ŠUGARJE – ŠUGARSKA DULIBA
Sa Šugarja odnosno iz Krišca vodio je jedan od četiriju glavnih lukovošugarskih poprečnih puteva iz Podgorja u Liku. Ovo je ujedno i najkraći prilaz od mora do Šugarske dulibe. Dio puta odavno je markiran jer je ovuda po zimi stizala pošta i vojsci smjena na Panos.
Šugarje – Brig Pavičića. Sa Šugarja put vodi uzbrdo do Raskrižja, mjesta gdje se sastaju staze iz šugarskih zaselaka (tu se desno odvaja i put za Mišinac), pa usponom uz Klanac izlazi na travnatu zaravan u visini prvih Podova zvanu Staza (Došenska). I ova visinska terasa, na kojoj su Pavičići i Došeni imali prve stanove, jasno je izražena. Šugarski se podi protežu s obje strane puta. Jugoistočno se na Stazu nastavlja Mišinac (635 m),* travnat dolac u zaleđu Mišinačke glavice sa stanovima Došena, zatim Kor‘ta (dva dočića, Koritašce i iznad njega Veliko korito)* s velikim, dobro očuvanim Špurčevim stanom (iznad Korita uzdiže se Kuk Ikačin, nazvan po ženi koja se s kuka mogla dovikivati s Pažanima na Škoju/Pagu), a na Korita – Lipovac (610 m), travnat dolac u zaleđu Lipovačke glavice sa stanovima Grgića, Pavičića sa Šugarja. Korita i Lipovac nalaze se iznad Crikvine pa je put do njih vodio uz Dragu Karlovića, izmedu Mišinačke i Lipovačke glavice. Došeni su imali dva stana i zapadno od Staze, na Splitvini. Pavičići i Došeni boravili su na Podima u proljeće i ujesen, a i preko zime znali su tu držati stoku pa su svakodnevno sa Šugarja izlazili u dolce i puštali blago na pašu.
Prešavši preko Staze, put se kroz nisku, teško prohodnu šikaru penje uz Ploče sve do pravog šumarka u dočiću – Jasenaru – pred samim ulazom u Brig Pavičića.
Brig Pavičića ili Špurčev brig je pomalo čudan naziv za jedan od onih prekrasnih južnovelebitskih dolaca od kojih ostajemo bez daha. Južno od Ledenika kao da se u planini nešto mijenja, osjeća se to na zemlji i u zraku. Konjsko ima već sve karakteristike južnovelebitskih dolaca, ali tek s Rudelić Rastovcima započinje onaj jedinstven niz “kameno-tropskih” dolaca koji će zabljesnuti sa Stapom, Crnim i Bilim Sinokosom (na isti način veselimo se i onom nizu dolaca koji započinje s Docem poda Tulom).
Brig Pavičića (765 m) je bivše sezonsko naselje s desetak stanova Pavičića, i ne samo Špurčevih, smještenih na sjevernom i istočnom rubu dolca. Tu se nalazi i stan koji me se 1991. svojim položajem i izgledom toliko dojmio (tad je još bio na čistini i u malo boljem stanju) da sam isti dan potražio vlasnika i ugovorio kupoprodaju (a onda je počela priča da je stan predaleko, da je prenisko, pa i ona o Srbiji do Karlobaga). Kućica je bila sva zamrljana crvenom JNA-bojom, sa “sličicama” i svakakvim porukama. Upravo je ta spoznaja da se nalazi na markiranom putu koji s Panosa silazi na more kvarila cjelokupni dojam. Ispred stana pružio se ravan dolac veličine nogometnog igrališta, a ugažena staza u travi vodila je posred dolca prema primorskom izlazu. Oko kućice kočoperilo se nekoliko golemih jasena i hrastova (njih mi je vlasnik nudio besplatno), a u stijenama iza kućice velika šterna s vodom. I uz rubove dolca protezali su se drvoredi starih hrastova, klenova i javora. Strme, kamenite strane i sad okružuju dolac, a dolac je samo manjim dijelom otvoren na primorskoj strani.
