TROŠELJI
Poput Marasa, i Trošelji su bili podijeljeni u dvije seoske zadruge. Cesta koja iz Ljubotića vodi u Bristovac stigla je i do Selina, zaselka Gornjih Trošelja (7 kuća). Ispod Selina, bliže moru, nalazi se zaselak Donjih Trošelja – Podlokva (7 kuća). I u Nadgorju su Trošelji boravili u odvojenim naseljima: Donji Trošelji izlazili su u Šainu/Trošeljevu dulibu, a Gornji na stanove Za Klancom.
Seline – Biljevine. Draganu Trošelju iz Selina treba odati priznanje da je cestu doveo i do ovog napuštenog sela i tu izgradio veliku farmu za uzgoj ovaca. Od njegove kuće* vodi ugažen put uzbrdo kroz kamenjar i draču i između starih, prorijeđenih hrastova stiže do Čelinke, velikog bunara u podnožju okomite stijene. Nekad se do vode silazilo po kamenim stubama, ali otkako se dio obziđa urušio i bunar zamuljio, a Trošelji se raselili, mogla se na bunaru i stoka napajati. Stazom dalje prelazimo preko Podića, manje zaravni s najvećim hrastovim šumarkom na putu, i nakon još jednog hrastovog šumarka izlazimo na Terezijanu, na poprečni put Barić Draga – Brušane (iznad Marasova raskrižja Pod Kosom), na samom ulazu u Šušnjevac. Put je prilično strm, ali dobro izveden, a što je najbitnije, cijelom je dužinom lako prohodan. Iako Dragan čobani po pustim Podinama,* očito zalazi i na tu stranu, pa je sada ovo najlakši prilaz Šušnjevcu.
Terezijana je Trošeljima bila od male koristi jer put kojim su oni izlazili u planinu već na vrhu istočne strane Šušnjevca (707 m) skreće s Terezijane desno, strmo uzbrdo kroz teško prohodnu šikaru na vrh Biljevske kose, izrazito krševitog grebena koji veže Malu Visovaču (941 m) s Kurozebom (874 m). Biljevska kosica je tek mjesto gdje put prelazi preko Kose, a s druge strane Kose i Kosice rasprostrla se valovita visoravan Biljevine. Stazica koja je pri usponu na Kosu skrenula desno penje se na sedlo Drinje iznad Kurozeba.
Biljevine (Trošeljeve) su prostrana, valovita visoravan prošarana kamenitim glavicama i travnatim, šumom i šikarom zaraslim dolcima.* U Biljevinama su Trošelji imali prve stanove, tzv. jatare, veće i bolje zidane nastambe u kojima su boravili u proljeće, prije izlaska na ljetne stanove, i ujesen, kad su tu napasali stoku sve do zime. Biljevine su bile zajedničke, sa stanovima Gornjih i Donjih Trošelja. U Biljevom dolcu,* prvom iza Biljevske kosice, još se donedavno moglo skloniti u Draganovoj jatarici* i napiti vode na njegovoj šterni. Čini mi se da su svi dolci bili nastanjeni. Kad smo prvi put prešli preko Biljevina, nisam ih ni zapazio. Sa Stapa smo se bili uputili prema Gažinoj ruji, tu smo zajahali stazu koja nas je odvela u Trošeljevu dulibu, vratili se dio puta natrag pa ravno na Visovaču (1018 m). Možda netko iz ovog opisa Biljevina, s vodom i stanovima po travnatim dolcima, stekne dojam da je riječ o idiličnom prostoru, ali nije tako. Biljevine su u ovim visinama najneprohodniji dio Velebita, centar svekolike velebitske drače.
Iz Biljevina možemo u Podgorje sići i istočnom stranom Kurozeba (874 m). Put iz Biljeva dolca prelazi preko Razvršja i silazi do Broline torine, šikarom zaraslog zaravanka oko 300 metara ispod sedla Kurozeba, i Broline peći,* niske, desetak metara duboke okapine nazvane po nekom “samotnjaku” koji se tu bio nastanio. Malo niže je i Božjakuša,* mala okapina s pregrađenim ulazom u koju se blago sklanjalo. Sad se prava putina po goleti strmo spušta u Njegovanski, Gornji dolac,* travnatu, gromačom ograđenu oazu usred kamenite pustinje, odakle silazi u Bristovac.
