šumarku na zapadnoj strani vide se ostaci nekadašnjih stanova Brušića, Šarića iz Šarić Luga. Tu bi se negdje, u stijenama iznad dolca, trebala nalaziti i Jamurka, velika okapina s vodom.
Prešavši preko Platičevca, put nastavlja dalje šumovitom dražicom uzbrdo. I tu se staza teže prati zbog izrazito bujne vegetacije, ali sve smo bliže liticama Kuka oblog. Konačno, strmim usponom uz kamenit klanac, izlazimo na prijevoj iznad samog Kuka. S desne strane, niti 20 metara od staze, uzdiže se monolitna stijena Kuka, u čijoj bi se litici trebala nalaziti kamenica sa hvaljenom vodom. Nediljka Devčić kaže da se voda nalazi na tri metra visine, u rupi u koju se može uroniti boca, no ja je nisam našao. Voda se najvjerojatnije nalazi poprilično niže u smjeru Plačevca. S prijevoja put nastavlja položito preko jaruge zvane Koritašce i nakon stotinjak metara izlazi na “Terezijanu”, na poprečni put Barić Draga – Brušane.
Kuk obli (834 m) prvorazredan je vidikovac. Mene je zadivio pogled na travnat dočić u samom podnožju kuka. I pogled na Šušnjevac* je očaravajući, ali tu sam već bio više puta pa mi je poznat, a za dočić ispod Kuka nisam ni znao da postoji iako sam već prolazio Terezijanom. Ni Podgorci više ne znaju kako se zove. Tek mi je nedavno, nakon dužeg razmišljanja, Niko Maras otkrio da je to Vrančevac. A ispod Vrančevca i Plačevca proteže se i postupno spušta jednako lijepa, duga zelena nit, od Šušnjevca, preko dolaca Marasa, Šarića i Devčića, sve do dna Drinove doline.*
Vrančevac. Zbog pogleda na Dočić odustajem od zacrtanog plana. Terezijana i prostor uz nju naći će se u poglavlju o Marasima. Umjesto na Terezijanu, s druge strane Kuka skrećem nizbrdo, niz Koritašce, i probijajući se kroz visoki gustiš, strmom stazom nalik suhom koritu potoka, silazim ravno u Vrančevac. Ludnica! Trčkaram na sve strane, obilazim glavice, snimam naglavačke, a sad mi je za opis dolca dovoljna samo jedna slika.
I s Terezijane se pruža prekrasan pogled na Vrančevac i Kuk obli.* Vidi se i prolaz između stijena, primorski izlaz iz dolca, kroz koji napuštam Vrančevac i po “prosičenoj” stazi silazim na još jednu manju travnatu zaravan, pa još niže na dno prostrane uvale u zaleđu Troure (Trovrh, 670 m). To su Marasa dočići, dva travnata, nekad obrađena, a danas zarasla dolca. Iz uvale se stazom preko sedla Trovrha silazi u Lipovac (sa sedla vidi se zvonik crkve sv. Luke u Lukovu Šugarju), a na drugu stranu, uz šikarom zarasli klanac Kršić, prelazi se u Šušnjevac.
Troura,* tako nekako Podgorci izgovaraju ime glavice koja je u svim kartama upisana pod imenom Trovrh (670 m). Trovrh je tipična podgorska glavica, iako je s gornje strane dobrano prošarana travom pa izgleda pitomije.* S glavice najbliže Šušnjevcu uživamo u pogledu na Marasa dočiće, Kuk obli i Visovaču (1018 m), sam Šušnjevac i pravocrtno građenu Terezijanu ispod njega.*
S primorske pak glavice pogled puca na more, naselja uz obalu i prekrasne Podine,* a u sjevernoj, najvišoj glavici nalazi se poznata pećina* (s ulazom na sjeverozapadnoj strani, 40-ak metara ispod vrha glavice) s velikom dvoranom na ulazu (60×30 m) i osvijetljenim krajem jer se nalazi ispod drugog okomitog ulaza. S ove glavice uživamo u pogledu na cijeli put kojim smo upravo prošli od Devčić Dolca, preko Šarić Dolca i Lipovca,* Platičevca i Kuka oblog,* a posebno na kamenitu pustinju koja se iznad Šarić Dolca i Lipovca nastavlja sve do Panosa.*
Dračuša. Kod ovčara u Dračuši doznajem da su oni odnijeli kameni žrvanj Jopića (te prosjekli i označili put do kuće), a sve zbog punice koja je došla na ljetovanje u rodni kraj i poželjela si žrvanj. Kilometar dalje, u Redinama, Nediljka Devčić sjedi ispred kuće. Sad ja pričam, ona sluša. “Ne diraj mi žrvanj iz kuće”, prekida me, ni ne sluteći da ju je sestra preduhitrila. Priče ovog tipa su mi najdraže. Na Trnovcu iznad Ažić Lokve žali se Drago Babić da im je nestao seoski plug iz Jadrević dulibe, a isti dan Za Kosicom, na Mirevu, hvali se Mirko Vukušić, rendžer NP, da su oni (Vukušići) odnijeli plug, dakako uz suglasnost vlasnika stana u kojemu se nalazio.
srpanj 2009.
Kramaruša 