Ovaj prvi sudar s Brigom dogodio se 1. lipnja na način da sam neposredno prije silaska u dolac zagazio na kamenjar s milijun plavih perunika u cvatu, protkan snježno bijelim grmovima likovca i tepihom žutih ruža. Da su u proljeće velebitski kamenjari najljepši na svijetu to je svima znamo, a ovaj je bio najljepši na Velebitu.
Brig Pavičića je veliko raskrižje puteva. Lijevo skreće novomarkirani put za Šugarsku dulibu, a poprečni put kojim se nekad odlazilo (preko Ravnog samara) u Liku nastavlja markacijom u smjeru Panosa.
Brig Pavičića – Crmušina. Iz Briga poprečnim putem u smjeru Panosa za dvadesetak minuta izlazimo na travnatu kosicu, zaravanak Bunarinu,* s jednim stanom Pavičića, na početku uspona prema Crmušini, velikoj zaravni visoko u zaleđu Runjave glavice (916 m). S desne strane puta uzdiže se Kuk obli, glatka monolitna stijena s koje je osobito lijep pogled na travnat Brig Pavičića u podnožju, dok se slijeva nalazi Došen dolina ili samo Dolina,* nekad travnat, a sada visokom šumom prekriven dolac.
S kosice na tu stranu vode dvije-tri staze. Lijevom stranom Doline nastavlja vrlo zanimljiv put koji usponom između stijena i kukova izlazi na Plančicu pod Paljevinom,* prekrasan proplanak stiješnjen između strmih litica kukova, gdje siječe stazu Devčić drage – Šugarska duliba. S Plančice put nastavlja desnom stranom šumovite dražice, uz Paljevine, i izlazi na livade Velikog Stolca, na VPP kod bivše košanice Veliki ili Došenski stolac.* Put od Doline do Plančice pod Paljevinom je među najbolje izvedenim u ovom kraju, s kamenim stepenicama usječenim u slikovite kukove. Na putu se nalazi bukovom šumom obrastao zaravanak, Dočić, prošaran brojnim ogradama, te ispod Dočića – Klanac od Dočića – i iznad Dočića dva strma, izrazita prolaza između stijena – Donji* i Gornji klanac.* U krševitom prostoru s lijeve strane puta zvanom Rapina, na stjenovitoj zaravni udaljenoj 200-tinjak metara, nalazi se kamenica u kojoj uvijek ima vode (staza koja vodi do kamenice skreće s puta 50-ak metara prije/ispod Dočića).* Ovo je bio glavni put kojim se nekad dovlačila drvena građa s Velebita na more (jelovi trupci za grede te 6-7 metara duge bukve za izradu vesala). No, ovo je bila krađa (vesla i grede prodavali su se po Dalmaciji) pa se trebalo skrivati od lugara koje se uglavnom moglo sresti na poprečnom putu preko Malog Stolca.
Odmah na početku toga puta, kod 200-tinjak metara udaljenih četiriju stanova Došen doline, odvaja se lijevo staza koja se uz dražicu penje do Torina, oko 100 metara udaljenog stana i šterne,* nastavlja šumovitom dražicom uzbrdo i preko kamenite kose prelazi u Bukovac, dolac na putu Brig Pavičića – Šugarska duliba. Ovom se stazom značajno skraćuje primorska varijanta puta Panos – Šugarska duliba jer se tako preskače silaz u Brig Pavičića. Brig Pavičića mimoilazi i staza koja se s Bunarine lagano penje kroz teško prohodnu šikaru Grabarje na prijevoj Kosu između Briga i Bukovca.
Pored spomenutih staza još je značajniji bio poprečni put koji je s Bunarine nastavljao markacijom u Crmušinu, pa uz Devčić dragu i Katuništinu izlazio na livade Malog Stolca (VPP). Na usponu u Crmušinu, stotinjak metara prije izlaska na zaravan, nalazi se Krčić, stan Pavičića s lijeve strane puta.
