KOZJAK (1572 m)
ČITLUČKI PUT
Poput Panosa (1257 m), i Kozjak (1572 m) i put preko Jelovačkih vrata predugo su mi bili na listi neostvarenih želja. Hvala bogu, više nisu. Prije desetak godina s liste je skinut Put, a kad sam nedavno prešao i grebenom preko Kozjaka ne mogu se suzdržati a da novu “stazu”, makar i nedorečenu, ne stavim u Kramarušu.
ČITLUČKI PUT je naziv za lički dio poprečnog puta preko Jelovačkih vrata koji je povezivao lička podvelebitska sela Čitluk i Počitelj s Kruščicom i Šibuljinom (Počiteljski put je naziv za lički dio poprečnog puta preko Ribničkih vrata). Kada je sa satnijom prešao preko Velebita u veljači 1914., Ivan Gojtan je markirao i detaljno opisao put, ali je on nama do danas ostao manje-više nepoznat, bar onaj njegov vršni dio, od Rudina do Račabuše.
Čitluk – Rudina. Danas je zbog mina bolje preskočiti ovaj dio puta i ne ulaziti u ovo područje, mada se i Rudine i Jelovačka vrata nalaze na listi minski sumnjivih područja. Jedini koji je ovuda sišao u Liku bio je Dragutin Franić pradavne 1898. godine, kad se s Gospićanima popeo na Visočicu. Njegovi članci iz prvih brojeva HP-a su daleko najbolji opis ovog kraja. Doduše, Franićevo društvo se na silazu s Visočice nije ni dotaklo Rudine jer su s vrha sišli u Smrčevu dolinu (Smrčevac, 1180 m),* sjeverozapadno od Rudine, a iz Smrčeve doline u Jankov dolac (1080 m), sjeveroistočno od Smrčeve doline. Za sve te travnate dolce na ličkoj strani Velebita karakteristično je da se u njima pojavljuju jele i smreke, dok je gotovo sve ostalo bukova šuma. I Josip Poljak opisujući put iz Čitluka citira Gojtana: “Iznad Jankova dolca desno vodi put na Visočicu, a naš put vodi lijevo (strmo) uz Pijesak pa mimo vrha 1424 m stižemo na Rudinu podno Male Visočice 1597 m” (autori su pod imenom Mala Visočica podrazumijevali na kartama označen vrh Seline, 1493 m).
“Od Jankova doca”, nastavlja Franić, “spustismo se k Paripovoj drazi, a odatle k Debeloj jeli ili Birtiji. Tu su se negda odmarali nosioci vina i rakije, koji su išli iz Dalmacije preko Velebita u Čitluk i Počitelj. I to je bio kriomčarski put, kao i onaj iz Divosela preko Jandrine poljane. Od Debele jele sadjosmo k silnovitom i plitkom vrelu, zvano Vodica,* u Počiteljskoj dulibi. Napivši se i odmorivši se saletismo se strmom nizbrdicom na podnožje Velebita, na ravan sičku,” gdje su ih čekala kola za vožnju u Gospić.
Za razliku od Franića koji se vraćao s Visočice pa je na Vodici skrenuo sjeverozapadno u smjeru Čitluka, Gojtan je do Vodice došao iz Počitelja. Od Vodice do Jankova dolca njihovi se putevi preklapaju.
Od Vodice je u jugoistočnom smjeru vodio konjski put koji se blago uspinjao prema kraju Mokrog jarka na jugu Počiteljske dulibe (na njega se nastavljao pješački put prema Ivankovcu). U prvom svom dijelu konjski put slijedio je blagi jarak koji se od Vodice lagano uspinje padinom i napustio ga na mjestu gdje jarak skreće desno strmije u planinu. Tu je bilo nekadašnje odmorište, Birtija, gdje se zajedno s jarkom od konjskog puta (a danas ceste) odvaja i Čitlučki put. Sad je to pješačka staza koja nastavlja prema Paripovoj dragi i uz jamu Paripovaču izlazi u Jankov dolac. I Gojtan za ovaj dio puta kaže da je poznat pod imenom Staza. On nam je i pobliže opisao položaj Paripovače nazvane po paripu koji se tu strovalio u jamu: “Iza Paripovače predjosmo jedno veliko sljeme i dodjosmo na Jankov dolac”.
