DONJE DULIBE


Perić duliba (1330 m) – Miškulinska duliba. Na primorskom rubu Perić dulibe, najniže od pet Gornjih duliba (vidi poglavlje Klanac / Gornje dulibe), markirani put Rossijeva koliba – Velike Brisnice skreće na sjever, niz Klanac prema Jukić dulibi odnosno Plančicama, a ravno produžuje put koji niz strminu silazi u Donje dulibe (to bi bila ona prečica kojom se osjetno skraćuje put Rossijeva koliba – Alan po Primorskoj terasi).

Mijolinov vrh (1497 m)
Mijolinov vrh (1497 m)

Put se s ruba Perić dulibe strmoglavljuje lijevom stranom duboke jaruge i za 15-ak minuta stiže do travnatih terasa, ograda i stanova Jerković dulibe. Prošavši pored dva stana slijeva, put nastavlja šikarom zaraslom ulicom (staza omeđena s obje strane visokim gromačama) do kraja strmine i raskrižja na zaravni usred šume: lijevo, mimo Josoine dulibe vodi put u Vukušić dulibu i Lisac (stanove), a mi skrećemo desno i preko pošumljene zaravni stižemo do stanova na istočnom rubu Miškulinske dulibe.
Sišavši u Donje dulibe, na početku zaravni s lijeve strane puta, u kutu što ga čine naš put i onaj prema Vukušić dulibi, nalazi se Josoina duliba, travnata čistina s jednim stanom i šternom Modrića s Velikih Brisnica.
Iznad Josoine dulibe, na padini Mijolinova vrha (1497 m) u visini spomenutih Jerković stanova, nalazi se Mijolinov stan i šterna, bivša selina Vukušića s Malih Brisnica. Kako je put do stana vodio iz Vukušić dulibe, možda ga ovdje nije trebalo spomenuti.

Jerković duliba
Jerković duliba

Jerković duliba nije tipična duliba, dolac, već je to dražica, iskrčena i ljudskom rukom preoblikovana padina, nagnuta i otvorena prema jugozapadu. Silazeći stazom s obje strane puta nižu se podzidane terasice, nekad vrtovi na prisuncu, a sada zarasle u šumu i šikaru. Jedino se zdesna, pri dnu Stoićeva vrha (1358 m), održala nešto veća travnata čistina. Proces zarastanja toliko je uznapredovao da je dražica, kad se promatra s okolnih brižaka, gotovo neprepoznatljiva, posve skrivena u šumi. Nakon ovakvih prizora spopadne nas tuga (“nema više moje dulibice”), a opet i zadovoljstvo spoznajom da postoje mjesta gdje priroda ne uzmiče.
Jerković duliba je bivše sezonsko naselje Jerkovića s Velikih Brisnica. Spomenuti stanovi isticali su se veličinom i izvrsnom gradnjom pomalo neobičnom za visinu na kojoj se nalaze (i šternom punom vode iza nižeg stana).

Sjeverno iznad Jerković dulibe uzdiže se Stoićev vrh (1358 m),* krševit greben koji je dulibu štitio od bure i omogućio joj da doživi svoje “tropske” dane. S druge strane Stoićeva vrha nalazi se još prostranija uvala pod bukovom šumom – Jukić duliba, u kojoj se, kao i ovdje, u sjeveroistočnom kutu nalazi “topla” Omarljivica, i ona na terasama okrenutim prema jugozapadu. Stoićev vrh možda visinom nije, ali inače je to tipičan primorski kuk, pun vriska, somine i planinskog likovca. Spuštajući se prema moru, greben Stoićeva vrha postupno skreće, preko Vicketina vrha (1310 m), na sjeverozapad, pa sad i uvalu Plančica dijeli od više položene terase Jukić dulibe.

