KURTUŠA


Mlinište – Kurtuša. Iz Mliništa putem preko Gornjeg ždrila i Sinokosa silazimo na Donje ždrilo. Odmah ispod Ždrila započinje duboka jaruga, draga Bukovača koja se spušta u Podgorje. Naš put nastavlja lijevom stranom drage (s druge strane ističe se sipar po kojemu silazi put na Maramu) pa položito kroz šikaru, primorskom padinom brda Vlake (1075 m), stiže do iznad Polić kuka, stijena s kojih se pruža pogled na prostranu kurtušku zaravan u podnožju.* Put se sad strmo spušta niz kamenit klanac i kroz hrastov šumarak stiže do Kurtuškog bunara, nekad glavnog izvora pitke vode koji je sad neprepoznatljiv, zarastao u šikaru. Još prije bunara, na oštrom zavoju pri dnu klanca, odvojila se desno staza koja vodi do gornjih kurtuških kuća, a od bunara vode staze prema gornjim i donjim kurtuškim kućama. Staze vode i na drugu stranu: jedna uzbrdo na Stražbenicu (VPP), a druga kroz šikarom zaraslu Strašku dragu (stan prižanjskih Ćaćića) u smjeru Radlovca.

Kurtuša
Kurtuša

KURTUŠA. Nakon Marame, terasa prižanjskih Poda nastavlja se sa 700 metara visokom kurtuškom zaravni, uvalom koju s primorske strane zatvaraju Kurtuške grede (722 m). Uzduž gornje strane uvale protežu se duge, travnate, nekad obrađene terase, danas glavnim obilježjem kurtuške zaravni, no nekad su to bile tri kuće Mandekića (720 m) smještene visoko na padini u podnožju Polić kuka. Mandekići zvani Polići doselili su se na Kurtušu iz Selina. Njihove su se kuće isticale položajem, veličinom i kvalitetom gradnje,* za razliku od daleko skromnijih stanova Matijevića (iz podgorskih zaselaka Brine i Gradina) u uvali na dnu padine. Kod Matijevića se nalazi znamenita Kurtuška šterna na kojoj su se još donedavno napajali radlovački konji.
Evo jedne priče iz vremena kad su lugari po Podgorju vedrili i oblačili. Jedino su oni imali stalna primanja, a da ni njima nije bilo lako uvjerio se carski nadlugar Tome – Tomiša Mandekić u lugarnici na Podiću. Kad su mu javili da mu je kuća na Kurtuši izgorila u podmetnutom požaru, pitao je samo da li su mu djeca živa. Posljednji Mandekići napustili su Kurtušu 1962. godine.

Kurtuška šterna
Kurtuška šterna

Podgredom. Kurtuška zaravan je dobro pošumljena, premda se većina starih hrastova osušila pa sad sablasno strše na sve strane. Sa zaravni vodi put koji se, pored suhozida, lagano penje na sjever (posvud su vidljivi tragovi lovaca, solila, lubanje divljih svinja…) i stiže do travnatog dočića u zaleđu kamenite glavice (739 m) zvanog Podgredom. U dočiću se, u podnožju stijena, nalaze dvije zidinice, bivši stanovi Vranjkovića, Matijevića iz Gradine, i neobično duboka šterna s vodom.* Iznad dočića nastavlja se izrazito krševit i teško prohodan prostor – Jamurina, nazvan po velikoj jami udaljenoj stotinjak metara. (Od Donjeg ždrila do Jamurine proteže se spomenuta draga Bukovača, a ispod Jamurine nastavlja se Jurić dražica) Iz dočića put nastavlja položito po prokrčenoj trasi nove ceste koja se već probija od Marame prema Kurtuši i iznad Orbazove glavice (707 m) izlazi na put Mlinište – Marama.

Križić
Križić

Kurtuša – Guste Zidine. Od Kurtuškog bunara nastavljamo niz Sklop (Sklopina, hrastov šumarak s nekoliko ogradica) i zalazimo u kamenit ali pošumljen klanac, dragu Drinovaču. Sišavši na dno drage, uskoro stižemo do raskrižja zvanog Križić, gdje se u grečici zdesna nalazi mala, teže uočljiva kapelica. Premda je samo korito zaraslo u gustu, visoku šikaru, raskrižje se još uvijek dobro raspoznaje. Koritom drage nastavlja put u smjeru Panžinca i Karaule, a naš, sada dobro građen put, izlazi udesno iz drage. Stazom dalje prolazimo raskrižje gdje se odvaja put za Prpić Lug, zatim raskrižje kod Šegotinca,* bivše kuće Ćaćića (Nikoderina) u zaleđu Ćaćić vrha (409 m, staza udesno vodi preko ograđenog Dolca i Klanca u Prpić Lug), pa niz Zagon silazimo na magistralu kod velike šterne iznad Gustih Zidina. (Ćaćići iz Šegotinca odselili su nakon Drugog svjetskog rata u Slavoniju, a Šegotinac su prodali Nikolaićima iz Gustih Zidina).

