šugarska duliba
Ne znam ni sam zašto mi je toliko vremena trebalo da zgotovim ovo poglavlje, da ga sad, kad više nema Paje Došena, ni ne znam kako zgotoviti. Riječ je o vršnom dijelu planine između Šugarske dulibe i Panosa (1258 m) na primorskoj strani i ličkog ruba planine iznad Brušana i Rizvanuše te uzdužno između poprečne staze Brušane – Pasji klanac na sjeverozapadu i ceste Rizvanuša – Panos na jugoistoku. Nedavno su i na tu stranu probijene nove ceste pa sad više ni za ovaj kraj ne možemo reći da je jedna od posljednjih netaknutih oaza.
Šugarska duliba je u ovom kraju bila poznata pod imenom Pošta. Tako su Podgorci zvali lugarsku kuću koja se tu nalazila, gdje su još za vrijeme Austro-Ugarske (preko Gospića) stizala pisma iz svijeta za podgorska sela. Ljudevit Rossi je 1909. na Pošti boravio 16 dana, pa još 14 dana 1914. I prije Rossija se ovuda biljarilo, a da nije bilo Pošte možda ni danas ne bi znali za velebitsku degeniju. Radivoje Simonović se 1926. ugodno iznenadio kad je ispred Pošte ugledao jare na ražnju koje su Miroslav Hirtz i Josip Poljak bili ugovorili s ovdašnjim lugarima, a da njemu nisu rekli. No, već onda je, piše Hirtz, “nekad lijepa lugarnica u Šugarskoj dulibi bila na pol razvaljena, bez prozora i vrata, jer ju je podivljala svjetinja za vrijeme preokreta 1918. teško oštetila”. Poslije je popravljena za nuždu samo jedna prostorija, no i ona je napuštena prije Drugog svjetskog rata.
Arpad Degen je 1907. nedaleko Pošte našao novu biljnu vrstu, velebitsku degeniju. Kao mjesto nalaska spominje se Pavelić plana, travnat prijevoj i padina južno od Pošte, na putu u Podgorje. Plana je bivša košanica kojoj se ime mijenjalo ovisno o tome tko ju je kosio. U vrijeme pronalaska degenije još se rabio naziv Pavelić plana, po rodu Pavelića koji je mnogo ranije napustio ove prostore, no vjerojatno se već onda koristio i naziv Došen plana, po Došenima sa Šugarja koji su nakon Pavelića nastavili kositi Planu. Degenija raste na vrhu Plane, u samom podnožju Kuka navrh Plane (1255 m, u starim kartama 1304 m, po B. Gušiću to je Krivi kuk, no po Rossiju je Krivi kuk onaj niži, sjeverozapadno ležeći kuk). S Kuka se pruža super pogled na sve strane, na Šugarsku dulibu i vrhove kojima je okružena,* a posebno na primorsku stranu, na Saljev kuk (1199 m) i Kuk od Stazine,* Zadar i Lukovo Šugarje.
Nedaleko Pošte, pored puta koji vodi prema novoobnovljenom skloništu, nalazi se velika snižnica za koju Rossi kaže da je “u promjeru 7 – 8 metara široka a preko 10 metara duboka, u koju su postavljene primitivne ljestve jer se tu zadržava snijeg preko cijele godine”. Od skloništa dalje put vodi travnatim hrptom s pogledom na Krivi kuk slijeva te Siljevaču (1452 m) i Šarić dolac u rupi zdesna. Šarić dolac je zarastao u šumu, no nekad se i on obrađivao, a vide se tu i neke zidine davno napuštenih stanova. Ne znam po kojim je to Šarićima dolac nazvan jer su Tomljenovići bili zadnji koji su tu sadili krumpir. Marija Pavičić rođ. Pezelj dobro se sjeća da je iz snižnice u docu “moja mama nosila led na leđima i topila vodu”. Prešavši preko Jezerine (kosili Tomljenovići s Malog Jesenovca) dolazimo pod Krug na livadu Ripište, gdje se VPP račva: lijevo skreće primorska varijanta puta preko Peći, a desno nastavlja kraći i ugaženiji put kroz Ramino korito.
