RASKOSINE
“Staza sv. Luke” ili Put priko Raskosina (Rogić duliba – Kaić brist – Raskosine – Kilić tavan). Od stanova u Rogić dulibi penje se kroz bukovu šumu vrlo slab nogostup na jugoistočnu kosu Opaljenika (Beli kuk, 1474 m). Put nastavlja položito istočnom stranom Opaljenika na strm proplanak Kaić brist (Zabrist) pa vrhom proplanka i laganim usponom u sjevernom smjeru izlazi na prijevoj između Opaljenika i Raskosina, grebena koji nam se ispriječio u smjeru Velikog Zavižana. Sam prijevoj je krševita zaravan obrasla šumom smreke i bukve preko koje vijuga teže uočljiv put, ali već na drugom kraju zaravni dobro uočljiva staza nastavlja ulijevo, ukoso uz brig (Raskosine). Uskoro se po uskom žlijebu u stijeni penjemo strmo između gustih smreka, a s visinom nam se sve više otvara pogled na primorsku stranu.*
Raskosine (1465 m). Izlaskom na vrh krševitog grebena (“vrh žlibe”) iznenada nam se ukaže veličanstven prizor, primorska padina Velikog Zavižana.* Ali pravi šok nam izaziva pogled na travnatu dulibicu na samom vrhu grebena, 20-ak metara ispod nas. Usporedba s Jerković docem (pored Rossijeve kolibe) je najljepši i najprecizniji opis dulibice jer se i dolac i dulibica nalaze na tako nevjerojatnim i neočekivanim mjestima. Dulibica se nalazi na mjestu gdje greben zavija (oko dulibice) na sjever, okruživši je strmim stranama, tako da je ova mala zaravan otvorena jedino prema dubokoj drazi (uvala, dolina) koja nas dijeli od Velikog Zavižana. Poput pravog dočića na vrhu grebena dulibica je i s te strane ograđena nekoliko metara visokim stijenama. Strme padine oko dulibice obrasle su šumom, iznad koje izviruju gole stijene.
Izbivši stazom na vrh grebena jugozapadno od dulibice, odmah desno, jugoistočno iznad dulibice strši najviši vrh na grebenu – Vrh Raskosina (1528 m). Ovom stranom položito kroz šumu vodi dobro uočljiva staza na drugu stranu grebena. Ova me staza podsjeća na slične prijelaze preko planinskih grebena, na stazu priko Bralić Popratljuše, ili još više na onu priko Škvera, jer je i ovo bio jedini mogući put “priko Raskosina”, dakako samo za ljude. Ovaj prvi sudar s Raskosinama dogodio se na blagdan Sv. Luke (18. listopada) pa mi nije dugo trebalo da staza, dulibica i vrh, greben i draga ponesu ime sv. Luke.
Da li se naziv Raskosine odnosi samo na dulibicu ili je razvučen preko cijelog grebena – nisam siguran. Po nazivu ispada da smo zašli među najbujnije livade starigradske (dulibica je bivša košanica Kilića, Modrića s Velikih Brisnica). Naravno da na grebenu nije bilo veće sjenokoše, većeg proplanka nema sve do izlaska na zavižanska prostranstva. Da skratim, ime dulibice proširilo se i na greben. I Ive Legac će za greben reći – brig Raskosine.
Ali ima još jedan proplanak na “Grebenu sv. Luke”.
“Sunčana” (1470 m).* Zavivši oko dulibice na sjever, “Greben sv. Luke” strmo se ruši preko golih stijena i kamenjara* sve dok se ne izgubi u šumi ispod Balinovca. I baš tu, na samom vrhu grebena gdje završava njegov pošumljeni, položiti dio, a nastavlja se kao goli kamenjar strmo spuštati prema sjeveru, nalazi se čudo prirode, “Sunčana”. A gola, kamenita strmina, “Raskamine“, svojim se izgledom toliko ističe u prostoru da se pomoću nje možemo u svakom trenutku orijentirati. Promatrana sa zapada, s Opaljenika, Budima ili Borja, onako masivna, s onom velikom kamenom grbinom, upravo strši iz šume, ali tek sa sjevera dolazi do svog punog izražaja jer se pred nama uzdiže kao ogroman, od vrha do dna grebena posve goli kamenjar. Dojam je tim veći jer su mu strme bočne strane obrubile crne smrčeve šume.*
Di sam stao?
Tek na četvrtom pohodu “Sv. Luki” naletio sam na “Sunčanu”, iako se nalazi na vrhu grebena samo pet minuta sjevernije od Raskosina (dulibice). Da se opravdam, Sunčana se niotkuda ne vidi, pa čak ni s Velikog Zavižana.
