OD BABIĆA DO ROGIĆA
S Ažić krčem završila je “naša”, jedinstvena i tako prepoznatljiva, Primorska terasa sjevernog Velebita. Sjeverno od Ažić krča planina poprima pitomiji karakter: umjesto zatvorenih duliba i dulibica sve su češća otvorena prostranstva, a na mjestu plančica – veliki travnati dolci, (nekad) i preko zime nastanjeni.
Babić Dolac (do 1911. zvao se Podrepovac) je cestom i markacijom povezan s Oltarima, valjda je još nastanjen (1910. imao je 116 stanovnika), s kućama smještenim na sjeveroistočnom rubu prostranog ravnog polja.* Nedavno je do sela probijena nova cesta s koje se pruža pogled na more i velik dio Primorske terase. Za razliku od stare ceste, ova cesta iz Dolca izlazi laganim usponom po primorskoj padini brda koje ga zatvara sa sjeverne strane, prolazi iznad Markovca, još jednog velikog dolca ispod ceste, pa zalazi za kučeljak gdje se pored ceste nalazi obnovljen Bugrin križ (kad je krajem 19. stoljeća Bugre odlazio u Ameriku tu se zarekao da više nikad neće kročiti u Babić Dolac). Od križa cesta nastavlja položito iznad Skorupova Bužinca (livadice ispod ceste), zavija oko glavice Resnik (1035 m) i južnom stranom Popina,* velikog dolca pošumljenog 50-ih godina prošlog stoljeća pa je sada sav pod borovima, izlazi na staru cestu za Oltare.
Iz Babić dolca markacija nastavlja uzbrdo prema Siči, a mi skrećemo preko polja na primorsku stranu i silazimo u Markovac.
Markovac je napušteno selo smješteno na gornjoj strani velikog travnatog dolca. Dolac s primorske strane zatvara goli, krševiti brijeg, koji se postupno spušta prema sjeveru i prelazi u znatno nižu kosicu, prijevoj Kulicu, pa je dolac na toj sjeverozapadnoj strani otvoren prema moru. Markovac je još donedavno bio nastanjen preko cijele godine, premda je i on u početku bio samo ljetna selina, Babića iz Selina.
Poprečni put kojim smo sišli u Markovac nastavlja gornjim rubom dolca na kosicu do Bulinove šterne, odakle se kroz šikaru spušta u još jedan veliki dolac – Njivice.
Njivice (Šuškove)* nisu tipičan dolac, već je to travnata, gromačom ograđena zaravan, otvorena s primorske strane. U šumarku na suprotnomom kraju zaravni nalaze se ostaci dvaju stanova Šuška, Babića iz Rastovca. Prošavši južnom stranom dolca, s primorskog ruba Njivica otvara nam se pogled na veliki Dragičević Dolac u podnožju i još niže – Jatare, iza kojih se ističe kamenit, borovima načičkan greben Kite (929 m), dok južnije, u smjeru Markova kuka, strši i pažnju nam privlači stjenovit, borovima prekriven Lugarski vrh (1212 m). Svojedobno je odavde vodila staza koja se kroz gustu šikaru šmrike i bora penje na poprečni put Rogić Dolina – Siča.
S primorskog ruba Njivica poprečni put se kroz šikaru strmo spušta u smjeru Dragičević Dolca. Putem prolazimo raskrižje (kod Devčuše) gdje staza lijevo vodi u Grabarje, zatim raskrižje i stazu desno za Vujinac, i prošavši desnom stranom povrh Dragičević Dolca stižemo do velikog Dragičević bunara (Dragičevac) na krševitoj kosi koja s primorske strane zatvara Dragičević Dolac.
Grabarje. Spomenuta Devčuša je borovima zarasla ograda s lijeve strane puta, pored koje staza lijevo uzbrdo vodi do desetak minuta udaljenog Grabarja, bivših stanova Miškulina iz Donjeg Zagona (Zagon pod Kosom). Na putu do stanova pokaldrmljena staza zašla je za kučeljak na kojemu su majstorski uređene tri Šabanove šterne* s pogledom na Dragičević dolac u podnožju.
