BILI SINOKOS – JELOVAČKA VRATA


BILI SINOKOS – JELOVAČKA VRATA. U ovom poglavlju riječ je o tribanjskim stanovima na poprečnom putu između Bilog Sinokosa i Jelovačkih vrata, dalmatinsko-ličke granice.

Javorje
Javorje

Javorje. Od Sjauševe kuće na Bilom Sinokosu put nastavlja uzbrdo na Kosu od Javorja,* prijevoj između Vlake (971 m) slijeva i Glavice od Sinokosa zdesna, i kroz šumarak silazi u travnatu uvalu Javorje. U Javorju, nazvanom po brojnim prisutnim javorima, nekad su stanove imali Katići i Žeželji iz Paripova Luga (Katići su se još u 19. stoljeću preselili u Starigrad-Paklenicu, a Žeželji su početkom 20. stoljeća prešli u Liku). Tome Vukić iz Renjovca kaže da je Javorje bilo nastanjeno preko cijele godine, da se na lokalitetu Crkvina nalazila crkvica, a tu bi se negdje, na izlazu iz Javorja, trebala vidjeti i njihova mirila (navodno se neka mirila nalaze i na Kosi od Javorja, valjda od Njegovana i Mataka iz Medenog i Račabuše). Prošavši raskrižje na južnom kraju uvale (lijevo, primorskom stranom Javorja vodi put prema Stapu) i kosicu koja dijeli Javorje od Medenog, dubokog dolca s desne strane puta, nastavljamo po kamenjaru uzbrdo prema Račabuši. Na usponu pažnju nam privlači šumovita uvala koja se proteže sjeverozapadno od Javorja s markantnom Stapinom u pozadini.

Javorje, Medeni i Arčabuša
Javorje, Medeni i Arčabuša

Medeni (Medeni dol). Nakon Sjauševe hacijende na Bilom Sinokosu, evo još jedne hacijende, od Jure Njegovana iz Paripova Luga, na dnu ravnog, gotovo okruglog Medenog dola. Tu je 1926. prenoćio Miroslav Hirtz, pa kaže: “Medeni Stanovi imaju naime u svem četiri “vatre” (stana), sve sami Njegovani, koji ovdje stalno borave u sva doba godine”. U Medenom je prenoćio i lugar koji je u veljači 1914. vodio Gojtanovu satniju preko Velebita na more. Po Gojtanu se Medeni tako zove “jer tu raste trava kadulja, sa koje pčele nose pelud i grade vrlo fini med”, no Medeni se s pravom mogao zvati i Vodeni dolac jer je rijetkost na Velebitu da se u jednom dolcu nađe toliko vode (u zimskom razdoblju dolac zna poplaviti). Na južnom kraju dolca, na mjestu nekadašnjeg izvora, nalazi se šterna s novouzidanim grlom te bunar na kojemu se blago napajalo. Odnekud mi podatak da su Tribljani za vrijeme suše odlazili po vodu na (vrela) Bobiku i Mediku pa se valjda naziv Medika odnosi na spomenutu vodu u Medenom.
Jurina kuća smještena je na zapadnom kraju dolca,* a nakon Jurine kuće na gornjem rubu dolca nalaze se još dva bunara s vodom i nekoliko urušenih zidina. Još se jedna kućica, Ante Njegovana iz Livodica, nalazi na drugom kraju dolca, na sedlu prema Dubokom. Za Medeni se govorilo da je u njemu sve rodilo “ka u Slavoniji”, no naposljetku su i Njegovani napustili ove strane i sišli u Podgorje. Osamdesetih godina prošlog stoljeća obitelj Jure Njegovana kupila je u Paripovu Lugu imanje od Mataka i odonda su u Medeni izlazili samo preko ljeta (Jure je iz Medenog odlazio na posao u Zadar).
Njegovani su bili porijeklom Bristovčani iz Livodice. Napustivši Livodicu naselili su se na Jamini, Zagonu i Livodicama, otud sele u Medeni, da bi se nakon Drugog svjetskog rata ponovo vratili u prijašnja sela.

Arčabuša
Arčabuša

Račabuša je bivše sezonsko naselje Mataka iz Krčevina smješteno na kamenito-travnatoj zaravni u podnožju Jelovačkih vrata. Naselje nam je poznato pod raznim imenima: Ivan Gojtan ga spominje pod imenom Čabuša, u kartama piše da je to Račabuša, a među planinarima uobičajen je i naziv Čarabuša, no Ivan Matak iz Ljubotića kaže da su njihove stojbine (tako u ovom kraju zovu stanove) na Arčabuši (prvi doseljenici početkom 17. stoljeća bili su Arčabi iz Bukovice). Na zaravni, otvorenoj i blago nagnutoj prema jugozapadu, nalazi se nekoliko travnatih terasica i ograda (još donedavno obrađenih i voćkama zasađenim), a na vrhu zaravni, u hladovini starih lipa, nalaze se dvije-tri kućice pod krovom. Ona istočnija je Ivanova i nedavno je obnovljena, a nešto zapadnije nalazi se oduvijek “useljiva” kuća Darka Mataka iz Krčevina s urušenom šternom pored ograđenog dvorišta ispred kuće. Svojedobno je na Arčabuši bilo šest stanova i šterni.

