DONJE DULIBE
Perić duliba (1330 m) – Miškulinska duliba. Na primorskom rubu Perić dulibe, najniže od pet Gornjih duliba (vidi Gornje dulibe), markirani put Rossijeva koliba – Velike Brisnice skreće na sjever, niz Klanac prema Jukić dulibi odnosno Plančicama, a ravno produžuje put koji niz strminu silazi u Donje dulibe (to bi bila ona prečica kojom se osjetno skraćuje put Rossijeva koliba – Alan po Primorskoj terasi).
Put se s ruba Perić dulibe strmoglavljuje lijevom stranom duboke jaruge i za 15-ak minuta stiže do travnatih terasa, ograda i stanova Jerković dulibe. Prošavši pored dva stana s lijeve strane, put nastavlja niz šikarom zaraslu ulicu (staza omeđena s obje strane visokim gromačama) do kraja strmine i raskrižja na zaravni usred šume: lijevo, mimo Josoine dulibe vodi put u Vukušić dulibu i Lisac (stanove), a mi skrećemo desno i preko pošumljene zaravni stižemo do stanova na istočnom rubu Miškulinske dulibe.
Sišavši na terasu Donjih duliba, na početku zaravni s lijeve strane puta, u kutu što ga čine naš put i onaj prema Vukušić dulibi, nalazi se Josoina duliba, travnata čistina s jednim stanom i šternom Modrića s Velikih Brisnica.
Na padini Mijolinova vrha (1497 m) visoko iznad Josoine dulibe, na samoj gornjoj granici šume, nalazi se Mijolinov stan i šterna, bivša selina Vukušića s Malih Brisnica. Kako je put do stana vodio iz Vukušić dulibe, mogao sam ga ovdje i ne spomenuti.
Jerković duliba nije tipična duliba, dolac, već je to dražica, iskrčena i ljudskom rukom preoblikovana padina, nagnuta i otvorena prema jugozapadu. Silazeći stazom s obje strane puta nižu se podzidane terasice, nekad vrtovi na prisuncu, a sad zarasle u šumu i šikaru. Jedino se zdesna, pri dnu Stoićeva vrha (1358 m), održala nešto veća travnata čistina. Proces zarastanja toliko je uznapredovao da je dražica, kad se promatra s okolnih uzvisina, gotovo neprepoznatljiva, posve skrivena u šumi.
U Dulibu su izlazili Jerkovići s Velikih Brisnica. Zidine spomenutih stanova ističu se veličinom i izvrsnom gradnjom, pomalo neobičnom za visinu na kojoj se nalaze (iza donjeg stana nalazi se šterna puna vode).
Sjeverno iznad Jerković dulibe uzdiže se Stoićev vrh (1358 m),* krševit greben koji je dulibu štitio od bure i omogućio joj da doživi svoje “tropske” dane. S druge strane Stoićeva vrha nalazi se još prostranija uvala pod bukovom šumom – Jukić duliba, u kojoj se, kao i ovdje, u sjeveroistočnom kutu nalazi “topla” Omarljivica, i ona na terasama okrenutim prema jugozapadu. Stoićev vrh je tipičan primorski kuk, pun vriska, somine i planinskog likovca. Spuštajući se prema moru, greben Stoićeva vrha skreće na sjeverozapad i Vicketin vrh (1272 m) pa sad i uvalu Plančica dijeli od više položene terase Jukić dulibe.
Miškulinska duliba je svojedobno bila među najvećim naseljima na Primorskoj terasi sjevernog Velebita. Nalazi se na zapadnom rubu zaravni Donjih duliba u dodiru s Primorskim grebenom pod borovima. Tu – između Pećina (1226 m) na sjeveru i liščevih Greda (1311 m) na jugu – Primorski se greben toliko spustio da je zaravan uskim prolazom otvorena prema moru. Na sličan način cijelu zaravan je s gornje strane obilježio Mijolinov vrh (1497 m) koji je pusta suprotnost tropskoj idili u podnožju. Smještena u uzdužnoj udolini, Miškulinska duliba je s južne strane oštro odsječena od preko 50 metara više terase Vukušić dulibe dok je na sjevernoj strani uski Klanac dijeli od gotovo 50 metara niže terase Plančica. Travnata duliba je sva prošarana ulicama i ogradama. Šikara je zarasta iznutra, šireći se uz kamene ograde i zidine stanova, a šuma je sve više steže izvana. Plodna zemlja u dulibi dodatno je pogodovala bujnom zarastanju nekad obradivih površina.
Miškulinska duliba ušla je u sve zemljovide pod tim (svojim) imenom, a da se isto tako mogla zvati i – Jurić duliba. Naime, dok su Miškulini iz Ivanče selili u donji, zapadni dio dulibe, Jurići, Modrići s Velikih Brisnica selili su uz gornji, istočni rub dulibe, uza stazu koja rubom bukove šume obilazi dulibu. No, istina je da su Miškulini bili brojniji.
Na čistini u zapadnom dijelu dulibe nalazi se kamenjem obzidan bunar s tek malo vode. Uz Borovu vodicu i Živu vodicu, ovo je bila jedina voda na Primorskoj terasi sjevernog Velebita. Nedaleko bunara, pored puta koji silazi u Podgorje, nalazi se slikovita šterna puna vode,* a još jedna je malo niže, na terasicama koje se spuštaju prema moru. I na istočnoj strani dulibe, pored stanova Jurića, nalazi se više šterni.
Put kojim su Jerkovići i Miškulini izlazili u Donje dulibe penje se uza strmu Ožinačku dragu* (zimi zna biti zametena snijegom) do raskrižja na vrhu Ožinačke drage, u zaleđu Kirinske glavice (762 m)*: još malo uzbrdo u južnom smjeru pa položito preko Ožinca (Ođinac) nastavlja put u Lisac i Vujinac, a put za Donje dulibe skreće lijevo uzbrdo, Točilom uz Lipovu dražicu. Ovuda su i Njegovani s Velikih Brisnica izlazili u svoju Dolinicu; jedino su Jurići izlazili u planinu preko Plančica.
Godine 1944. u Miškulinskoj dulibi vodila se žestoka bitka između Nijemaca i partizana (tu su imali štab). Tom su prilikom uništene sve kuće u dulibi, jedino je Virerova štala ostala netaknuta.
Grede (1311 m). Planinari željni pogleda na more trebali bi iz Miškulinske dulibe nastaviti kamenitim hrptom (Liščevih) Greda. Odmah na početku uspona ostaje nam pod nogama travnata Miškulinska duliba sa svojim karaterističnim ulicama, dok se s druge strane zaravni, visoko iznad bukove šume, uzdiže Mijolinov vrh, sav prošaran smrekama. S usponom sve više uživamo u prostranstvu borovih šuma. Sad se već spuštaju duboko prema Ožincu i jedino ih šikarom zarasla draga – Grabarje – dijeli od vujinačkih borovih šuma. Izlaskom na vrh Greda, pogled na more ostavlja nas bez daha. I pogled na borovima optočenu travnatu kosu Lisac stanova i nad njom smrekama obraslu Vršinu (1482 m) i još višu kupolu Lisca stalno mi se vrti u glavi.* Silazeći u Vukušić dulibu na travnatim pristrancima u podnožju Greda nailazimo na grmove hrvatske sibireje. Na kraju će ispasti da je taj naš endem prisutan na cijeloj Terasi Sjevernog Velebita.
2006. – 2007.
Kramaruša 
