Primorska terasa Sjevernog Velebita
(Nadgorje)
Mnogobrojni su elementi koji Primorsku terasu sjevernog Velebita izdvajaju kao izuzetan i neponovljiv dio Velebita. Već samo pružanje planine u smjeru sjever – jug bitno je utjecalo ili utječe na karakter Terase. Tako je i osunčanost kriva da su poslijepodneva i večeri najtopliji i najugodniji dijelovi dana: idealno vrijeme za “vikendaše” koji ustaju na ručak i planinare koje kasno poslijepodne dočeka sunčana terasa ispred kuće. Zato su svježa i vlažna sjevernovelebitska jutra obilježje koje je na Terasi posebno izraženo. Uzrok tome nije samo zakašnjeli prelazak sunca preko planine jer je visina na kojoj se Terasa nalazi još bitnije odredila ovaj dio Velebita.
Osim samog ulaza kod Babrovače, cijela se Terasa nalazi na visini iznad 1000 metara, penjući se dragama i dulibama preko 1300 metara visoko u planinu. Na toj visini više nije daleko ni golemo šumsko prostranstvo koje se nastavlja na Terasu sve do podnožja Rožanskih kukova pa nas ne čudi da su Podgorci i taj prostor uključili u sastavni dio nadgorskog života.
Jedno od najuočljivijih obilježja Primorske terase svakako je raščlanjenost prostora. Možda brojni dolci, odijeljeni teško prohodnim kosama i obrasli gustim šumama i šikarama, mnogima nisu osobito zanimljivi, ali takve vizualne raznolikosti prostora nema na cijelom Velebitu. Ponekad je dovoljno samo par minuta da se iziđe iz tih “mračnih rupetina” da nam se širom otvore velebitska (i jadranska) prostranstva.
Još i više od raščlanjenosti, upravo se nametnula vegetacija jer su cijeli prostor osvojile najljepše velebitske “tople” šume.
Borove šume protežu se cijelom dužinom primorskog grebena, zalazeći na više krajeva visoko u planinu. Te su šume svojedobno istjerane iz uzdužne udoline, ali sad i tu velike površine prekrivaju borovi gustiši. Najstarije su i najslikovitije borove šume na golom kamenjaru primorskog grebena gdje su po stijenama izrasli nešto niži, ali zbijeni, široko razgranati borovi. No, tropski ugođaj na Terasi najizraženiji je na travnatim pristrancima koji se iz udoline uspinju uza strane primorskog grebena, po kojima se šećemo, kao u nekom parku, između golemih borova s visokim, čistim deblima i poput pinija raširenim krošnjama. Oko tih su se šuma dugo vremena lomila koplja da li su autohtone ili su tek djelo ljudskih ruku, a možda se odgovor na to pitanje krije u činjenici da je uzduž cijele Terase na površinama pod borovima prisutna i hrvatska sibireja.
Na pojas borovih šuma nastavlja se pojas primorske bukove šume. Bukovom šumom prekrivena je cijela gornja strana udoline, sve do kamenitih nadgorskih vrhova. Dakako da se i ovdje ljepotom ističu tropske zaravni i strmine obrasle bujnom travom i golemim bukvama.
Najčudnije su smrekove šume, rasprostranjene po kamenitim nadgorskim vrhovima i njihovim sjeverozapadnim, prema moru nagnutim strminama. Svakako je jedinstven osjećaj sjediti na Primorskoj terasi na toploj stijeni ispod bora i gledati zalaz sunca na pučini, ali još je luđi osjećaj u sumrak zasjesti pod golemu smreku i promatrati kolonu vozila na magistrali. A kad smo već na vrhovima iznad magistrale, obiđimo i najljepše, netaknute velebitske “hladne” šume (Smrčeve doline – Cipala).
Šećer na kraju! Raščlanjenost prostora uzrokovala je i najveću koncentraciju stanova na Velebitu. Možda je ispravnije reći “raspršenost” jer taj izraz najbolje oslikava stanove sjevernovelebitskog Nadgorja.
PS. Gotovo da sam previdio spomenuti još jedno, ne manje važno obilježje – ukras po kojemu je Terasa još uvijek prepoznatljiva. Travnate čistine, plane, proplanci, plančice – svakim danom sve su manje, ali i kad ih ne bude više, Primorska terasa sjevernog Velebita ostat će srcu najdraža.
2006.
Kramaruša 