ŠUGARJE
Nikoli Pavičiću – Burinu
Sve nas je na Velebitu očaralo prostranstvo bespuća i divljine, ali glavni razlog zbog kojeg zadrhtimo na samo spominjanje njegovog imena krije se u njegovoj predugoj prometnoj izoliranosti, u jedinstvenom načinu preživljavanja ljudi koji su obitavali po njegovim stranama. Ta je dugotrajna prometna izoliranost obilježila cijelo velebitsko Podgorje, a zbog te su izoliranosti ispričane najčudnije velebitske priče, legende, čiji su likovi još i danas među nama. Cijelo Podgorje prepuno je takvih priča, a meni je jedino žao što ih Šime Balen nije ispričao više. S jednom od njih, pok. Nikole Pavičića iz Krišca, krećemo na Šugarje.
Pedesetih godina prošlog stoljeća Nikolina druga žena – Mara uputila se preko Velebita u Gospić, po hranu i pelene jer je uskoro trebala roditi, a na povratku, među velebitskim vršinama, sama se porodila i s djetetom u naručju i praščićem na leđima sišla u Podgorje.
Šugarje se prvi put spominje 1639. u popisu podgorskih luka u čakavskom dijalektu, što znači da naziv potječe još iz predturskih vremena. Iz zanimljive opaske doznajemo da su Senjani “na Sugarih” Turcima uzeli nekoliko živoga blaga, što nam opet govori da nije riječ o obalnom području, već o nastanjenom prostoru na izdignutoj podgorskoj terasi. I danas se u Podgorju može čuti: “idemo na Šugare”, “na Šugarima” ili “kod Šugara/Šugarića”, odnosno “na Šugarju”.
Kad su krajem 17. stoljeća protjerani Turci iz Like i novopridošlo stanovništvo naseljava se na jedino za to pogodnoj, podgorskoj zaravni. U to je vrijeme na Šugarju bilo sjedište župe, crkva i groblje. Ne zna se točno kad je crkva podignuta, ali uskoro je, zbog dotrajalosti crkve, sjedište župe preneseno u Lukovo. Kad je senjski biskup 1715. obišao ovaj kraj zatekao je na Šugarju 85 duša. Pajo Došen kaže da se ova brojka odnosi samo na Došene (bez Pavičića) jer se još donedavno pod imenom Šugarje podrazumijevao šugarski zaselak Došeni. Godine 1866. na Šugarju je popisano 16 kuća i 117 stanovnika. No uskoro je uslijedio onaj neviđen egzodus podgorskog stanovništva: do Prvog svjetskog rata učestali su skupni odlasci Podgoraca u prekomorske zemlje, između dva svjetska rata velik broj Podgoraca odselio je u Slavoniju, a nakon Drugog svjetskog rata i većina preostalog stanovništva napustila je ove prostore i preselila se u gradove, Rijeku i Zadar.
Šugarje se nalazi u središnjem, u ovom kraju najprostranijem dijelu podgorske zaravni.* Zaravan je s primorske strane poduprta nizom kamenitih glavica, a uzduž njenog gornjeg ruba smjestila su se tri ne tako davno napuštena zaselka. Na markaciji Križac – Šugarska duliba nalazi se zaselak Pavičića zvan Grgići,* malo južnije od Grgića nastavlja se zaselak Došeni, a još 500 metara južnije, na Crikvini,* opet su Pavičići. Kod Došena je, oko 300 metara od kuća prema Šugarici na moru, 1899. izgrađena velika državna šterna, nalik onoj u Devčić Dolcu. Tu je i dom Paje i Tonke Došen, posljednjih stanovnika na Šugarju. Pajo je živa legenda ovog kraja, prava enciklopedija, sve zna, sve zapisuje. Na pitanje kako to da su kuće na Šugarju tako dobro očuvane, za razliku od zidinica u Devčić Dolcu ili Šušnjevcu, Pajo kaže da su njihove kuće bile najveće (“na podrum”) i najbolje zidane u cijelom kraju. Iz bilježaka nam čita da je 1956. na Šugarju živjelo 30-ak Pavičića i Došena. Uskoro više nije imao što zapisivati. Kad su konačno 13. ožujka 2007. on i Tonka napustili Šugarje i preselili se u novu kuću u Šugarici prekinut je višestoljetni život na lukovo-šugarskoj podgorskoj terasi, pa sad na cijelom prostoru od Karlobaga do Tribnja više nema ni jedne nastanjene kuće, a da nije uz more.