Crmušina (Pavičić)* ili Cremušina (podgorski naziv za medvjeđi luk, srijemuš) je prostrana zaravan smještena između Runjave glavice (916 m) koja zaravan (neznatno) zatvara s primorske strane, Kuka od Crmušine koji se poput kamenog zida nadvio s gornje strane zaravni te Razušja, krševitog grebena koji zaravan zatvara s istočne strane. Crmušina je s Runjavom glavicom vezana nešto nižim pragom, tako da je visoravan otvorena prema Bunarini i Brigu Pavičića desno od praga, odnosno prolazom između Razušja i Runjave glavice zvanim Kor‘to lijevo od praga. Cijela zaravan zarasla je u šumu i šikaru, jedino su dijelovi nekad obrađenih ograda obrasli travom. U Crmušinu je selilo šest obitelji Pavičića (tu je i stan pok. Nikole Pavičića iz Krišca). Stanovi su skriveni u gustoj šikari, no šterne je lako naći jer ih se većina nalazila u podnožju Kuka od Crmušine,* gdje je gotovo svaka kuća imala svoju šternu. Dvije velike šterne s najboljom vodom nalaze se u Razušju, na putu za Devčić drage. Dolaskom do pod Jasle,* uskog prolaza između stijena, treba skrenuti lijevo do 70-ak metara udaljenih stijena, odnosno šterni, Donje i Gornje kamenice* (ova gornja je posebna, s prilazom po kamenim stubama), i vode, iste “ka’ i rakija”.
Iz Crmušine markacija nastavlja uza strmu stranu obraslu visokom šikarom, prolazi kroz spomenute Jasle i preko Razušja silazi (“kroz jaslice”) u Devčić drage. Na silazu u Drage poprečni put skreće lijevo u ograđen dočić Pavičić Krčevine, zavija oko dolca pa usponom uz Devčić Katuništinu (strm klanac s nekoliko terasastih plančica) izlazi na livade Malog Stolca odnosno Pričinu, raskrižje s VPP-om odakle novomarkiran put nastavlja na Ravni samar.
Iz Crmušine stazom niz Kor‘to, između Razušja i Runjave glavice, silazi se u Dubravu (Josića, tri stana Pavičića iz Krišca), pa još niže uvalom u Šepinac (805 m),* travnat dolac s tri stana Pavičića iz Zbiga (iz Šepinca može se niz Ploče sići u Mišinac), a krug oko Runjave glavice zatvaramo stazom koja iz Šepinca vodi položito klancem ispod Runjave glavice,* između Runjave glavice i čunjastog kuka Kapurice (s vrha Kapurice vidi se Mišinac u podnožju*), i silazi u Zazubak, južni kut Briga Pavičića. Iz Dubrave uvalom uzbrdo, preko Beganova dočića, prelazi se u Devčić drage, na markaciju za Panos (vidi poglavlje Devčić Dolac – Panos).
S Runjave glavice (916 m), izrazito kamenite, niskom šikarom obrasle i poskocima omiljene glavice, pruža se pogled na sve strane: u smjeru mora vidi se Mišinac, južnije je travnati Šepinac* koji nas dijeli od Vrha (945 m) i puta Devčić Dolac – Panos, a istočno iznad pošumljene Crmušine nadvio se Kuk od Crmušine, no najljepši je pogled na četvrtu stranu, na glatku liticu Kuka oblog i zeleni tepih Špurčeva briga.*
Šugarska duliba – Brig Pavičića. Šugarsku dulibu su već od 19. stoljeća posjećivali mnogi botaničari i planinari, ali nitko, pa ni iz one čuvene plejade velebitaša između dva svjetska rata, nije odavde skrenuo na primorsku stranu. Ljudevit Rossi je 1909. boravio šesnaest dana u Šugarskoj dulibi i detaljno je opisao vršni dio planine. Isto tako je šesnaest godina kasnije Miroslav Hirtz opisao put od Stapa do Šugarske dulibe, no stanove u podnožju Velikog Stolca obišao je Branimir Gušić tek 1955. godine (nije mi poznat njegov zapis, a put je na zanimljiv način opisao njegov sin, sudionik u pohodu). Ovdje je opis puta izokrenut, možda još netko skrene na ovu stranu, pa sad sa Šugarske dulibe silazimo u Brig Pavičića.