Današnja šumska cesta koja se iz Počiteljske dulibe penje u planinu u početku prati nekadašnji konjski put, da bi u nastavku borbe s padinom, jednom serpentinom pri dnu Paripove drage na dva mjesta presjekla Čitlučki put. Sam put prema HCR-u više ne spada u minski sumnjiva područja. Oko dvjesto metara iznad serpentine, gdje cesta presjeca dragu, put skreće desno u šumu. Iako bi po nekim kartama trebao nastaviti po koritu Paripove drage, pirotehničari su trakicama označili put koji se penje njenom desnom stranom. Prešavši Gojtanovo “veliko sljeme” put silazi u Jankov dolac, obilazi ga s lijeve strane i nastavlja uzbrdo na kosicu ispod pošumljenog dočića na karti označenog istočno od Smrčeve doline. Tu je ono raskrižje (1164 m) gdje se desnom stranom dočića nastavlja u smjeru Smrčeve doline i Visočice, a Čitlučki put skreće lijevo u smjeru Rudine. U početku vodi položito između stijena (označeno kamenim hrpicama), zatim strmo uz Pijesak i uz par serpentina izbija na Rudinu. Stazu možemo pratiti i preko travnate Rudine, sve do spoja sa starim VPP-om malo prije barake,* bivšeg skloništa HV-a u Domovinskom ratu.
Rudina (Rudine, ne znam ni sam da li pisati u jednini ili množini).* Istočno od vrha Visočice započinje niz od 35 velikih pašnjaka, koji su Gospićkim ugovorom bili rezervirani za dalmatinske stočare iz Bukovice i Ravnih kotara. Nekima od tih pašnjaka mogli su se koristiti i stanovnici podvelebitskih sela od Tribnja do Ervenika, a i lički stočari su imali na njima zagarantirana prava. Prvi od tih 35 velikih pašnjaka zvao se Rudine. Rudine su bile rezervirane isključivo za dalmatinske stočare. Dalmatinski stočari su na Rudine pristizali stazom preko Čitlučkih i Jelovačkih vrata. Stanove su imali na sjevernoj strani Rudina na rubu šume, a blago su napajali na Smiljanića točilu na susjednom Oglavinovcu.
Ovako nekako Mirko Marković započinje poglavlje o dalmatinskim pašnjacima u svom radu o životu sezonskih stočara na Velebitu, i nastavlja: “južnije, do Rudina, nalazio se još veći dalmatinski pašnjak Jelovac. I ovaj je pašnjak bio rezerviran samo za dalmatinske stočare. Njihovi su se stanovi nalazili na rubu šume na zapadnom dijelu pašnjaka, a vode nije bilo, pa su se koristili okolnim snježnicama.”
Seline (Podići). Malo je čudno da Mirko Marković ne zna za vodu, obzidan bunar na kosi koja je razdvajala navedene pašnjake jer se spominje u gotovo svim starim putopisima (voda je stalno prisutna, sasvim bistra, tek povremeno se na rubovima nakupi žabokrečine). Slavko Šagovac u Opisu označenih puteva po Velebitu 1938. godine za dio puta od Visočice do Struga (istovjetan budućem VPP-u) kaže: “Prešavši Malu Visočicu (Seline, 1493 m)* niže njenog vrha dolazimo do pašnjaka Podići,* gdje se nalazi bunar, s kojeg se opskrbljuju vodom čobani, koji tamo pasu svoja stada. Stazom dalje silazimo na pašnjak Rudine, i tu se sastajemo s putem iz Čitluka u Krušćicu…” Bunar gdje se ljeti napaja blago već je 1898. spomenuo Dragutin Franić u detaljnom popisu voda i vodica na širem prostoru oko Visočice. Ivan Gojtan prostor oko bunara naziva Selište, Zvonimir Keler piše da se preko Male Visočice silazi na bunar na Podovima, a i Željko Poljak spominje vodu na VPP-u: “S prijevoja između Visočice i kote 1493 (Poljak kaže da je neki zovu Mala Visočica, a da je pogrešan naziv Seline) odvaja se desno nizbrdo staza u travnatu dolinu Jelovac. Naš put se nastavlja s prijevoja odmah uzbrdo prema koti 1493 m. Markacija vodi 50 metara lijevo od vrha, a zatim skreće lijevo nizbrdo po obraslom rebru prema dolcu Seline, u kojem su ostaci pastirskih koliba i ograđena lokva za napajanje blaga. Dalje prolazi lijevo od dolca i kroz šumu se strmo spušta na travnate Rudine.”
