PUT PRIKO STRUGA
Točno na pola puta između vrha Šatorine i bivšeg skloništa u Radlovcu u svim je kartama ucrtan vrh Dokozinac (1498 m), iako gotovo nema Podgorca koji ga poznaje pod tim imenom. Poteškoće u potrazi za imenom nekog lokaliteta ovdje su posebno izražene zbog granice koja se približno po toj crti protezala do mora, dijeleći Prižnjane od Cesarčana. Premda nazivi poput Stražbenice, Karaule i Vortice govore o karakteru granice za vrijeme Turaka, razlike u mentalitetu i danas su uočljive ili se bar takve žele prikazati. Duž te granice rijetki su toponimi zajednički jednima i drugima, pa čak i za tako prvorazredan prostor kao što su bile Smojverske dulibe Prižnjani su koristili, i još uvijek (u lovu) koriste, svoje nazive. Meni je u toj zbrci najdraže ime malog dočića na primorskoj strani Meralovca (1184 m) – Didove torine (na karti piše Meralovac). Tu sam jednom prilikom ostavio sedmogodišnjeg sina (“Ivanov konak”) dok smo Zdenko i ja pošli istražiti put za Stražbenicu. Kako nas duže vremena nije bilo, Ivan se polubos, po onom suncu i kamenju ispenjao na vrh Meralovca u potrazi za nama.
Zahvaljujući onim starim vojnim kartama na kojima se nalazi sva sila podataka, ova mi je “Staza” bila poznata i prije nego sam je prošao. Nažalost, svako novije izdanje karata sadrži sve manje velebitskih stanova i staza, što i nije čudno kad su od njih ostali samo tragovi. Uz put priko Ograđenice i onaj priko Orbazovca, put priko Struga bio je treći poprečni put koji je povezivao Priznu (Mlinište) s Pazarištem u Lici. Put vodi od Gornjeg korita uzbrdo, ali ne preko Matijević brda, već skreće na sjeverno sedlo Dokozinca (1498 m), na Struge.
Na Stazu je najlakše doći s Matijević brda. Markacijom za Mlinište siđemo u travnat dočić Lom (Dokozinac)* pa skraja dolca skrenemo po travi uzbrdo na krajnji južni dio Brda. Prešavši preko bujnom travom obrasle Jacine dražice, nastavljamo travnatim hrptom na vrh Panosa (1553 m). Uz prekrasan pogled na Šatorinu, Šatorinske doce i vrh Dokozinac (1498 m), nagrada je i nevjerojatno bogatstvo kluzijeve sirištare. Slijedi malo teži silaz na sjeverno sedlo Dokozinca, na put priko Struga. Pri susretu sa Stazom odmah se uočava da je ta, nekad važna prometnica – prva napuštena. U novijim kartama nema joj ni traga, a stare oznake šumarije u smjeru Šatorinskih doca jedva se primjećuju.
Od sedla u smjeru Mliništa spušta se dubok i neprohodan klanac, a tu, na njegovom vrhu, nalazi se mala travnata čistina. Da li su to Struge, za koje su svi čuli, samo što ih više nitko ne zna locirati, ili se ime odnosi na samo sedlo, kako sumnja Jakov Matijević koji za “struge” kaže da su uzak, teško prohodan prolaz kroz koji se mora proći? Najpouzdanije je kazivanje Nade Starčević čiji su stariji govorili: “uz Ploče na Struge” i “priko Struga” u Šatorinske doce.
Prošavši kroz šumarak, put izlazi na sipar ispred strme kamene grede, a iznad duboke provalije, klanca. Kad smo prvi put ovuda prolazili, ne vidjevši rješenje, prešli smo preko grede četveronoške. Tek mjesec dana kasnije pronašao sam podzidan i u stijenu uklesan nogostup koji prelazi preko grede i nakon kratkog silaska kroz šumarak izlazi na golu, stjenovitu padinu – Ploče* – posve bijelu od velecvjetnog rošca. Tu bi se negdje trebalo nalaziti Nadino raskrižje gdje se s puta za Struge skretalo na Brda (“uz Ploče na Brda”).
Paralelno s našim putem ali s druge strane klanca, na cesaričkoj strani, protežu se Klepine grede, stjenovit greben na čijem se vrhu ističu veliki kameni blokovi (“stećci”) poredani poput domina u stojećem stavu.* Iznad stećaka nadvio se Bili kuk (1415 m)* i povezao cijeli greben s Dokozincem (1498 m). Na drugom kraju Klepine grede prelaze u travnat hrbat Visibabe (1332 m),* koji se izdužio prema Gornjem koritu (iznad kojeg završava oštro odsječen), a nama se ispriječio u smjeru Radlovca.
Sišavši niz Ploče, zašli smo u šumovitu uvalu Za Visibabom. Tu put skreće uvalom desno prema Gornjem koritu (izlazi na markaciju Gornje korito – Matijević brdo malo ispod Dulibice), a odmah slijeva uvala završava u Gradini, dubokom dočiću okruženom okomitim liticama koji je svojedobno pastirima služio kao prirodni tor. Iznad Gradine protežu se Klepine grede, 10-ak metara visoka i gotovo 100 metara duga okomita stijena iz koje poslije kiše na više mjesta izvire voda. Na mjestu gdje “Zid” završava, a nastavlja se travnat hrbat Visibabe, nalazi se podgredina pogodna za sklonište.
Nekad smo u uvali napuštali put i nastavljali preko Visibabe u Radlovac. S travnatog hrpta Visibabe ispratili bi pogledom prijeđeni put, a nama je još trebalo prijeći Karaulsku ili Matijević dolinu, gdje je nekad “sve raslo kao u Slavoniji”. Karaulsku dolinu od Radlovca i Premužićeve staze dijeli vrh Kurozeb ili Visibaba (1264 m), kako piše u svim zemljovidima, i krševita kosa Mala plan koja Visibabu veže s istočnijim Preslom. Iz Doline se niz Matijević klanac silazi u Mliništa, a drugi put vodi položito oko vrha Visibabe pa se po siparu strmo spušta na Stražbenicu (VPP). No, nama je bio draži uspon iz Doline na Malu plan, uz obavezno marendanje na “stolovima” Visibabe s nezaboravnim pogledom na Radlovac.
Kako se opisani put i okolni prostori nalaze u “interesnoj sferi” Prižnjana, prednost sam dao njihovim nazivima. Od Cesarčana možda najbolji poznavatelj ovog kraja, Mile Dokozić st. (još donedavno s ovcama u Radlovcu), ima svoju priču. On za Kurozeb kaže Visibaba (granica je išla preko vrha pa su i jedni i drugi u pravu. Vrh se pod imenom Kurozeb spominje i u nekim starim putopisima, a u katastru na mjestu Matijević doline piše Dolina za Kurozebom), Malu plan naziva Vesela plan (tu su Prižnjanke plesale kolo), Matijević dolina mu je Stojesin ili Stesić dolac, travnata Visibaba – Matijeva plan (Visibaba je tek strmina iznad Korita), a zna i čije su Ploče – Tomina ploča. Jedino su Struge ostale svima neupitne.
2008.
Kramaruša 