Kad već govorimo o stanovništvu, spomenimo jednu pojavu vezanu za cijeli lukovošugarski kraj. Naime, izgleda da je u ovom dijelu Podgorja bilo najteže opstati. Iz spomenutog popisa luka i naziva naseljenih mjesta (Mujinac, Porobljenik…) doznali smo da su ovi prostori bili nastanjeni još za vrijeme Turaka, možda ne trajno, ali sigurno sezonski. No, i nakon protjerivanja Turaka iz Like novopridošlo se stanovništvo još dugo vremena nije smirilo na jednom mjestu. Na starim kartama zapisani su rodovi Podgoraca kojih ovdje već odavno nema. O tome nam govori i predaja da su Pavičići iz Krišca porijeklom iz Like. Po toj priči u prijašnja su vremena na Šugarju zimovala dva brata Pavičića iz Smiljana, sve dok se jedan nije odlučio trajno tu nastaniti (kod Grgića). Iako se na austrijskim zemljovidima iz 18. i 19. stoljeća vidi da je u ono vrijeme obala između Lukova Šugarja i Barić Drage bila pusta i nenastanjena, po ovoj priči preci današnjih Pavičića iz Krišca zvanih Beuri (Burini, Milakovi…) sišli su prije više od 160 godina sa Šugarja na more. Da su u prijašnja vremena u Podgorju zimovali Ličani s blagom dokaz je i toponim iznad Lukova Šugarja, Dočić Smiljanski.
Ima još priča. Na primorskoj strani prve glavice iznad Krišca, kod Dubravica, ograda s desne strane markiranog puta, nalazi se Bagarilova pećina (260 m), te na maloj zaravni 30-ak metara istočnije – bunar Mandinac. Po predaji Bagarilo je bio komita, hajduk velik i jak koji se skrivao u špilji i pljačkao one koji su se vraćali iz kupovine u Gospiću. Odao ga je jatak koji mu je donosio hranu dovevši žandare do špilje. Ubili su ga, odsjekli mu glavu, a onaj koji je glavu (kao dokaz) nosio u Gospić, na Crmušini ju je položio u neku kamenicu, u koju bi inače stale dvije glave, da bi pokazao kolika je glava bila. Ulaz u špilju je okrenut prema jugu, visok 170 cm, širok preko 3 metra i u cijelosti pregrađen suhozidom. Kroz urušenje u sredini suhozida ulazi se u prostoriju veličine 30-ak metara kvadratnih, visine 2 metra. I ova špilja je pastirima služila kao sklonište ili tor za blago.
Evo i karte, za one koji obilaze velebitske bunare, na kojoj su, uz Mandinac, označena još dva manja bunara.* Jedan bunarić nalazi se u Dubravici,* ogradi ispod Bagarilove pećine, drugi – Lokvica* – je na putu koji se od Došena spušta do Šugarice na moru.
I još jedna priča. U pradavna vremena na Lokvi, visoravni iznad Tomljenović Žala, stanovali su neki Gužnjaci, pa kad su se posvađali, otac je ubio sina i zakopao ga u Gužnjakovoj pećini,* špilji na primorskoj strani Jelinić glavice (660 m). Nema tu Jelinića, ili su možda baš oni bili Gužnjaci. Nema ni Prpića, makar se 500 metara sjeverozapadno od Šugarja nalazi Ograda Prpića (svojina Pavičića) gdje skrećemo uzbrdo prema pećini. Špilja je smještena na izrazito neprohodnom terenu (430 m), na manjoj zaravni (10×10 m) obrasloj hrastovim šumarkom, dok se sam ulaz nalazi ispod okomite stijene, okrenut prema jugoistoku. Nakon prve prostorije provlačenjem dolazimo u glavnu prostoriju veličine 10×5 metara, visoke do 8 metara (s bijelim stalaktitima i stalagmitima), te slijeva još jedne prostorije (10×10 metara, visine 2 metra) čiji je ulaz pregrađen suhozidom.
Od Došena prema Crikvini protežu se velike travnate ograde, nekad vrtovi, a sada bujni podgorski šumarci. Na Crikvini se nalazi ruševina župne crkve sv. Marka i groblje gdje su se nekad i popovi zakapali. I tu je još par kuća pod krovom. S Crikvine potječe ogranak Pavičića po kojemu se Brig Pavičića, prekrasan dolac na pola puta do Šugarske dulibe, naziva još i Špurčev brig. Njihovi su se prvi stanovi zvani Kor‘ta nalazili odmah iznad Crikvine, a na njih su izlazili stazom uz Dragu Karlovića, između Mišinačke i Lipovačke glavice.
Jugoistočno od Crikvine nastavlja se nešto niža, izrazito krševita i teško prohodna zaravan obrasla niskom, bodljikavom šikarom. Već izdaleka vide se napuštene kuće zaselka Drinove Doline, a neposredno prije sela, na gornjem rubu zaravni, nalazi se travnat dočić, a sada šumarak – Torine (Pivčeve), od Devčića iz Pivčeve Drage, uvale Devčić Drage. A, iznad Torina, u širokoj drazi koja se od Torina penje u planinu, nalazi se prekrasna Špurčeva okrugla ograda Zapadak.
I za kraj jedna narodna poslovica (od Ante Pavičića): “Sačuvaj nas bože beurskih mudrolija, došenske laži i Tomljenovića nevjere.”
kolovoz 2009.
Kramaruša 
