BILI SINOKOS – JELOVAČKA VRATA
U ovom poglavlju riječ je o tribanjskim stanovima na poprečnom putu između Bilog Sinokosa i dalmatinsko-ličke granice na Jelovačkim vratima.
Javorje. Od Sjauševe kuće na Bilom Sinokosu put nastavlja uzbrdo na Kosu od Javorja,* prijevoj između Vlake (971 m) slijeva i Glavice od Sinokosa zdesna, i kroz šumarak silazi u travnatu uvalu Javorje. U Javorju, nazvanom po brojnim stablima javora, nekad su stanovali Katići i Žeželji iz Paripova Luga (Katići su se još u 19. stoljeću preselili u Starigrad-Paklenicu, a Žeželji su početkom 20. stoljeća prešli u Liku). Tome Vukić iz Renjovca kaže da je Javorje bilo nastanjeno preko cijele godine, da se na lokalitetu Crkvina nalazila crkvica, a tu negdje, na izlazu iz Javorja, trebala bi se vidjeti i njihova mirila. (Navodno se neka mirila nalaze i na Kosi od Javorja – ta su najvjerojatnije pripadala Njegovanima i Matacima iz Medenog i Račabuše.) Prošavši raskrižje na južnom kraju uvale (lijevo, primorskom stranom Javorja vodi put prema Stapu) i kosicu koja dijeli Javorje od Medenog, dubokog dolca s desne strane puta, uspinjemo se kamenjarom prema Račabuši. Pažnju nam privlači šumovita uvala koja se proteže sjeverozapadno od Javorja s markantnom Stapinom u pozadini.
Medeni (Medeni dol). Nakon Sjauševe “hacijende” na Bilom Sinokosu, na dnu ravnog, gotovo okruglog Medenog dola naići ćemo na još jednu, “hacijendu” Jure Njegovana iz Paripova Luga. Tu je 1926. prenoćio Miroslav Hirtz, pa kaže: “Medeni Stanovi imaju naime u svem četiri “vatre” (stana), sve sami Njegovani, koji ovdje stalno borave u sva doba godine”. U Medenom je prenoćio i lugar koji je u veljači 1914. vodio Gojtanovu satniju preko Velebita na more. Po Gojtanu, Medeni je dobio svoje ime po tome što “tu raste trava kadulja, sa koje pčele nose pelud i grade vrlo fini med”, no Medeni se s pravom mogao zvati i Vodeni dolac jer je rijetkost na Velebitu da se u jednom dolcu nađe toliko vode (u zimskom razdoblju zna i poplaviti). Na južnom kraju dolca, na mjestu nekadašnjeg izvora, nalazi se šterna s novouzidanim grlom te bunar na kojemu se blago napajalo. Bit će da su Tribljani za vrijeme suše odlazili po vodu na (vrela) Bobiku i Mediku pa se valjda naziv Medika odnosi na spomenutu vodu u Medenom.
Jurina kuća smještena je na zapadnom kraju dolca,* a nakon nje, na gornjem rubu, nalaze se još dva bunara s vodom i nekoliko urušenih zidina. Još se jedna kućica, Ante Njegovana iz Livodica, nalazi na drugom kraju dolca, na sedlu prema Dubokom. Za Medeni se govorilo da je u njemu sve rodilo “ka u Slavoniji”, no naposljetku su i Njegovani napustili ove strane i sišli u Podgorje. Osamdesetih godina prošlog stoljeća obitelj Jure Njegovana kupila je u Paripovu Lugu imanje od Mataka i odonda su u Medeni izlazili samo preko ljeta (Jure je iz Medenog odlazio na posao u Zadar).
Njegovani su bili porijeklom Bristovčani iz Livodice. Napustivši Livodicu naselili su se na Jamini, Zagonu i Livodicama, otud sele u Medeni, da bi se nakon Drugog svjetskog rata ponovo vratili u prijašnja sela.
Račabuša* je bivše sezonsko naselje Mataka iz Krčevina smješteno na kamenito-travnatoj zaravni u podnožju Jelovačkih vrata. Naselje nam je poznato pod raznim imenima: Ivan Gojtan ga spominje pod imenom Čabuša, u kartama piše Račabuša, a među planinarima uobičajen je i naziv Čarabuša, no Ivan Matak iz Ljubotića kaže da su njihove stojbine (kako u ovom kraju zovu stanove) na Arčabuši (po Miri Trošelj prvi doseljenici početkom 17. stoljeća bili su Arčabe iz Bukovice). Na zaravni, otvorenoj i blago nagnutoj prema jugozapadu, prostire se nekoliko travnatih terasica i donedavno još obrađenih ograda pod voćkama, a na njezinom vrhu, u hladovini starih lipa, nalaze se dvije-tri kućice pod krovom. Ona istočnija je Ivanova i nedavno je obnovljena,* a nešto zapadnije smjestila se oduvijek “useljiva” kuća Darka Mataka iz Krčevina s urušenom šternom pored ograđenog dvorišta. Svojedobno je na Arčabuši bilo šest stanova i šterni.