Miškulinska duliba
Miškulinska duliba

MIŠKULINSKA DULIBA je bila među najvećim naseljima na Primorskoj terasi sjevernog Velebita. Duliba se nalazi na zapadnom rubu zaravni Donjih duliba u dodiru s Primorskim grebenom pod borovima. On se tu, između Pećina (1226 m) na sjeveru i liščevih Greda (1311 m) na jugu, toliko spustio da je visoravan uskim prolazom otvorena prema moru. Na sličan način dulibu je s gornje strane obilježio Mijolinov vrh (1497 m) koji je pusta suprotnost tropskoj idili u podnožju. S južne strane ravan je oštro odsječena od preko 50 metara više zaravni Vukušić dulibe, a na sjevernoj strani je uskim prolazom – Klancem – vezana s gotovo 50 metara nižom terasom Plančica. Miškulinska duliba je sva prošarana suhozidima ulica i ograda. Šikara zarasta dulibu iznutra, šireći se uz kamene ograde i zidove stanova, a šuma je sve više steže izvana. Plodna zemlja u dulibi dodatno pogoduje bujnom zarastanju nekad obradivih površina.

Miškulinska duliba
Miškulinska duliba

Miškulinska duliba je ušla u sve zemljovide pod tim (svojim) imenom, a da se isto tako mogla zvati i – Jurić duliba. Naime, dok su Miškulini iz Ivanče selili u donji, zapadni dio dulibe, Jurići, Modrići s Velikih Brisnica selili su uz gornji, istočni rub dulibe, uza stazu koja rubom bukove šume obilazi dulibu. No, istina je da su Miškulini bili brojniji.

Na čistini u zapadnom dijelu dulibe nalazi se kamenjem obzidan bunar s tek malo vode. Uz Borovu vodicu i Živu vodicu, ovo je bila jedina voda na Primorskoj terasi sjevernog Velebita. Nedaleko bunara, pored puta koji silazi u Podgorje, nalazi se slikovita šterna puna vode,* a još jedna šterna je malo niže, na terasicama koje se spuštaju prema moru. I na istočnoj strani dulibe, pored stanova Jurića, bilo je više šterni i kamenica.

Put kojim su Jerkovići i Miškulini izlazili u Donje dulibe penje se uza strmu Ožinačku dragu* (zimi zna biti zametena snijegom) do raskrižja na vrhu Ožinačke drage, u zaleđu Kirinske glavice (762 m):* još malo uzbrdo u južnom smjeru pa položito preko Ožinca (Ođinca) nastavlja put u Lisac i Vujinac, a put za Donje dulibe skreće lijevo uzbrdo, Točilom uz Lipovu dražicu. Ovuda su i Njegovani s Velikih Brisnica selili u svoju Dolinicu; jedino su Jurići u Dulibu izlazali preko Plančica.

Godine 1944. u Miškulinskoj dulibi vodila se žestoka bitka između Nijemaca i partizana (tu su imali štab). Tom su prilikom uništene sve kuće u dulibi, jedino je Virerova štala ostala netaknuta.

Grede (“stol”)

Grede (1311 m). Planinari željni pogleda na more trebali bi iz Miškulinske dulibe nastaviti kamenitim hrptom (Liščevih) Greda. Odmah na početku uspona ostaje nam pod nogama travnata Miškulinska duliba sa svojim karaterističnim ulicama, dok se s druge strane zaravni, visoko iznad bukove šume, uzdiže Mijolinov vrh, sav prošaran smrekama. S usponom sve više uživamo u prostranstvu borovih šuma. Sad se već spuštaju duboko prema Ožincu i jedino ih šikarom zarasla draga – Grabarje – dijeli od vujinačkih borovih šuma. S vrha Greda, velike, ravne ploče, pruža se pogled na more koji nas ostavlja bez daha. I pogled s najvišeg vrha Greda (1311 m), na borovima optočenu travnatu kosu Lisac stanova i nad njom smrekama obraslu Vršinu (1482 m) i još višu kupolu Lisca,* stalno mi se vrti u glavi. Na silazu u Vukušić dulibu, na travnatim pristrancima u podnožju Greda, nailazimo na grmove hrvatske sibireje. Na kraju će ispasti da je taj naš endem prisutan na cijeloj Terasi Sjevernog Velebita.


2006. – 2007.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s