KURTUŠA – KARAULA. Na Križiću napuštamo put za Guste Zidine i skrećemo za Karaulu. Put ubrzo izlazi iz drage i nastavlja padinom u smjeru Panžinca, napuštenog sela na pola puta do Karaule. Desetak minuta prije silaska u selo na putu se nalazi bunar Liščovača (ljeti zna presušiti) pored kojeg dva prastara hrasta strše iznad okolne šikare. Iznad Liščovače uzdiže se Nudlić glavica, nazvana po rodu Matijevića iz Panžinca (od glavice prema Kurtuši nižu se Levarovac pa Smokovac). Zapadnije, paralelno s našim putem, po koritu posve zarasle drage spušta se nevjerojatno dobro građen put – niz Teplike – i izlazi iz drage kod travnate ograde Lužak istočno od glavice Pločanik (343 m).

Panžinac (Grabovača)
Panžinac (Grabovača)

Panžinac ili Grabovača, kako su ovaj zaselak zvali mještani Karaule, je travnata, hrastovim šumarcima prošarana uvala s ostacima triju kuća Matijevića zvanih Nudlići (1910. u selu je popisano 34 Matijevića). Ispred jedne zidine s izuzetno dobro klesanim kamenom,* a sad zarasle u gustiš, pažnju nam privlači neobična polukružna terasica, bivše gumno, i iza kuće, u podnožju stijena, bunarić s malom kamenicom na kojoj se blago napajalo. Posljednji Matijevići napustili su Panžinac 1963. i nastanili se u Gustin Zidinama. Iz uvale izlazi širok put i silazi u Karaulu kod najgornje karaulske kuće.*

Karaula je uz Starčević Pod bila najveće prižanjsko selo. Naselje se smjestilo u podnožju istoimene glavice (393 m), na samom južnom kraju senjskog Podgorja. Vjerojatno se na glavici nalazila nekakva utvrda (do tu je dopiralo Tursko carstvo) jer se naselje nekad zvalo Podkaraula. Iako smještena na Jadranskoj magistrali, Karaula danas izgleda doista jadno. Više se ni ne sjećam od koga sam čuo, ali jedna mi se Karaulka hvalila da je u selu bilo trideset cura i da nije trebalo tražiti momka izvan sela jer su se mogli međusobno ženiti. U Karauli su obitavale tri seoske zadruge Matijevića: Žutići, Ivandići i Kapralovići.

Rujica
Rujica

RUJICA. Neki Prižnjani su na Donjem ždrilu skretali na popriki put koji je vodio u južni dio Mliništa. Put se s Donjeg ždrila penje prema sedlu između dviju krševitih glavica – Kokirne (1095 m) slijeva i Vlake (Pogledalo, 1075 m) zdesna.* U podnožju sedla nalazi se travnat dočić, a u dočiću neobično velik bunar, lokva Rujica (970 m),* oko koje se livadice napadno zelene jer je cijeli prostor izrazito krševit. Put nastavlja uz Brig i izlazi na spomenuto sedlo, iza kojeg se proteže travnata uvala Bukovac – Jasenje. Uvalu s primorske strane zatvara kamenit hrbat Vlake, a s gornje strane uvalu od Mliništa dijeli isto takva Kosa, slijeva omeđena golom Kokirnom, a zdesna pošumljenim “Prižanjskim Meralovcem” (1177 m). Sa sedla put skreće (preko Lonđe) na vrh Kose, pa kroz šumarak silazi kod Vranjković stanova na južnom kraju Mliništa. Na silazu prema stanovima odvaja se desno staza koja vodi u obližnje Donje dulibice (travnata ravan usred šume), nastavlja strmo uzbrdo na krševitu kosu koja dijeli uvalu Mliništa od Radlovca, i po kosi izlazi na Stražbenicu (VPP).
Produžimo li uzduž Jasenja, iz uvale izlazimo na krševitu zaravan odakle se već vide travnate čistine Tominovca, nadomak Radlovca, od kojih nas dijeli gustom šikarom zarasla Straška draga (sa zaravni se niz Perinu plan silazi na Kurtuški bunar). Neprohodna je i staza koja od Kurtuškog bunara vodi na Stražbenicu. Staza prolazi pored travnatog dočića Didove torine (na karti piše Meralovac), odmah zatim prelazi preko sedla između golog Meralovca (1184 m) zdesna i pošumljenog “Prižanjskog Meralovca” slijeva i po kosi koja razdvaja Mlinište od Radlovca izlazi na Stražbenicu (VPP).


2008.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s