Ova zbrka u nazivima lokaliteta nije čudna za ovaj vršni dio južnog Velebita jer su se tu sukobljavali interesi Podgoraca, Ličana i Dalmatinaca iz Bukovice i Ravnih Kotara. Zato se ovdje neprestano isprepliću lički i dalmatinski toponimi. Tako svima poznata Dalmatinska vrata Podgorci zovu Vrata Poljanska, a vrh Šiljak ispod Visočice, koji je Ljudevit Rossi bezuspješno tražio, Podgorci zovu Silak, baš kako ga je zabilježio Kitaibel. Nama je ovdje važno znati da vrh Jelovac (Ćelavac, 1601 m) Podgorci zovu Golovr(h), a spomenutu kotu 1493 m – Mala Visočica.
Jelovačka kosa* je ime travnate kose koja veže Malu Visočicu (Seline, 1493 m) i vrh Jelovac (Ćelavac, 1601 m) te s primorske strane zatvara visoravan Podiće (Seline). Naziv Podići odnosi se na travnate proplanke koji se protežu na prostoru između Jelovačke kose i markacije koja s vrha Male Visočice silazi na Rudine. Na travnatom hrptu koji se s vrha Male Visočice spušta na Jelovačku kosu nalazi se jama promjera nekoliko metara* te u njenoj blizini još jedna jama promjera odraslog čovjeka na koju treba pripaziti. Vjerojatno su i ti speleološki objekti istraženi kad i obližnja Fantomska jama (477 m). Ako je točan Markovićev opis Rudina (s tim da je pobrkao redosljed vratima) onda su Čitlučka vrata drugi naziv za Jelovačku kosu. Gojtanova satnija je s Jelovačke kose pucala na “užasne Gričine, s lijeva vezane s Kozjakom”, pa se s Kose spustila u dolinu Jelovac.
Trasu puta od Rudine do Jelovačke kose nisam pratio. U spomenutom Opisu označenih puteva po Velebitu Slavko Šagovac kaže da se prešavši Malu Visočicu stazom silazi na pašnjak Rudine, “gdje se sastajemo s putem iz Čitluka u Krušćicu, kojim nastavljamo preko sedla Vrelca, gdje ostavljamo tu pučku stazu i nastavljamo čobanskim putem na Janjičaricu”. Iz ovog bi se opisa moglo zaključiti da se pod sedlom Vrelce podrazumijeva kosica na jugoistočnom kraju Rudine koja razdvaja travnat dolac s desne strane od ostatka Rudine. I po karti je to smjer pružanja Čitlučkog puta gdje on skreće uzbrdo prema Jelovačkoj kosi. A možda se ime Vrelce odnosi na sada presahlu ruju u blizini barake, koju karte smještaju između barake i stotinjak metara udaljene male zaravni na hrptu iznad barake (moguće se nalazila u maloj udubini poviše barake, sada napunjenoj smećem). Dakako, tu je i put preko Seline.
Jelovac. S prijevoja između Visočice i Male Visočice (Seline) vodi položito po strmom, travnatom obronku Male Visočice odavno uništen nogostup. Na kraju travnate strmine ulazimo u šumu i sad po pravom putu koji je svojedobno markirao Ante Rukavina silazimo ukoso u dolinu Jelovac, južnovelebitski Lubenovac. Travnata se dolina u punoj raskoši ispružila prema Skradljivoj kosi i Kozjaku (1572 m),* a sužava se u smjeru Jelovačkih vrata. Na toj zapadnoj strani doline, na rubu šume, vide se ostaci nekadašnjih stanova, pored kojih put nastavlja u krajnji jugozapadni dio doline zvan Grebina.* (Na drugom kraju Jelovca nalazi se Konjski dolac, nazvan po konjima koji su tu nekad plandovali). Na Grebini nam na kamenu označen smjer – desno položito na zapad – pokazuje put prema nedalekoj Snižnici. Jama se nalazi u nastavku jelovačke doline, udaljena desetak minuta kroz šumu, na samom početku još jedne manje, duguljaste travnate uvale zvane Pod Jelovcem ili Kod snižnice. U lipnju 2011. jama je bila puna lako dostupnog leda. U vrijeme kad se Jelovac kosio, Podgorci bi najprije izvadili dovoljno snijega iz jame da bi imali vode preko cijelog dana. Tribljani su svake godine odlazili u gospićku šumariju muntati (zakupiti) sjenokoše u Jelovcu. U prijašnja vremena to je obavljao šumar na licu mjesta, u Jelovcu. Jelovac se “montiva” na Svetog Iliju (20. srpnja) kad su na košnju izlazili svi zainteresirani Podgorci. Mjerilo se špagom, a međe su se označavale kolčićima. U kapu ili u žensku traversu ubacili bi se papirići s ispisanim imenima i nakon svake izmjerene parcele izvlačio bi se po jedan papirić. Na košnju u Jelovac izlazili su Tribljani iz 30-ak kuća još dugo nakon Drugog svjetskog rata, posljednji put 1975-6. godine.