Put iz Biljevina u Trošeljevu dulibu kazivao mi je Niko Maras, samo ja nisam dobro slušao. S najveće livade usred Biljevina staza vodi uvalom Prisadnjaci (hrastići) u istočnom smjeru, zavija oko kamenite glavice na sjever, i prošavši pored nekadašnje jatare (?),* usponom uza stranu Pleće jasenovo izlazi na prijevoj Stružnice,* nazvan po travnatom dočiću s druge strane sedla (lijevo ispod staze) u podnožju kamenitog vrška Trošeljeve Visovače. Stazom dalje prolazi se jedan mračan dočić i silazi u Trošeljevu dulibu.
Niko i Božo Maras spominjali su i stazu koja vodi iz Šušnjevca preko Biljevske kose i Biljevače, istočnog, pošumljenog podnožja Visovače (1018 m), u Bečinu Dubravu, travnat, šumom obrastao dolac u sjeverozapadnom kutu Biljevina s jednim stanom Trošelja. Iznad Dubrave proteže se duga kamenita kosa, Javorina (994 m), koja dijeli Biljevine od Japaga i Trošeljeve dulibe.
Toliko s ove strane Visovače (1018 m), a s druge strane Visovače, čudi se Šime Trošelj: “Di je baš debele Bariće zapao put kroz Japage.”
Barić dolac. Sad mi je malo neugodno jer jedino Barići nisu dobili svoju stranicu (prikrpani su Trošeljima), a da njihov put kroz “užasne” Japage nema premca na cijelom Velebitu. Možda onaj komentar o debelim Barićima i nije najbolje pogođen jer, dok su oni trgovali i navigali po moru, za Japage i Barić dolac bile su zadužene žene. I mi ćemo u Barić dolac, samo lakšim putem, preko Šarića duplja, no moram spomenuti Livodice* na njihovom putu u Dolac i nenadmašan pogled koji se s njih pruža. Livodice se nalaze na vrhu kamenitog grebena koji veže Kitu (1083 m) s tropskom Visovačom (1018 m) i dijeli Podgorje od Nadgorja, odnosno nalaze se na gornjoj granici primorske šikare, jer se s Livodica put strmoglavljuje u bukovo carstvo Japaga.
S Plančice na južnom kraju uvale Šarića duplje put se kroz šumu penje na krševitu kosu Vratnice (pogled unatrag na Panos), prelazi preko travnatih Stružica, prijevoja između Kuka od Vratnice i Kuka od Stružice (Hirtz piše Ostružice, kako je čuo), i silazi u Barić dolac. Sa Stružica se pruža zastrašujući pogled na Japage, kameniti kaos koji se iza Barić dolca proteže na ogromnom prostoru između Trošeljeve dulibe, Visovače i Kite.
Barić dolac je sav pod visokom šumom i šikarom. U tom gustom zelenom sklopu, ispod golemih bukava, nalazi se desetak razvaljenih zidinica, bivših stanova Barića iz Barić Drage. Barići su odmah nakon Drugog svjetskog rata prestali izlaziti u Dolac, a već 50-ih godina prošlog stoljeća napuštena je većina stanova u planini. Barić dolac s južne strane zatvara kamenito uzvišenje, s nizom šiljatih kukova, na čijem se zapadnom kraju otvara prolaz kroz koji vodi put (silazi u Japage) iz dolca u Podgorje.
Za Klancom. Iz Barić dolca nastavljamo u smjeru Stapa i preko manje kosice prelazimo u mračnu dražicu usječenu između Jejinova kuka i Kuka od Stružica zvanu Za Klancom. I ovdje se ispod prastarih bukava naziru zidine nekadašnjih stanova Trošelja iz Selina (i voda u Matešinoj čatrnji). Na putu za Stap nije potrebno sa Stružica silaziti u Barić dolac, već se odmah produži vrhom dolca prema stanovima Za Klancom. Markacija pri dnu strme dražice izlazi iz klanca i nastavlja položito po strmini Debelog kuka u smjeru Trošeljeve dulibe.