Krug (Milković, 1342 m). Na Krugu se nalazi najveće poznato stanište velebitske degenije. Iako se pokoja biljčica može naći na siparima zapadne strane Kruga te (uz kluzijevu sirištaru, ognjicu i runjavu mužicu) na velikom južnom siparu, njezino se najbogatije stanište nalazi na istočnoj strani Kruga, uza sam vrh grebena, u dužini oko 200 metara sjeverno od velikog sedla na Krugu. Krug je poznat i po brojnim špiljama kojima je izbušeno njegovo stjenovito podnožje, u kojima bi se moglo i prenoćiti. Pajo Došen kaže da se u jednu špilju ulazi u podnožju, a izlazi na vrhu.
VPP nastavlja istočnim podnožjem Kruga i uz Žirovinu i Lukanovku (“iza Kruga što gleda prema Siljevači”) izlazi na stjenovit prijevoj zvan Pasji klanac između Pasjeg kuka (1383 m) slijeva i Siljevače (1452 m) zdesna. Preko Pasjeg klanca vodio je jedan od četiriju glavnih lukovošugarskih poprečnih puteva iz Podgorja u Liku. Naziv Pasji klanac odnosi se i na susjedno sedlo između Kruga i Pasjeg kuka, na koje nastavlja put. Ovuda su u Liku odlazili Milkovići i Tomljenovići, dok su Rudelići i Šikići odlazili putem preko Ždrila, a Došeni, Pavičići i Devčići preko Malog Stolca. Netko je zapisao da se na vrhu Pasjeg kuka nalaze uklesani krugovi i strane svijeta, valjda zbog opsežnog vidika koji se s vrha pruža. Nama je najzanimljiviji pogled na stjenovit greben (“Vrh potkove”) koji se s Pasjeg kuka nastavlja prema Milković kuku (1276 m). I na tom grebenu nađena je degenija, a Degen ju je našao i na Milković kuku. No, ta staništa degenije više nitko ne spominje.
Evo kako je Branimir Gušić davne 1925. opisao ovu dionicu VPP-a: put se s Pasjeg klanca spušta prema jugu obilazeći duboku ponikvu Žirovinu, prolazi pored bivše košanice Kruške i kroz šumicu Maricu izlazi na Ripište.
Siljevača ili Siljevo brdo (1452 m) je markantan, preko jedan kilometar dug greben koji sa nadvio iznad sjeverne strane Šugarske dulibe. Vrhom brda proteže se kamenito-travnat hrbat, dok je ostatak brda obrastao bukovom šumom. Po Hirtzu, vrh je dobio ime po ljekovitoj travi siljevini (bedrenica). Ante Rukavina je na usponu s Pasjeg klanca na Siljevaču naletio na polupećinu pogodnu za sklonište. Nastavljajući travnatim hrptom Siljevače nailazimo na lokvicu vode (promjera nekoliko metara) u udolini s bujnom travom.* S hrpta Siljevače pružaju se prekrasni vidici na sve strane. Mene se posebno dojmio pogled na Kameni klanac,* stjenovitu barijeru koja se poput zida ispriječila na putu između Pasjeg klanca i Brušana. U nastavku Siljevače, odvojen šumovitim sedlom, uzdiže se Golić (1425 m), vrh koji će nam nešto kasnije poslužiti u otkrivanju Suzne doline, u ovom kraju najnepristupačnijeg predjela.
Veliki Stolac (1401 m) je jedan od onih lokaliteta koji su među Podgorcima bili poznati pod raznim imenima. Pajo Došen, najbolji poznavatelj ovog kraja, kaže da Veliki i Mali Stolac nisu vrhovi, već su to nazivi bivših podgorskih košanica. Pajo kaže da su oni vrh zvali Došensko brdo, no valjda su i Pavičići imali sjenokoše na Velikom Stolcu jer su ga neki zvali Pavičić stolac. Opet, travnat dolac na markaciji jugoistočno od Velikog Stolca Pavičići zovu Došenski stolac, dok je po Paji to njihova bivša košanica Veliki stolac. Pored svih navedenih rabio se i naziv Jezerina,* po šumom obraslom dolcu na samom vrhu Velikog Stolca.