Tribljani nisu kosili samo Jelovac, već su zalazili u sve travnate dolce sjeverozapadno od Jelovca. Tako se na dolac Kod snižnice nastavlja Dolac mašinov, nazvan po mašini – podgorskom nazivu za islandski lišaj, još dalje je Dolac omarljivi, a pod samom razvalom između Visočice i vrha Seline nalazi se najdublji – dolac Štirovac. Dakako, kosila se i travnata padina Visočice i na njoj – Dolac Matakov, nazvan po Matacima iz Krčevina. Njegovim donjim rubom prolazi markirani put koji se s Ivinog vrela spušta prema razvali na drugom kraju Visočice.
Kad bi od Snižnice produžili u istom smjeru dalje došli bi u Dupljinu, travnatu uvalu obraslu gustom šumom smreke, najdublju u tom kraju. Premda je prostor ispod Visočice carstvo primorske bukve, ova je gusta crnogorica mjestimice toliko mračna da nam djeluje zastrašujuće. Tu je i Korana,* malo vrelce koje spominje Dragutin Franić u onom svom popisu voda i vodica (spomenuo je i Jelovačku snižnicu). I dobro da ga je spomenuo jer da nije, ne bi ga ni tražili. A i tko bi ga našao, ako ne Raul Horvat. Na kraju ovog sušnog ljeta (2011.) u pročeprkanom lišću moglo se naći tek 2 dl vode. S izvora se spušta jaka vododerina u omanji dočić obrastao bujnim raslinjem pa je valjda u kišno doba godine ovdje sve puno vode.
Još dalje, iza Korane, uzdiže se travnata Skradljiva kosica pa Male i Velike ploče (Veliki pločeviti vrh, 1351 m), no ti prostori već zalaze u druga poglavlja. Stoga ćemo spomenuti samo “Rupetinu”,* golemu jamu u šumi između Malih i Velikih ploča, i pogled s Velikih ploča na Primorsku terasu u podnožju od Debelog kuka i Visovače na zapadu do Bojinca na istoku.
Jelovac – Jelovačka vrata. S jugozapadnog kraja Jelovca put nastavlja kroz šumu, a kako se još uvijek dobro raspoznaje, Ante Rukavina prestao je s markiranjem, a “oglasio” se samo na par mjesta (Mala i Velika Jelovačka vrata…). Na dijelu gdje se put u zavojima duže vrijeme penje padinom Kosice od mirila,* pri njenom se vrhu s desne strane puta nalaze dva tipična “ljubotička” mirila. Koliko mi je poznato ova mirila nije nitko spominjao. Ivan Gojtan ih valjda nije ni vidio jer su bila pod snijegom, no očito je bio upozat s njima kad spominje kosu Mirila. Ni Ante Rukavina nije zabilježio prisutnost mirila na putu. Vjerojatno su ih previdjeli jer su, skrivena u lišću, gotovo neprimjetna, a baš tu gdje se put u zavojima penje kroz lako prohodnu šumu, zbog mogućih je kratica bilo ugaženo više staza. Ovo su valjda najviša mirila na Velebitu mada ne znam ni čija su ni kad su podignuta. Jakov Matak iz Krčevina kazivao mi je da su oni kosili Jelovac i sijeno snosili u Podgorje te da su stanovi u Jelovcu bili njihovi. Ni on ne zna čija su to mirila, valjda su tu od 19. stoljeća. Jure Njegovan iz Paripova Luga kaže: “Tu je pomelo sestru mog pokojnog dida”.
