MARAMA
Mliništa – Marama. U Mliništima su imali stanove Podgorci iz gotovo svih prižanjskih zaselaka. Gotovo svima su se staze slijevale na Gornje ždrilo, primorski izlaz iz uvale Mliništa.
S Gornjeg ždrila silazimo u Sinokos, travnat dolac okružen golim, više kamenitim nego travnatim stranama. Put vodi zaraslom ulicom uzduž četverokrake ograde na dnu dolca između južnog kraka, ograde Matijević strana, i veće, trokrake ograde Mandekića ili Sinokosa u užem smislu. Prolazeći kroz Sinokos ponekad se čuju čudni šumovi koji kao da dopiru iz utrobe zemlje pa Podgorci pretpostavljaju da se tu nalaze velike podzemne šupljine. Prešavši preko Sinokosa, put laganim usponom izlazi na Donje ždrilo, gdje se račva na sve strane: za Starčević Pod, Maramu i Guste Zidine, a lijevo uzbrdo u uvalu Rujica – Bukovac. Donje ždrilo, za razliku od Gornjeg, nije toliko izloženo silovitim udarima bure. Na Ždrilu se nalazi iskopina pretpovijesne kamene gromile (tumul, grobnica od kamenih ploča), u narodu poznate kao Turski grob, iz koje je izrasla krkavina i prekrila cijeli humak.
Odmah ispod Donjeg ždrila početak je duboke jaruge, drage Bukovače koja se spušta u Podgorje. Lijevom stranom drage nastavlja put u Kurtušu i Guste Zidine, desno skreće, položito preko krševite visoravni Sinogon, put za Starčević Pod, a naš silazi prema desnoj strani drage, na Mirila. Nekad su se tu, lijevo uz stazu, nalazila tri popločena kamena mirila, bez uzglavnica, na koja se polagala škrinja (kasela), a običaj je bio ukrašavati ih kiticama vriska. Put nastavlja preko Posrane ploče, zatim desnom stranom drage silazi ukoso niz pjeskoviti Voznik i između starih hrastova i klenova, kroz kamenjar sav prekriven kaduljom, stiže do bunara Kaduljevca (nedaleko je i Kaduljevački kuk). Ispod bunara, na raskrižju zvanom Vrh Raskrižja, nedavno su posječeni stari hrastovi koji su se ispriječili na novooznačenoj trasi ceste koja se već probija od Marame prema Kurtuši. Trasa nove ceste prati stazu ulijevo, iznad Orbazove glavice (707 m) prema Kurtuši, a odmah ispod raskrižja, na prostoru zvanom Križić, u duplju starog hrasta umetnuto je malo raspelo. Nekad se i ovo mjesto ukrašavalo cvijećem, a tragovi tog običaja vide se i danas. Možda običaj potječe još iz turskih vremena kad je ispod Križića, na Zaloj ploči, za vrijeme neke svadbe ubijen mladoženja. Sad su tu “kameni vrtovi” divljih tulipana,* između kojih silazimo na Raskrižje. Ravno, pored čuvenog Maramskog bunara, nastavlja put u Podgorje (Seline), a mi skrećemo desno, iznad Deine glavice (623 m), i niz ulicu silazimo do prvih kuća (Mandekića) na Marami.
Marama. Još se češće prepričavala priča o porijeklu imena sela. No, dok se po jednima to pripisuje ženama koje su se, pokrivene maramama, skupljale i robu prale oko prastarog bunara, uvjerljivija mi je priča Marije Šupraha rođ. Matijević: “Pričao mi je moj pok. otac, a njemu još stariji, da je bunar (koji je sada devastiran) nazvan Marama, kad su naši preci tu potjerali Turke (od kojih su prije toga pobjegli i došli ovdje). Tom prilikom da je Turcima ostao nekakav rubac (naša izvorna riječ), a jedan je vikao: marama, marama i tako je nastalo ime bunara, a potom i isto ime sela.” Marija kaže da u selu nitko nikada nije govorio marama, samo rubac, pa i to govori u prilog nastanku imena.
Na Marami je 1857. godine u četiri kuće popisano 30 Matijevića zvanih Tomučevići, a 1910. selo broji 56 stanovnika (u međuvremenu su se tu priženili Cesarovići, Mandekići sa Selina). Otada im se broj stalno smanjuje, a kad su 70-ih godina prošlog stoljeća svi napustili Maramu, ostala je Matija Deina (Matijana) sama u selu. Matija je dugi niz godina samovala na Marami i svako ljeto je s kravicom izlazila i samovala u Mliništima. Tu sam je i upoznao, na Ždrilu, ali stigla mi se izjadati prije nego smo se rastali jer je mene put vodio prema Gustim Zidinama.
Marama osvaja na prvi pogled. Premda uzduž Podgorja i na Podima ima više sličnih zaselaka, jedino sam još u Matijašici, na južnom Velebitu, valjda zbog one kamene preše za mljevenje maslina, bio tako prožet mediteranskim duhom. Možda ona zadnja kuća prema Starčevićima, s onim kiklopski uzidanim kamenjem, djeluje malo grublje, više dinarski, ali već kod Mandekića je sklop kuća tako skladno postavljen da bi tu stalno ostali. Ispred prve kuće, ruševine Matije Deine,* nekad smo znali marendati na isklesanom kamenom stolu (solilo), ali ga više nema, odnešen je. Na Matijinu kuću nastavlja se najljepša zgrada u skupini, donedavno samo zidina,* uskoro, još jedna nova kuća na Podu.* Kuća je građena u primorskom stilu, s konobom u prizemlju, u koju se iz dvorišta ispred kuće ulazi pod voltu balature (s uklesanom 1862. godinom). Ali od svih detalja na Marami najviše nam je pažnju privukla šterna na katu sljedeće kuće. Nevjerojatno, u kući pod krovom, baš na katu, s onim prelijepo isklesanim grlom bila je, valjda, svima kost u grlu. Kao da su se u ovom kraju Mandekići specijalizirali za slične kućne majstorije jer se i u Mliništima, nedaleko crkvice, može vidjeti šterna u kantunu stana Matije Deine.*
S Marame se u smjeru Starčević poda uspinje dražica zvana Čičak (otud ime Čičkove glavice koja dražicu zatvara s primorske strane). Danas je to najšumovitiji dio Marame, no nekad je to bila travnata dražica s bunarom i obrađenim njivicama.
Sve nas fascinira voda u kršu, a ovaj dio Velebita kao da prednjači u svemu. Pored šterni po kućama, i one u Jurčić docu malo više strše,* i Kurtuška šterna, i ona velika šterna kod Donjeg korita u koju se slijeva voda s izvora i povremeno teče kao potočić. Tu je i velika kamenica puna vode na kuku Kamenici ispod Borovaca,* Trnova lokva* i bunari u Borovcima i Pločincu,* bunari kod Starčevića* i Maramski bunar, bunari/lokve: Kaduljevac više Marame, Rujica ispod Kokirne,* Crna ruja* i ona na Ograđenici.*
Već jedanaest godina nema Matije. Istovremeno s njenim odlaskom stropoštali su se i krov i “pod” među zidine kuće, jedino je stap preživio. Ona nije dočekala preporod Marame. Više nitko tu ne stanuje. Do sela je stigla cesta i struja, čak i javna rasvjeta. Kuće se obnavljaju, arhitekti se čude i dijele besplatne savjete, lovci uživaju, planinari…
2008.
Kramaruša 