“Podne je odavno prošlo kad sam krenuo sa Zavižana. Ne žurim, ionako spavam pod šatorom. Sa sjevera ulazim u “Dragu sv. Luke” i nastavljam uzbrdo preko visokih kamenih kaskada. Mračno je, a meni žao “Raskamina” pa izlazim na greben. Uz bezbroj runolista još se više smračilo. Već sat vremena nemam gdje postaviti šator, pomišljam da se smotam između stijena, kad ono – Sunčana.
“Sunčana” je pusta suprotnost dulibici sv. Luke (Raskosine). Dvije travnate zaravni na vrhu istog grebena, na istoj visini, u neposrednoj blizini, a tako različite. Raskosine su tipična dulibica, doduše na netipičnom mjestu, travnat dočić okružen strmim pošumljenim stranama, s “ličke” strane desetak metara visokog grebena. I “Sunčana” je travnat dočić, ali s primorske strane istog, desetak metara visokog grebena, a ta njena otvorenost prema moru obilježila je dulibicu. Valjda je zbog toga “Sunčana” više nalik na južnovelebitske suptropske dočiće okružene stijenama, samo što ovdje oko dulibice strše kržljave, ledom i burom deformirane smreke.
“Sunčana” se još uvijek odupire promjeni imena, iako se Nena Modrić sjeća odlazaka na Tavan (s konjima se moglo samo do podnožja briga, žlibe). Ipak, nedavno sam posložio kockice i uvjerio se da je “Sunčana” jedan od tavana (naziv za plančice u vršnom dijelu planine) koje mi je Ive Legac spominjao: Legački tavan, Jolin tavan ili Stapinov tavan (Stapina, od roda Vukušića). Da ne bi bilo zabune, Drago Vukušić potvrdio je prisutnost dva, tri tavana (brisnička) na Brigu od tisa, pa nek se zna da je to jedan od naziva za prostor koji je poznatiji pod imenom Raskosine.
“Panos” (gr. zublja, luč, čest naziv za istaknutije glavice u Podgorju po kojima su se palili krijesovi, 1513 m) je najzapadniji vrh na grebenu Raskosina, najbliži Opaljeniku. Pri usponu na Vrh Raskosina “Panos” nam ostaje zdesna, južno od dulibice. Zbog svog isturenog položaja, s Panosa se pružaju nenadmašni vidici, posebno na primorsku stranu, na greben Opaljenika i ljepotom ovjenčani Budim.* Vidik je širom otvoren i prema jugu, na “Kameni krug” i šumsko prostranstvo u podnožju Rožanskih kukova, kao i na visinski niz Balinovac – Veliki Zavižan.*
Vrh Raskosina (“Kuk/Vrh sv. Luke”, 1528 m)* nastavlja se na “Panos” i najviši je vrh na grebenu, a s njega nam se otkriva jedan posve novi svijet planine. Skriveni duboko u podnožju Velikog Zavižana, u smrekovim gustišima obraslim klancima ili na vjetrometini svijetlih kamenjara, stalno se pitamo – kamo sad?
Nema ljepšeg krša od jugozapadne padine Velikog Zavižana. Gledajući je kako se strmo uzdiže nad nama (i dragom), ne pada mi na pamet ni jedna usporedba. Ovoj mješavini pakleničkih vertikala i golih podgorskih glavica donekle je slična, ne i tako impresivna, padina Vratarskog kuka gledana s Lubenskih vrata. Ništa manje impresivan je i pogled s Vrha Raskosina na duboku dragu u podnožju.
“Draga/Doline sv. Luke” proteže se cijelom dužinom između podnožja Velikog Zavižana i Raskosina. Nakon gornjeg, položitijeg dijela, draga započinje svoj vratolom, baš kao i greben Raskosina, spuštajući se sve strmije prema sjeverozapadu.*
Negdje u ovom kraju nalazi se Smrtna dolina. Drago Vukušić sjeća se da je njegov dida u Dolini sadio repu (jedino nju zečevi i srne ne jedu). Zašto Dolina, a ne Ripište možemo nagađati, ali ja sam Smrtnu dolinu poistovjetio s “Dragom sv. Luke”. Doline je ispravniji naziv za ovu dugu uvalu u podnožju Velikog Zavižana jer to nije tipična draga s koritom na dnu, već se u uvali izmjenjuje niz dubokih ponikava. Možda sam naziv Doline nije neka asocijacija za ovaj velebitski lomivrat, ali poznato je da Podgorci dolinama nazivaju duboke dolce i uvale, štoviše, one najteže prohodne, kamenite i smrekama obrasle (Smrčeva dolina, Čičina dolina, Doline za Preslom, Doline za Klancom…).
No, čuđenju nema kraja. U tom nevjerojatnom kršu, na kosini s druge strane Drage (točno nasuprot dulibice), na samom dnu velikozavižanske strmine, pažnju nam privlači još jedan proplanak – Kilić tavan.