Trošeljeva duliba ili kako smo je nekad zvali – Šaina duliba, za koju je Radivoje Simonović tvrdio da je najrastrganija duliba u planinskom sklopu Velebita, urezala mi se u pamćenje još od vremena kad smo (mladi i naivni) bili česti gosti na Jelovoj ruji. Tri puta smo se s Ruje zaletavali prema Stapu, preko Šarića duplja, kako je pisalo u Poljakovom vodiču, ali do Stapa nismo došli, ni do Šaine dulibe. Prvi put smo stigli do Stružica, prepali se pogleda na Barićeve Japage i vratili se natrag. Drugi put smo zapeli već u Šarića duplju jer se od kiše nije moglo dalje. Treći put smo došli najdalje, do stanova Za Klancom, i kad je trebalo skrenuti za Šainu dulibu – promašili smo stazu, a vidio sam je, i stali se spuštati u Japage. Tek kad se počelo mračiti krenuli smo nazad, a zaboden štap u škrapi spasio nas je od noćnog vrludanja.
Iako se nalazi u visini susjednog Stapa u možda najkamenitijem dijelu Velebita, Trošeljeva duliba je obrasla pravom bukovom prašumom. I u vrijeme kad je obilazio ove krajeve, Hirtz će zapisati: “Stanovi leže u prekrasnom, dosta gustom bukviku, a sastoje se od rpe kamenja sa krovom od granja.” U Dulibi se nalazilo sedam stanova Trošelja iz Podlokve, a s vremenom su se tu bile doselile i tri obitelji Trošelja iz Selina. Šime Trošelj kaže da su u dulibi boravili od kraja lipnja do rujna, a zatim su selili u Biljevine, gdje su neki Trošelji boravili sve do zime. U Dulibi je prije Drugog svjetskog rata Šiminu dvanaestogodišnju sestru ugrizao poskok. U nastojanju da joj pomognu, zatrpali su je zemljom, ali uzalud.
Na padini Debelog kuka, visoko iznad dulibe, strše okomite stijene Mačijeg kuka (i on se našao u Hirčevoj priči) i Okapine, do kojih se dolazi obilazno preko Donjih njivica.
Na primorskom izlazu iz dulibe, u travnatom dočiću s lijeve strane puta, nalazi se Gažina ili Trošeljeva ruja,* bunar-lokva i još jedna manja lokvica s vodom. Uvalu Gažine ruje s primorske strane zatvara kamena greda s koje se pruža pogled na more i duboko u podnožju, Vukićev Dolac rastovi.
Trošeljeva duliba – Samari. Trošelji su od davnina muntali sjenokoše na Trošeljevom vrhu i Samarima. Put do tih košanica kazivao mi je pok. Joso Trošelj iz Selina prije više od deset godina: Trošeljeva duliba – Donje njivice (Njivice su Trošeljeve pa je put u “hrvatskim granicama”) – Gornje njivice – Donja kosica – Šimurdinka (snižnica uza stazu ispod Gornje kosice) – Gornja kosica – ? uvala – Jasike – Draga Čirjakova – Tavani – Ražanačko plandište (Plandište se ne spominje u Gospićkom ugovoru, ali poznato je da su i ražanački stočari prelazili preko Kanala i izdizali stoku u planinu) – Trošeljevac – Ravni samar. Ne znam kako je Željko Poljak u svom vodiču Ravni samar prekrstio u Veliku poljanu (nije valjda zbog istoimenog prijevoja na cesti za Rizvanušu, ili je to možda lički naziv za poljanu), kad su Trošelji ovu travnatu kosu, s koje puca pogled na Visočicu, oduvijek zvali Ravni samar. Pod tim imenom spominjali su je Dragutin Franić, Ljudevit Rossi i Branimir Gušić, a tako je Šime Trošelj zove i danas.
kolovoz 2009., lipanj 2010.
Kramaruša 