Kod šterne u Šugarskoj dulibi skrećemo na primorsku stranu, na Planu,* travnat prijevoj i padinu južno od Pošte (tako su Podgorci zvali lugarsku kuću u Šugarskoj dulibi), na putu u Podgorje (Šugarje). Arpad Degen je 1907. na Plani našao novu biljnu vrstu, velebitsku degeniju. Kao mjesto nalaska zapisana je Pavelić plana, no Plana je bivša košanica kojoj se ime mijenjalo ovisno o tome tko ju je kosio. U vrijeme pronalaska degenije još se rabio naziv Pavelić plana, po rodu Pavelića koji je mnogo ranije napustio ove prostore, no vjerojatno se već onda koristio i naziv Došen plana, po Došenima sa Šugarja koji su nakon Pavelića nastavili kositi Planu. Degenija raste na vrhu Plane, u samom podnožju Kuka navrh Plane (1255 m, u starim kartama 1304 m, po B. Gušiću to je Krivi kuk, no po Rossiju je Krivi kuk onaj sjeverozapadno ležeći kuk*). S Kuka se pruža super pogled na sve strane, na Šugarsku dulibu i vrhove kojima je okružena, a posebno na primorsku stranu, na Saljev kuk i Kuk od Stazine,* Zadar i Lukovo Šugarje.
Put nastavlja niz travnatu strminu (slijeva je neka zidina) i kroz bukovu šumu silazi u uvalu zvanu Krčevina za Preslom s ostacima dvaju stanova Došena (Paje Došena iz Šugarice i Ivana Pavičića iz Krišca). Uvalom lijevo kroz Jatare vodi put u Devčić drage, a mi skrećemo desno i položito kroz kamenjar i šikaru izlazimo na Preslo,* izrazito sedlo koje poput kamenog zida spaja stijene Saljeva kuk sa stijenama Stapa (1129 m). Iznenada se pred nama otvara impresivan pogled na more, i Bukovac,* veliki dolac duboko u podnožju Presla. Na putu prema Preslu slijeva nam je ostala duboka snižnica u koju su Došeni silazili po snijeg, kad još nije bilo šterni, ali i za dugotrajne suše 1954. kad je ispražnjena i velika šterna na Šugarju.
Saljev kuk (1199 m). S Presla se odlično izveden put po kamenitoj strmini spušta u Bukovac.* Mi na prijevoju napuštamo stazu pa se po strmom točilu penjemo na vrh “Preslina kuka”. S vrha se pruža nenadmašan pogled na primorsku stranu i prostor koji nam se ispriječio na putu za Panos: vide se travnati dolci Bukovac i Brig Pavičića, kamenita Runjava glavica i šumom obrasla Crmušina, Panos i stanovi pod Panosom, jedino nam sjeverna varijanta puta, kroz Jatare, baš i ne djeluje privlačno.
S “Preslina kuka” grebenom u smjeru Saljeva kuka prelazi se preko dva manja prijevoja. Na drugom se nalazi zastrašujuća provalija, otvor jame koji se do zadnjeg časa ne primjećuje. S vrha Saljeva kuka pogled je više otvoren na zapadnu stranu,* na silaz prema Tepliku (livade, velika kuća pod limenim krovom…) i put kojim su Tomljenovići izlazili u planinu.