Bobika. Iznad Račabuše uzdižu se dva vrha. Ante Rukavina kaže da se onaj lijevi, niži vrh zove Kuk od Vrata (1279 m), jer se nalazi odmah do Jelovačkih vrata, a da je onaj desni, istočniji i viši vrh – Bobički kuk (1439 m),* kako i piše u kartama. Između ova dva vrha uvalila se udolina, travnat zaravanak nalik amfiteatru, s tri strane okružen strmim stijenama, a otvoren prema moru. Usred zaravanka nalazi se nadaleko poznat izvor žive vode – Bobika (1200 m).* Na samom izvoru kamenjem je obzidana metalna cijev iz koje istječe voda, no u kišnom razdoblju voda izvire na sve strane, tvoreći pravi potočić. Sa zaravanka vodi položita staza na zapad: u početku se probija kroz šikaru, pa kroz “tisna vrata”, a pred kraj kroz visoku bukovu šumu i – ispod Jelovačkih vrata – izlazi na poprečni put iz Podgorja u Liku.
PS. Nedavno je s Bobike potegnut 2 km dug “vodovod” (gumeno crijevo) do Bilog Sinokosa.

Podlokva i Sarajevo (1072 m)
Podlokva i Sarajevo (1072 m)

S Bobike je najzahvalniji uspon na Bobički kuk. Dvadesetak minuta iznad Bobike, na samom grebenu, zatičem žalostan prizor: nekad prekrasan proplanak, “Surlin konak” (1265 m), požar je uništio do neprepoznatljivosti. Zato s Bobičkog kuka uživam u pogledu na travnate dolce u podnožju: u Medenom Njegovani kopaju njivu ispred kuće, u Dubokom Niko Sjauš planduje zajedno s ovcama, a na Malom Rujnu samo što se nisu srele dvije grupe planinara. Niko kaže da oni Bobički kuk zovu Ploče, što je i prikladniji naziv za taj vrh, a da je Bobički kuk tek dio Ploča, onaj znatno niži kuk do Bobike.
Uzdužni put s Račabuše silazi (preko Pogledala i Kose Čolakove) na Malo Rujno, a poprečni put nastavlja uzbrdo prema Jelovačkim vratima. Niti deset minuta iznad sela nalaze se Bukvići, prekrasan zaravanak obrastao travom i golemim bukvama (bivše plandište), idealno mjesto za kampiranje. Nakon Bukvića put se strmije uspinje po kamenjaru, prolazi pored glavice Sarajevo (1072 m) i – već pod samim Jelovačkim vratima – stiže do križa i spomen-ploče gdje je od mine stradao hrvatski bojnik Nenad Matak – Meho.

Mižerića stan
Mižerića stan

Podlokva (Podlokvan). U travnatoj dražici u zaleđu Sarajeva (1072 m) nalazili su se najviši tribanjski stanovi – Podlokva, na kartama označeni kao minski sumnjivo područje. (Najviši tribanjski stanovi bili su stanovi Zubčića Pod Pločan velikim). Sjeverozapadno, malo iznad Podlokve nastavlja se duguljast, travnat dolac – Lokva (1045 m)* – okružen bukovom šumom. Dolac je svojedobno bio podijeljen među ovdašnjim stanarima (Lokva bukova, Lokva Katića, Lokva…), a po tim košanicama prozvani su i stanovi. Podlokvan su stanove imali Katići i Žeželji iz Paripova Luga te Mataci iz Ljubotića.
S druge strane sarajevskog sedla (zapadno od Podlokve), na travnatoj strmini s nekoliko stepeničasto podzidanih terasica, nalazi se Mižerića stan,* bivša stojbina Zubčića iz Trošeljevca. Tu negdje je i vodoravna pećina-hladnjača u kojoj su mještani čuvali meso nakon klanja stoke (možda je to polupećina u kuku s lijeve strane slikovitih kamenih vrata koja se ističu iznad stanova). S Mižerića stana silazi se niz strmu padinu u Dulibinu na uzdužnom putu Stap – Rujno. Travnata strmina je u gornjem dijelu obrasla prorijeđenom šumom crnog graba (u proljeće prepunom sunovrata), dok se prema dnu Dulibine nastavlja bukova šuma s primiješanim javorima.

Jelovačka vrata
Jelovačka vrata

Jelovačka vrata (Velika, Donja)* su kamenito-travnata kosica, niti 100 metara širok prolaz između strmih bočnih strana. S desne strane iznad puta uzdižu se gole stijene Kuka od Vrata (1279 m), kako ga naziva Ante Rukavina, a na drugoj strani sedla strši markantan kučeljak,* na koji se nastavlja travnat hrbat Golića (1388 m). Na Vratima se desno ispod stijene nalazi Turski grob, uspomena na davno održan dvoboj između nekog Turčina i domaćeg Katića. Navodno se Turčin s Jelovačkih vrata dovikivao s Katićem na Sarajevu, pa ga izazivao da ga ne može pogoditi, no očito se prevario. Po drugoj verziji bilo je to za vrijeme razgraničenja između Austrije i Venecije, kad se još držalo da je granica između Like i Dalmacije na Sridnjim Jelovačkim vratima (vidi poglavlje o Kozjaku). Tu su se – kod razgraničenja – sreli Ličanin i Dalmatinac, a na inzistiranje Ličanina granica je pomaknuta na Velika Jelovačka vrata. Kad su se mjernici povukli, i Katić sišao u Podlokvu, Ličanin mu se s Jelovačkih vrata neprestano izrugivao, sve dok ovom nije prekipjelo, i upucao ga.
Na Vratima naš put napušta suptropsko carstvo podgorskog krša i ulazi u šumu. No, tako je nekad bilo jer je sad, nakon požara koji je poharao Veliko Rujno, a valjda i od orkanskog nevremena, na golemom prostoru iza Jelovačkih vrata i na bočnim stranama Golića,* šuma posve potučena.


prosinac 2013.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s