Šugarska duliba – Jelova ruja. Željko Poljak je na ovoj dionici VPP-a imao dobrog vodiča, sveznajućeg Paju Došena, i evo njihovog opisa puta. Od šterne u Šugarskoj dulibi put vodi strmo uzbrdo kroz šikaru i kamenjar južnom padinom Velikog Stolca (1401 m) do malog zaravanka i super pogleda na južni Velebit i more. Slijedi silaz obronkom Velikog Stolca na travnato sedlo na njegovoj jugoistočnoj strani koje se također zove Veliki Stolac, a dijeli vrh Veliki Stolac od Jelarja. Na starim zemljovidima ucrtan je poprečni put koji odavde vodi na Ravni samar, a udesno, niz bukovu dragu Paljevine, silazi na Plančicu pod Paljevinom pa na Bunarinu, na markaciju Križac – Panos (1258 m). No, ovo je bio put kojim se nekad dovlačila drvena građa s Velebita na more (jelovi trupci za grede te 6-7 metara duge bukve za izradu vesala). Naš put nastavlja kroz šumu, najprije silazi (pored jame slijeva), prelazi Dragu Torine pa laganim usponom za 15-ak minuta izlazi na livade Malog Stolca (kuk na primorskoj strani vrha 1262 m zove se Perin kuk). Na Pričini, raskrižju u šumi malo prije izlaska na livade Malog Stolca, presjekli smo nekad glavni put kojim su Podgorci odlazili u Liku (put, sada markiran, vodi lijevo na Ravni samar, a desno niz strm klanac Katuništinu silazi u Devčić drage na markaciju Križac – Panos). S Malog Stolca VPP nastavlja grebenom preko Stružica, ulazi u šumu i lijevim obronkom Vršeljka izlazi na cestu za Panos (greben Vršeljka dijeli Duboku dolinu/dol slijeva od Devčić dulibice zdesna). Cestom desno 500 metara na Panos, a lijevo 2,5 km do mjesta s kojeg se udesno strmo spušta put (5 min.) do lugarnice u Jelovoj ruji.
Poprečni put preko Kovačeve peći. Nedavno je markiran put koji s Malog Stolca vodi do ceste na Ravnom samaru. Put se u početku strmo spušta, nastavlja istočnom stranom Vršeljaka (3 glavice, od kojih su 2. i 3. slobodne od šume pa pružaju dobar pogled) pa iznad Smrčeve doline* izlazi na šumsku cestu koja tu pristiže s Ravnog samara (cesta završava stotinjak metara niže). Tu bi se negdje trebali sastati sa spomenutim putem preko Velikog Stolca, ako taj put uopće postoji. Naš put nastavlja cestom uzbrdo do prijevoja, odakle se udesno strmo spušta u uzdužnu udolinu i pored Kovačeve peći izlazi na cestu između Siljevače (1449 m) slijeva i Klepetuše zdesna. Za razliku od markacije, cesta se sa spomenutog prijevoja spušta u velikoj serpentini u dolinu, prolazi raskrižje gdje njen odvojak ulijevo vodi u Dolinu u malinjaku, pa se s istočnog kraja doline penje u serpentinama na cestu Rizvanuša – Panos. Spomenuta Kovačeva peć* je polukružna dvorana polumjera oko 60 metara u kojoj se desno od ulaza, na kraju dvorane, nalazi voda na tlu. I oko ove špilje kružile su legende, o zakopanim kosturima, o…
Ante Rukavina opisao je još jednu stazu koja je s Malog Stolca vodila do Jelove ruje, a označena je na starim kartama. Ante kaže da ugodna staza u početku prolazi s lijeve strane dviju ponikava, zatim pored male lokvice s dobrom vodom (zdesna) i nakon 15-ak minuta stiže pod omanje stijene. Sada “kozja staza” nastavlja kroz stijene pa kroz dosta neugodan kamenjar, da bi opet kroz šumu izbila na čistinu Martića plan par minuta iznad ceste, odakle cestom ima još 7–8 minuta do Jelove ruje.