Bobika. Iznad Račabuše uzdižu se dva vrha. Ante Rukavina kaže da se onaj lijevi, niži vrh zove Kuk od Vrata (1279 m), jer se nalazi odmah do Jelovačkih vrata, a da je onaj desni, istočniji i viši vrh – Bobički kuk (1439 m),* kako i piše u kartama. Između ova dva vrha uvalila se udolina, travnat zaravanak nalik amfiteatru, s tri strane okružen strmim stijenama, a otvoren prema moru.* Usred zaravanka nalazi se nadaleko poznat izvor žive vode – Bobika (1200 m). Na samom izvoru kamenjem je obzidana metalna cijev iz koje istječe voda, no u kišnom razdoblju voda izvire na sve strane, tvoreći pravi potočić. Ali bilo je i dana kad bi svi izvori presušili. Nediljko Matak iz Krčevina kaže da su se njegovi Podgorci prigodom odlaska na Bobiku po vodu ustajali jako rano iz kreveta i pazili da ih tom prigodom susjedi ne čuju, jer bi valjda u tom slučaju i oni išli po vodu, a nije se znalo kakvo je stanje na izvoru. Sa zaravanka vodi položita staza na zapad: u početku se probija kroz šikaru, pa kroz “tisna vrata”, a pred kraj kroz visoku bukovu šumu i – ispod Jelovačkih vrata – izlazi na poprečni put iz Podgorja u Liku.
PS. Nedavno je s Bobike potegnut 2 km dug “vodovod” (gumeno crijevo) do Bilog Sinokosa.
Uspon na Bobički kuk najzahvalniji je s Bobike. Za dvadesetak minuta, na samom grebenu, zatičem žalostan prizor: požar je do neprepoznatljivosti uništio nekad prekrasan proplanak, “Surlin konak”. Zato s Bobičkog kuka uživam u pogledu na travnate dolce u podnožju: u Medenom Njegovani kopaju njivu, u Dubokom Niko Sjauš planduje zajedno s ovcama, a na Malom Rujnu samo što se nisu srele dvije grupe planinara. Niko kaže da oni Bobički kuk zovu Ploče, što je i prikladniji naziv za taj vrh, a da je Bobički kuk tek dio Ploča, onaj znatno niži kuk do Bobike.
Uzdužni put s Račabuše vodi preko Kose od Račabuše (ili Glavice Matakove) i Pogledala (884 m) na Malo Rujno, a poprečni put nastavlja uzbrdo prema Jelovačkim vratima. Niti deset minuta iznad sela nalaze se Bukvići, prekrasan zaravanak obrastao travom i golemim bukvama, nekadašnje plandište. Put se nakon toga strmije uspinje kamenjarom, prolazi pored glavice Sarajevo (1072 m) i već pod samim Jelovačkim vratima stiže do križa i spomen-ploče gdje je od mine stradao hrvatski bojnik Nenad Matak – Meho.
Podlokva (Podlokvan). U travnatoj dražici u zaleđu Sarajeva (1072 m), na kartama označenoj kao minski sumnjivo područje, nalazili su se najviši tribanjski stanovi zvani Podlokva. (Jedino su možda bili viši stanovi Zubčića Pod Pločan velikim.) Sjeverozapadno, malo iznad Podlokve nastavlja se duguljast, travnat dolac – Lokva (1045 m) – okružen bukovom šumom.* Močvarni dolac* je svojedobno bio podijeljen među ovdašnjim stanarima na košanice: Lokva bukova, Lokva Katića…, a po njima prozvani su i stanovi. Podlokvan su stanove imali Katići i Žeželji iz Paripova Luga te Mataci iz Ljubotića.
S druge strane sarajevskog sedla (zapadno od Podlokve), na travnatoj strmini s nekoliko podzidanih terasica, nalazi se Mižerića stan,* bivša stojbina Zubčića iz Trošeljevca. Tu negdje je i vodoravna pećina-hladnjača u kojoj su mještani čuvali meso nakon klanja stoke. Možda je to baš polupećina u kuku s lijeve strane slikovitih kamenih vrata koja se ističu iznad stanova.* S Mižerića stana silazi se niz strmu padinu u Dulibinu na uzdužnom putu Stap – Rujno. Travnata strmina je u gornjem dijelu obrasla prorijeđenom šumom crnog graba (u proljeće prepunom sunovrata), dok se prema dnu Dulibine nastavlja bukova šuma s primiješanim javorima.
Jelovačka vrata (Velika, Donja)* su kamenito-travnata kosica, niti 100 metara širok prolaz između strmih bočnih strana. S desne strane iznad puta uzdižu se gole stijene Kuka od Vrata (1279 m), kako ga naziva Ante Rukavina, a na drugoj strani sedla strši markantan kučeljak,* na koji se nastavlja travnat hrbat Golića (1388 m). Na Vratima se desno ispod stijene nalazi Turski grob, uspomena na davno održan dvoboj između nekog Turčina i domaćeg Katića. Navodno se Turčin s Jelovačkih vrata dovikivao s Katićem na Sarajevu, pa ga izazivao da ga ne može pogoditi, no očito se prevario. Po drugoj verziji bilo je to za vrijeme razgraničenja između Austrije i Venecije, kad se još držalo da je granica između Like i Dalmacije na Sridnjim Jelovačkim vratima (vidi poglavlje o Kozjaku). Tu su se – kod razgraničenja – sreli Ličanin i Dalmatinac. Na inzistiranje Ličanina granica je pomaknuta na Velika Jelovačka vrata. Kad su se mjernici povukli, i Katić sišao u Podlokvu, Ličanin mu se s Jelovačkih vrata neprestano izrugivao, sve dok ovom nije prekipjelo, te ga je upucao.
Na Vratima naš put napušta suptropsko carstvo podgorskog krša i ulazi u šumu. No, tako je nekad bilo jer je sad, nakon požara koji je poharao Veliko Rujno, a valjda i od orkanskog nevremena, na golemom prostoru iza Jelovačkih vrata i na bočnim stranama Golića,* šuma posve potučena.
prosinac 2013.
Kramaruša 