Bukovac (830 m). Stazom niz Preslo, u početku po golom kamenjaru pa kroz šikaru, silazimo u Bukovac. Veći, zapadni dio dolca je otvorena travnata visoravan, dok je istočni dio obrastao šumom. Sišavši na rub dolca, zdesna, na dnu strme litice, nalaze se dvije-tri velike kamenice s vodom (ona koja je služila ljudima za piće ograđena je visokom gromačom). Odmah ispod kamenica put skreće lijevo do stana Paje Došena (Pajo nije mogao suspregnuti suze kad sam mu pokazao sliku stana),* nastavlja kroz šumu pored još desetak stanova Došena i silazi u istočni dio dolca.
Iznad zapadnog, travnatog dijela dolca uzdiže se prekrasna, stijenama i siparima prošarana padina Saljeva kuka.* Na padinu Saljeva kuka nastavlja se slična padina Kuka od Stazine koji se u kartama pojavljuje pod krivim imenom Šaljev kuk. Kuk je dobio ime po livadici, bivšoj Došenskoj košanici – Stazini,* oazici na goloj, primorskoj strani prijevoja između Saljeva kuka i Kuka od Stazine. Zapadno od Bukovca strši i pažnju nam plijeni nepristupačan kuk Velinac* na kojemu su se nekad vile rojile (Tonka Došen kaže da su bile “iste ka’ i naše žene”). Bukovac je na toj zapadnoj strani širom otvoren prema Tepliku. Na tu stranu silazi se strmo u Dolac Petrović (750 m), bivšu sjenokošu Pavičića, odakle se niz Dubravu Bubinu silazi na travnatu terasu Teplika.
Ovdje moram spomenuti još jedan zanimljiv put kojim se u Bukovac dopremalo sijeno s Paljevina i Velikog stolca. Desetak metara iznad stanova, iznad spomenutih kamenica, kod Zatvora (nom. Zatvori, tu se put zatvarao zbog blaga), s puta za Preslo skrećemo desno na stazu koja se uza stranu* penje u smjeru Plančice pod Paljevinom i preko Rapine, krševitog prostora s istoimenom vodom, izlazi na poprečni put Došen dolina – Plančica pod Paljevinom. U Bukovcu se dopremljeno sijeno spremalo i sušilo u ogradi zvanoj kotarina pa se suho snosilo u Podgorje.
Naš put nastavlja položito preko istočnog, šumovitog dijela Bukovca i prelazi u travnat Donji dolac ili samo Dolac, primorski dio Bukovca koji je od ostatka dolca djelomice odvojen niskom kamenom gredom (u podnožju grede nalazi se nekoliko kamenica s vodom). Iz Dolca na primorsku stranu izlaze dvije staze. Markacija vodi lijevom stranom Dolca, uz ogradu, pa usponom uza stranu kose koja s primorske strane zatvara Dolac izlazi na istoimen prijevoj, Kosu,* odakle se već vidi Brig Pavičića u podnožju. Druga staza iz Dolca izlazi istočnije, i ona prelazi preko kose, pa se niz šumovitu dražicu spušta u Došen dolinu odnosno Bunarinu na markaciji Brig Pavičića – Panos. Brig Pavičića mimoilazi i spomenuta (sada neprohodna) staza koja na Kosi skreće lijevo i kroz šikaru Grabarje silazi na Bunarinu. Mi na Kosi skrećemo desno položito prema Piskovitoj kosici pa niz kamenit klanac i desnom stranom Špurčeva briga silazimo na rub dolca, na onaj kamenjar s milijun plavih perunika.
Posljednji horvatski nomadi. Godine 1973. posljednji put su na stanove izišli: pok. Lovre i Ana Pavičić u Brig Pavičića, pok. Mijo i Ana Došen u Dolinu i Pajo i Tonka Došen u Bukovac. Tonka se sa suzama u očima prisjećala odlaska s planine. Na silasku su svratili u Dolinu, a tu se pored razbuktale lomače s planinom opraštao did Mijo pjevajući: “Gori gora, gori borovina, ode stara naša ladovina” (umro je iste godine na Božić).
rujan 2009.
Kramaruša 