Suzna dolina je strmoglava, teško pristupačna uvala sastavljena od nekoliko dubokih japaga nalik jamama.* Dolinu sa sjevera zatvaraju “Suzni vrh” (1457 m)* i neznatno niži Suvi vrh, a s juga oštar greben “Satelitske antene” (1268 m) koji se nastavlja na istočnu kosu Golića (1425 m). Ključne točke unutar Suzne su “Kameni most” koji razdvaja dvije najdublje japage na jugoistočnom kraju uvale i “Pogledalo”, vidikovac u podnožju Suvog vrha niti 100 metara udaljen od Kamenog mosta. Tko obilazi Suznu s južne strane, zbog velikih strmina i guste šume – ne vidi ništa. Suznu treba obilaziti sa sjeverne strane, tamo se izmjenjuju stijene i šumarci, tamo je i Pogledalo, veliki plato blago nagnutih stijena odakle se može doslovno nagnuti preko ruba zastrašujuće japage.*
Postoji nekoliko prilaza do Suzne doline. Prvi je vrlo zanimljiv, direktan ali vrlo težak prilaz od skloništa u Šugarskoj dulibi. Uvalom između Golića (1425 m) i Velikog Stolca dolazimo do njenog kraja, odakle slijedi vrlo strm uspon na greben Satelitske antene (1268 m). S grebena silazimo u smjeru Kamenog mosta pa uz malo sreće i spretnosti prelazimo preko mosta na sjevernu stranu Suzne, gdje se odmah slijeva nalazi stjenovito Pogledalo. Slijedi izvlačenje po sjevernoj strani uvale do njenog sjeverozapadnog kraja i mračne jametine, nedaleko sedla u podnožju Golića (1425 m). Do skloništa u Šugarskoj dulibi treba nam još prijeći preko Golića ili nastaviti “Hodnikom” prema Pasjem klancu.
Možda je za obilazak Suzne lakši pilaz iz suprotnog smjera. Markacijom preko Pasjeg klanca u smjeru Brušana do Šiminih jela, jugoistočne ponikve Raminog korita, pa Hodnikom između Siljevače (1452 m) i vrhova Kamenog klanca na prijevoj između Golića (1425 m) i Suznog vrha (1457 m).* Sam Hodnik je nevjerojatno divlji, gotovo kao Suzna dolina. S prijevoja skrećemo lijevo do 100 metara udaljene mračne jametine,* odakle se sjevernom stranom Suzne doline lagano spuštamo prema Pogledalu i Kamenom mostu. Do spomenutog sedla između Golića i Suznog vrha možemo doći i orijentacijski lakšim prilazom preko hrpta Siljevače (1452 m) i Golića.
Opisani prilazi su jednodnevne kružne ture iz Šugarske dulibe, dok je treći prilaz zamišljen kao jednodnevni izlet s ceste Rizvanuša – Jelova ruja. S Ravnog samara odnosno s prijevoja na novoj cesti kojom vodi loše markiran put za Šugarsku dulibu skrećemo strmo uzbrdo na vrh Siljevače (Grob, 1449 m). Travnatim hrptom stižemo do njenog kraja, odakle se pruža pogled na Brušane i dragu Torine kojom vodi cesta iz Brušana na Ravni samar,* a vide se i “Suzna vrata”,* ulaz u Suznu dolinu, izrazit klanac u jugoistočnom podnožju Suvog vrha. Sa Siljevače silazimo u dolinu i njenom desnom stranom nastavljamo u smjeru Suznih vrata. Izlaskom na Vrata, odmah se otvara pogled na Suznu dolinu, Kameni most i s druge strane mosta – greben Satelitske antene (1268 m).* Po kamenjaru silazimo u Suznu, svraćamo desno do Pogledala, pa preko mosta strmo uzbrdo na vrh stjenovite Antene.* Slijedi težak, dug i strm silaz u Dolinu u malinjaku na kraj ceste koja završava poviše na suprotnoj strani Doline. Vraćamo se cestom i krug je zatvoren.
Grupa entuzijasta tzv. Japagaši namjeravala je prije 15-ak godina markirati i postaviti kontrolne točke uzduž Suzne doline i Šugarskog korita (markacije i kontrolne točke trebale su biti isključivo od prirodnog materijala), no očito su odustali.
siječanj 2019.
Kramaruša 