Ivan Gojtan dalje navodi: “Prešavši kosu Mirila put vodi tik uz jamu Sniježnicu ili Bezdanjaču” (ostaje nam slijeva), zatim prolazimo Mala Jelovačka vrata pa preko Dražice stižemo na rebro Preslo, iza kojega su odmah duboka, uzana i klisurasta Velika Jelovačka vrata.” Slično je ovaj dio puta opisala i Marija Gazić rođ. Matak iz Krčevina, samo što ona razlikuje Donja, Sridnja i Gornja Jelovačka vrata, gdje se Sridnja vrata poistovjećuju s Preslom.
Ovdje treba spomenuti posljedice požara koji je 2003. poharao Veliko Rujno jer je i tu, na golemom prostoru prije Jelovačkih vrata i na bočnim stranama Golića,* što od požara, a što od orkanskog nevremena, šuma posve potučena, pa sad gotovo na svakom koraku leže prevaljene bukve (Slična devastacija dočekat će nas i u zaleđu Bobičkog kuka i Kuka vilina.)
Jelovačka vrata su kamenito-travnata kosica, niti 100 metara širok prolaz između strmih bočnih strana. S lijeve strane iznad puta uzdižu se gole stijene Kuka od Vrata (1279 m), kako ga naziva Ante Rukavina, a na drugoj strši markantan kučeljak,* iza kojeg se nastavlja travnat hrbat Golića (1388 m). Na Vratima se lijevo ispod stijene nalazi Turski grob, uspomena na davno održan dvoboj između nekog Turčina i domaćeg Katića. Navodno se Turčin s Jelovačkih vrata dovikivao s Katićem na Sarajevu (1075 m) pa ga izazivao da ga ne može pogoditi, no očito se prevario. Po drugoj verziji bilo je to za vrijeme razgraničenja između Austrije i Venecije, kad se još držalo da je granica između Like i Dalmacije na Sridnjim Jelovačkim vratima. Tu su se – kod razgraničenja – sreli Ličanin i Dalmatinac, a na inzistiranje Ličanina granica je pomaknuta na Donja Jelovačka vrata. Kad su se mjernici povukli, i Katić sišao u Podlokvu, Ličanin mu se s Jelovačkih vrata neprestano izrugivao. Naposljetku je ovome prekipjelo te ga je upucao.
Na Vratima naš put izlazi iz šume i ulazi u suptropsko carstvo podgorskog krša.* Tu prestaje i Čitlučki put jer sad Tribanjski put po kamenjaru silazi prema Račabuši. Odmah na početku silaza prolazimo pored spomen-ploče gdje je od mine stradao hrvatski bojnik Nenad Matak – Meho i raskrižje gdje položita staza lijevo vodi na vrelo Bobiku,* zatim nam zdesna ostaje glavica Sarajevo i u njenom zaleđu Podlokva,* travnata dražica s bivšim stojbinama mještana Paripova Luga. Na kraju stižemo u Bukviće, prekrasan zaravanak obrastao travom i golemim bukvama, već nadomak Račabuše.
Kozjak (1572 m).* Imao sam sreću da pregazim Kozjak. Upravo tako! Na vrh Kozjaka krenuli smo iz velikog travnatog dolca zvanog Plan ispod Kozjaka. S desne strane popeli smo se po grebenu na vrh Kozjaka, produžili kratko po grebenu* pa skrenuli desno, strmo nizbrdo u podnožje okomite kozjačke litice, i preko Skradljive kose nastavili na vrh Ćelavca (1601 m)*.
Na Plan, jedan od najnepristupačnijih velebitskih dolaca, krenuli smo iz Jelovca. Namjeravali smo pregaziti Kozjačke gričine, vrletan greben koji se s vrha Kozjaka spušta prema zapadu. Kad smo se već ponadali da smo konačno našli prolaz u gričinama,* ispalo je da smo tako zaglavili među stijenama da ni sam više ne znam kako smo to stigli do Plani. Na nju je ipak najlakše doći s Malog Rujna, preko Loma,* prolaza između Bobičkog kuka i Kuka vilina. I mi smo se do tamo prošetali i nauživali se pogleda na Malo Rujno.
PS. Plan se u Gospićkom ugovoru ne spominje, valjda zato jer je Ličanima bio predaleko, a ni čobanima iz Bukovice nije bio zanimljiv, pa su Plan kosili i koristili za ispašu mještani Tribanj Šibuljine. U novijim kartama ucrtan je put koji s Malog Rujna vodi na sedlo Plan između Bobičkog i Kuka vilina i nastavlja na Plan ispod Kozjaka.
kolovoz 2011., kolovoz 2022.
Kramaruša 