Vujinac. Ispod Devčuše odvaja se desno uzbrdo staza koja preko krševite kosice prelazi u Vujinac, velik dolac u zaleđu Vujinačke glavice. U Vujinac su selili Babići i Tomaići iz Selina. Stanovi Tomaića, na Livadici, skriveni su u visokom gustišu na sjeveroistočnoj padini dolca. Nekad su tu bile dvije kuće Tomaića stalno nastanjene (Tomaići su u Vujincu palili vapnenice). I stanovi Babića u dnu dolca skriveni su u gustom sklopu drveća i grmlja. I tu se veličinom ističe jedna kuća i do nje šterna s neobično lijepim kamenim grlom i kamenicom na kojoj se blago napajalo. Ovo je prava ludnica, neizbježna je asocijacija kad se usred prave prašume nabasa na nešto takvo,* premda sam ja bio upozoren jer se kuća i šterna nalaze na terasici poviše staze. Jedino se na samom dnu Vujinca održala manja travnata čistina, dok je veći dio nekad obradive zemlje osvojila zeljasta bazga. Tu je i Vujinački bunar, urušen i s tek malo vode, u kojemu se sada kaljužaju divlje svinje.
Vujinac s primorske strane zatvara izdužena Vujinačka glavica, nalik brdu s dvije glavice, na čijoj se primorskoj strani nalazi borovima pošumljen Mrtvi dočić, još jedno groblje Podgoraca umrlih od kolere sredinom 19. stoljeća.
Dragičević Dolac nekad se zvao Stradinac,* a do promjene imena došlo je valjda kad su se Dragičevići odlučili trajno tu nastaniti (1904. u tri kuće živjelo je 17 Dragičevića). Zanimljivo je da ovi Dragičevići nisu imali korespondentno naselje u Podgorju pa neki pretpostavljaju da su oni tu bili starosjedioci. Nema ih više ni u Nadgorju. Ostale su samo ruševine njihovih kuća na sjeveroistočnoj strani dolca, u šumarku ispod puta. Većina stanovništva napustila je ove krajeve nakon Prvog svjetskog rata za vrijeme one velike seobe kad su posvuda po Slavoniji nicala “podgorska” naselja. U Dragičević dolac selile su i dvije obitelji Miškulina iz Donjeg Zagona.
Ispod kuća pružio se travnat dolac, ili je bar tako nekad bilo jer sad veći dio dolca prekriva šuma, jedino se u dnu dolca održala mala travnata čistina. Travnata je i krševita kosa koja zatvara dolac s primorske strane, na kojoj se nalazi spomenuti bunar Dragičevac, okrugla jametina obzidana klesanim kamenom s tek malo vode. Na kamenu uklesana 1902. godina vjerojatno je iz vremena obnove bunara jer je poznato da je Dragičevac – “grčki bunar”. Staza koja se od bunara penje lagano po kosi (na stazi su već odavno izrasli visoki borovi), uz Alanac (vrt na kosi), izlazi na poprečni put koji vrhom južne strane Dragičević Dolca vodi iz Rogić Doline u planinu, a naš poprečni put prelazi preko kose i silazi u Jatare.
Jatare. Sišavši niz Klanac, put nastavlja desnom stranom Jatara, još jednog velikog dolca sa stanovima (pored puta) Žanića, Ažića s Donje Lokve. I ovdje je veći dio dolca obrastao gustom termofilnom šumom i šikarom, jedino se na njegovom dnu održala nešto veća travnata čistina. Jatare s primorske strane zatvara izrazito krševita kosa preko koje vode dva poprečna puta. Preko Buljme (770 m), prijevoja na sjevernom kraju kose, pored Šuškovog križa,* nastavlja naš put, desno u Rastovac i Seline, lijevo u Lukovo i Ažić Lokvu, a preko Ždrila (800 m), prijevoja na južnom kraju kose, pored Šakanovog križa, silazi put iz Rogić Doline u Podgorje. Ovo su bili glavni lukovački putevi iz Podgorja u Liku (Krasno, Otočac).