Brig Raskosine (“Greben sv. Luke”) nastavlja se u istočnom smjeru kao izdužen hrbat na približno 1500 metara nadmorske visine. Da li zbog pogleda na more i pitomi Budim, šetnja Opaljenikom prava je idila u odnosu na izazov Sv. Luke, iako im se visina i dužina grebena bitno ne razlikuju. Po stijenama golog grebena prelazimo preko još dva istaknutija vrha, a onda silazimo niz “Plantaže” i “Smrčeve klance” prema kraju grebena, stalno praćeni ogromnim busenima runolista. Tek se iz ove perspektive vidi sva ljepota “Drage sv. Luke” jer se nalazimo iznad njenog “izvorišta”, a ona se pred nama ispružila cijelom dužinom (s Baškom u pozadini). Iz dna drage, obrasle visokim smrekama, na sve strane izviruju bijele stijene, kamenjari i glatke litice kukova. U suprotnom smjeru naš se greben nastavlja na još rastrganiji i nepristupačniji “Smrčev brig” i “Kameni krug”* koji sa zapadne strane zatvaraju duboki Inkeševac i Smrčeve doline. Izgubljenost u prostoru nakratko nam ublažava pogled na travnate vrhove Debele kose i Rivina.
Skraja grebena silazim strmo u Dragu, na dno one jedinstvene padine. Na dnu mračne Drage, ispod golemih smreka (i tu su bila legačka cipala), osjećam se kao da mi je cijeli Zavižan zasjeo na glavu. S druge strane Drage započeo uspon na Rivine i odmah zajahao stazu koja me sve više odvodi ulijevo od zadanog cilja. Staza vodi ukoso u zaleđu kamene grede i na njenom vrhu izlazi na mali prijevoj. S vrha grede vidi se cijeli “Greben sv. Luke”,* ali sada je to njegova strana koja se kao goli kamenjar strmo ruši u Dragu, jer se već nalazimo na padini Velikog Zavižana.
Kilić tavan (1460 m). Na prijevoju se susrećem s toliko spominjanom stazom kojom su nekad Legci izlazili u Inkeševac (1385 m),* travnat dolac duboko u podnožju Rivina (1638 m). S prijevoja se na drugu stranu spušta dobro uočljiva staza na dno Kilić tavana, male travnate kosine u zaleđu kamene gromade, Kuka koji dijeli Tavan od Drage. Preko livade nema vidljivog traga od staze, ali očito je nastavljala pored kuka na prijevoj – “mimo Kuk”. Tu je na krševitom terenu građena staza dobro uočljiva, štoviše nasred staze ukorijenilo se nekoliko busena runolista. Prošavši mimo Kuk, staza još malo vodi položito po travi, a onda vrhom desne strane Drage nastavlja nizbrdo kroz šumu.
Godinama sam Kilić tavan poznavao kao “Picekino”, sve dok mi Ive Legac nije otkrio njegovo pravo ime. Iako već četrdeset godina ne zalazi u planinu, nije mi ostavio ni trunku sumnje, detaljno ga opisavši: travnat proplanak na poprikom putu u Inkeševac, na dnu velikozavižanske strmine, na kosini iznad Kuka i Doline, a “s druge strane Doline je brig Raskosine“, i put koji vodi priko Raskosina. Super! A put priko Raskosina nisam pratio jedino popriko Drage.*
Vraćam se na sedlo odakle sam sišao na Tavan. Postavljam si pitanje zašto je staza kojom sam se popeo iz Drage bolja od ove kojom nastavljam lijevo, položito zavižanskom padinom prema Rivinama. Ispod Debele kose i Rivina nalazi se duboka ponikva, Potkosa.* Spomenutom stazom, vrludajući po strmini između stijena ali stalno je prateći, stižem na kosicu ispod ponikve. Legački put nastavlja desno, s gornje strane stožastog kuka “Piramide” u Inkeševac,* a nama je slijeva zaobići dno ponikve, pa još strmije uz proplanak Potkosu izići na vrh Debele kose i Rivina.
Ovo je bio Legački popriki put u Inkeševac. S konjima se po sijeno išlo preko Žive vodice i Zavižana.
Veliki Zavižan (1676 m). Ima još jedna “staza”. Iz Kilić tavana nastavljamo u sjeveroistočnom smjeru preko slikovite ponikve pa strmo uzbrdo, pred kraj kroz klekovinu bora, na vrh Medviđe grede. Greda se s druge strane strmoglavljuje u Medviđu dolinu, a s druge strane Doline, iznad grebena što spaja Balinovac s Velikim Zavižanom, neočekivano nam se ukaže (svima) poznata slika.*
2006. – 2007.
Kramaruša 
