Smrčeve doline
Smrčeve doline je uvriježen naziv za prostor koji se proteže u podnožju Rožanskih kukova između Velikog Zavižana na sjeveru i staze Rossijeva koliba – Velike Brisnice na jugu. Manje je poznato da su Podgorci u tom golemom prostoru poznavali samo jednu Smrčevu dolinu, onu sa skrivenim blagom.
Prije izgradnje Premužićeve staze sa Zavižana je u Rožanske kukove vodio put kroz Smrčeve doline. Vrlo slab nogostup penje se iz Čemerikova dočića (VPP) na kamenit greben iznad Smrčevih dolina, nastavlja položito zapadnom stranom grebena oko 300 metara na jug, a onda slijedi dug i strm silaz u Smrčevu dolinu, na dno ponikve s Belinim blagom (na kamenu piše Matijaševa jama). Spuštajući se u lako dostupnu jamu odmah se osjeti zahlađenje jer se temperatura na njenom dnu i usred ljeta zadržava oko nule. Na drugom kraju jame, u podnožju okomite litice, nalazi se špiljica u kojoj je, ispod malog otvora na stropu, dugo vremena stajao uspravno zaleđen smrč.
PS. Skupljajući građu za brisničku monografiju Nikola Modrić (nećak Bože Modrića) obišao je Smrčevu dolinu i otkrio da na stijeni iznad špilje, ispred otprije poznatog natpisa JERKO 1843, piše: PLOV… STA…, po čemu je zaključio da je natpis dao uklesati starigradski plovan Gašpar Jerko, koji je navodno i sam učestvovao u potrazi za blagom.
Od Matijaševe jame put nastavlja uvalom u južnom smjeru (na putu se nazire neka stara markacija). Božo Modrić kaže da se na početku uvale, desno iznad nogostupa, nalazi malo vrelo u ilovači – Ruja (sad se tu kaljužaju divlje svinje),* a kad njegov sinčić pronalazi sablju u najdubljoj dolini, on pokušava naći “niski zidić na obližnjem vrhuncu Ripištu, za koji se govorilo da je označavao granicu Turskog carstva.”
Smrčevu dolinu sa zapadne strane zatvara “Kameni krug“, stjenovita skupina pet kružno raspoređenih kukova, unutar koje se nalazi duboka dumača. S vrha Rivina (1638 m) vidi se taj goli kamenjar kako izranja i strši iznad šumskog prostranstva.* Kamenjar se još više ističe sa zapada, s Kaić vrha (1475 m) ili Opaljenika (1474 m), jer je s te strane viši i strmiji pa izgleda poput neprelazne kamene barijere. Krug je oštrim, teže prohodnim “Smrčevim brigom”* vezan s grebenom Raskosina. Na Krug je najlakše doći preko Smrčevih dolina. Isto tako moguće je s Rivina sići na dno travnatog Inkeševca* i s druge strane napasti Kameni krug.
Jak‘čin konak. Božo Modrić je više puta zalazio u ove krajeve. U jednoj priči spominje vrlo slab nogostup koji se tek mjestimice razaznaje: “krenuli smo (sa Zavižana) u Smrčeve doline da se preko njih spustimo na Jakčin konak i preko Zalog briga i Rogić dulibe vratimo u Borovu vodicu.”
U drugoj priči, uputivši se iz Borove vodice u Smrčeve doline, upoznaje nas s Jakčinim konakom: “Obilježavamo kretanje kroz gustu šumu jele, smreke i bukve počam od Rogić dulibe. Do Jakčine snježnice stigli smo za tri sata hoda. Netko je ovdje crvenim znakovima nešto zbrkano markirao. Jugoistočno od snježnice neopisiv je kaos litica, dolinica, provalija, uskih klanaca* i dubokih vrtača. Vjerojatno je tu negdje i tzv. Jakčina pećina u kojoj se taj hajduk (porijeklom Legac, Jadrešić) skrivao. U njoj se navodno nalaze dva željezna čavla zabijena u pukotinu stropa pećine.” I dodaje: “Na pola puta od Rogić dulibe do Jakčine snježnice u gustoj šumi se nalazi okrugla plitka rupa, oko koje je nasip od neobrađenog velikog kamenja – posve sigurno djelo ljudskih ruku.”
Nikola Modrić je tek nešto precizniji. On kaže da se Jakičina snižnica nalazi oko pola sata hoda južno od Smrčeve doline i da je bojom označio to mjesto.* Ali on nam je dodatno zadao muke jer nam je sada još veće područje za pretražiti. Naime, po kazivanju njegove majke Jakičin konak je lako dostupna pećinica (u koju bi komotno stale dvije krave) smještena na malom zaravanku nedaleko staze za Rogić dulibu. Navodno je u nekoj od ovdašnjih pećina pronađena hrpa starog zemljanog posuđa. Nismo posustali u potrazi, no sve nam je draža priča o začaranom Konaku.
Put niz Kaldrmu (Smrčeve doline – Rogić duliba). Vrlo slab nogostup koji spominje Božo Modrić, Podgorci bi rekli – Niz Kaldrmu, po izgledu i prostoru kroz koji prolazi spada u sam vrh velebitskih staza.* On je i najzahtijevniji za praćenje, mada se i po njemu mogu razabrati neke stare oznake ispisane po stijenama ili urezane po bukovim deblima. Nikola Modrić označio je početak puta kod Jakičine snižnice, na nedalekom kamenjaru preko kojega prelazi građena staza napisao je Kaldrma, a u Rogić dulibi označio je početak puta iz suprotnog smjera. Danas je teško povjerovati da su podgorski “jamboraši” odavde izvlačili (“brindunali”) goleme jelove i smrekove trupce sve do starigradske luke.
Ni Božina plitka rupa nije prošla bez nesporazuma. Negdje na pola puta odvaja se stazica na sjever, označena urezanim strelicama po bukovim deblima, i kad smo se ponadali da vodi do Konaka, stazica nakon 200-300 metara naprasno prestaje. Tek nakon par godina shvatili smo da stazica vodi do Božine “plitke rupe”.
2006. – 2007.
Kramaruša 