Ispod kose, ispod samog Ždrila, kraj je protupožarne ceste koja je od Razbojišta i ceste Sv. Juraj – Krasno stigla dovde, a odmah s druge strane ceste (okretišta) izbočena je prema moru kamena greda Križevica (čest naziv za glavice uz raskrižja) s koje se pruža prekrasan pogled na more i Podgorje (Lukovo).*
Protupožarna cesta Razbojište – Ždrilo koja se nedavno opasno približila Borovom vrhu zaustavila se na Ždrilu. Nakon onog velikog požara koji je poharao Borovi vrh (1084 m) teško je ne vidjeti svrhu protupožarnih cesta uzduž Velebita, ali još je teže pomiriti se s onom silnom mehanizacijom stalno prisutnom u planini. Cesta vodi položito primorskom stranom Šuljbe (953 m), onog golog vrha koji se posebno ističe dok se vozimo cestom od Sv. Jurja prema Oltarima. U šumarku ispod ceste nalazi se bivše sezonsko naselje Orije, gdje su nekad stanovali Vrbani iz Donje Smokvice i Babići iz Kamenica (neki Vrbani su tu boravili preko cijele godine). Prošavši pored dva istoimena “grčka bunara” (jedan za blago, drugi za ljude),* iza sljedećeg zavoja na Burnoj kosi ukaže nam se Čardak (797 m), kamenita, borovima načičkana i prema moru isturena glavica s protupožarnim “čardakom” na vrhu. S glavice se pruža super pogled na more i Podgorje, posebno na veliki Skorupov dolac duboko u podnožju,* no mene se najviše dojmio pogled na tropsku strminu Šuljbe, načetu s tek ponekim borom. S Čardaka silazimo strmo u dragu obraslu bujnom borovom šumom. S obje strane ceste uzdižu se krševite, travom i borovima prošarane glavice, a posvuda po zaostalim čistinicama niču mladi borovi. Draga ili bar ovaj dio drage poznat je pod imenom Rastovčići (730 m),* iako u drazi nema ni jednog hrasta. Dragom uzbrdo vodi put koji između dviju glavica (desna je Lipovi kuk) izlazi na Pijakovu kosu,* bivše stanove Tomaića iz Šopinice. Izlaskom iz drage, cesta nastavlja položito iznad napuštenih kuća Drškove ili Tomaić Drage, zatim iznad Šuškovog Rastovca (Ježevac) i završava na maloj zaravni ispod Ždrila.
Rogić Dolina. Preko Ždrila i Rogić Doline vodio je ne manje važan poprečni put iz Lukova u Krasno (tzv. ljetna varijanta). Danas je na Ždrilu put zarastao u gustu šikaru šmrike, ali uskoro postaje prohodniji, a umjesto šmrike, sve češći su borovi. Širok, podzidan put dovodi nas obronkom Kite (nekad se u Palentinac, lijevo ispod puta, odlazilo u berbu drenjina) do urušenih kuća Rogić Doline. Rogić Dolina je zapravo draga, klanac koji se postupno uspinje prema Borovom vrhu, stiješnjen iza jednako dugog grebena Kite (929 m), koji Dolinu zatvara s primorske strane. Dolinu su naselili Rogići iz Lukova nakon što su svoje posjede uz more zamijenili za one u Dolini. Kako se kuće nalaze u visokom sklopu šume i šikare, sada nam zatvorena, tamna i vlažna Dolina djeluje sumorno i neprivlačno za stanovanje. U Dolini je 1904. godine u 4 kuće stanovalo 39 Rogića.
Iz Doline vode staze na sve strane, a ova koja nastavlja dragom uzbrdo prema Zlatkinoj njivi, kao da se izgubila. Uzduž drage nižu se stepeničasto podzidane terasice, nekad obrađene njive, a sada zarasle gustom borovom šumom. Borovima su načičkane i gole stijene i kamenjari Kite, pripremajući nas za ulaz u stoljetne šume Borovog vrha. Na Kitu se u smjeru Borovog vrha nastavljaju gole stijene Zagrede (947 m),* divokozama omiljene osmatračnice.
Preko Rogić Doline vodio je put kojim su Ažići s Lokve izlazili u Ažić krč. Put se iz Rogić Doline penje strmo u jugoistočnom smjeru, prelazi preko travnatog dolca Jamice (sjevernije je Razrušje, Razvršje, stan Rogića) i izlazi u Krč.
Poprečni put iz Doline nastavlja strmo uzbrdo, uz gromaču zdesna, na kosu prema Dragičević docu. Tu skreće istočno uza stranu i s pogledom na Dragičević dolac stiže do kučeljka s lijeve strane puta i ulaza u Šuškov Jerkovac, travnat dolac okružen stijenama i kukovima. Put vodi ulicom poprijeko ravnog, borovima i šipkom zaraslog dolca do raskrižja na gornjem kraju dolca. Lijevi krak vodi u Markovac i Babić Dolac, a naš put (konačno) ulazi u bukovu šumu, nastavlja uzbrdo mimo Jastrebovca, nekad velike travnate ograde s desne strane puta gdje se skretalo u Ažić krč, i preko Donjih i Gornjih Negnjila izlazi na Siču. Negnjile su većim dijelom u posjedu Ažića. I tu se nalaze neke zidine, u bukovoj šumi iznad Gornjih Negnjila. Poprečni put je s Gornjih Negnjila skretao na Božinu plan, odakle je niz Krasansku dulibu silazio u Krasno. Ovuda su i mještani Gornje Klade odlazili u Liku.
PS. Nema više, i to je previše. Idemo na jug, u toplije krajeve.
2008., rujan 2010.
Kramaruša 
