Lađa – Škrape
Lađa je uska, uzdužna ravan koja se proteže između strmih padina Marina briška na sjeveru i Zelengrada na jugu, dok je s primorske strane zatvara desetak metara visoka kamena greda. Jedino je sjeverni, najprostraniji dio ravni zvan Pod Marinim briškom djelomice otvoren prema moru pa se s njega izravno silazi u Mršić dulibu. Ovaj dio ravni obrastao je primorskom bukovom šumom, a tek manji dio je pod travom.
Uzdužni put nastavlja ulicom preko središnjeg, iskrčenog dijela ravni između dviju travnatih, nekad obrađenih ograda. Na gornjem rubu zaravni, izvan ograde, nalazi se nekoliko razvaljenih zidina, bivših stanova Šegota iz Škrapa (malo južnije u šumi je slikovita šterna stiješnjena između stijena*). Svojedobno je iz Lađe vodio strmo uzbrdo vrlo slab nogostup u Matajušu,* dulibicu smještenu pod samom južnom kosom Lisca (1541 m).
I južni dio zaravni prekriva bukova šuma. Markacija vodi uvalom do njenog kraja (zdesna je kaljužište divljih svinja) pa se u nekoliko zavoja penje na vrh Brižaka (Zelengrad) do poprečnog puta Živi Bunari – Struge i ulaza u uvalu Struga.*
Mršić duliba (Dulibina). Iz sjevernog dijela Lađe silazi se strmo u Mršić dulibu (1100 m), travnat dolac posve ravnog dna. Strme strane oko dolca obrasle su bukovom šumom, iznad koje strše gole stijene Marina briška i Zelengrada. Nekad velika čistina na dnu dolca sad je ispresijecana otocima klekovine bora i somine (ovo je jedno od najnižih staništa planinskog bora).* Nedavno se na južnom kraju dolca pojavila isprana zemlja u dužini od tridesetak metara pa se vjerojatno ovdje nakon obilnih kiša zadržava plitka lokva. Na istočnom rubu dolca, ispod golemih bukava, nalazi se nekoliko zidina odavno napuštenih stanova. Možda je čudno za tako veliki dolac da gotovo nema Podgorca koji poznaje Mršić dulibu. Valjda su u Dulibu izaseljavali Mršići iz Josinovca, a poznato je da su “oni uz more” prvi napustili goru (niti Josin otac iz Jadrelić Drage nije znao gdje im je zemlja na Podu i Ćukovcu).
Grabovac. Mršić dulibu s primorske strane zatvaraju gole stijene grebena koji spaja strmine Marina brižka i Zelengrada. Put prelazi preko grebena tamo gdje je najniži, a odmah s druge strane započinje tipična podgorska padina, niz koju se strmom, sominom posve zaraslom stazom spuštamo u Grabovac,* nešto pitomiji i blaže nagnut prostor s livadicama, jednim većim i nekoliko manjih borova, pravu oazu usred kamenite pustinje. S lijeve strane prati nas greben Zelengrada koji se postupno spušta i sve više zavija na jug. Stazica koja s gornje strane glavice (1024 m) prelazi preko Zelengrada, s druge strane nastavlja niz Biljevine (Dundović), strmu dražicu preoblikovanu brojnim terasicama. Druga staza iz Grabovca položito s primorske strane obilazi spomenutu glavicu pa se s druge strane Zelengrada strmo spušta Niz Pećine između brojnih kukova. Posebno se uza stazu ističe Žuti kuk,* te Sabljak,* osamljen kosi kuk, nalik Strogiru, u drazi ispod Biljevina. U podnožju obaju kukova nalaze se špiljice u kojima se moglo i zimovati. Da su bile korištene vidi se po njihovim zidovima s uklesanim godinama iz 19. stoljeća.*
Nešto sjevernije od Grabovca, u istoj visini, nalaze se stanovi Gluvać, tri stana Šegota iz Vlake koji ime duguju gluhom pradjedu Jose Šegote – Percina. Joso kaže da je na Gluvaću bio samo njihov stan i jedna mala kamenica, a da su po vodu odlazili na Vodeni kuk.
Vodeni kuk. Glavni put (ljepši naziv za pustu šikaru) s Grabovca silazi na zaravanak Gluve dubrave, tu zalazi u stjenovit klanac (zdesna je kuk “Dvoglavi orao”*) i nastavlja prema napuštenom selu Škrape. Cijeli silaz niz ovu kamenitu strminu izuzetno je težak i opasan, u gornjem dijelu prekriven drvolikom sominom,* niže razlomljen stijenama i kukovima.*
Ispod “Orla” stazom ulijevo silazi se do ogradice u zaleđu Vodenog kuka, zaravnjenog kamenog platoa s kojeg se pruža pogled na zaravan Rivine* u podnožju. Na Rivine se silazi lijevom, južnom stranom Vodenog kuka (lijevo u gredama vidi se Lukina pećina*). Niti 100 metara niže, u podnožju njegove okomite litice, nalazi se špilja gdje su se nekad čobani sklanjali, a i lovcima je znala poslužiti. Radi lakšeg prilaza, pastiri su ulaz eksplozivom proširili (Reljić, Jure i Dara Dundović). U špilji dugoj 6 metara uređeno je vatrište, a kako se iznad vatrišta nalazi otvor koji poput kosog dimnjaka odvodi dim, a ujedno i oborinsku vodu, špilja je sasvim suha. No, to nije Percinov Vodeni kuk. Možda je Percin mislio na Vodeni kuk, s vodom u podnožju,* koji se nalazi sjevernije od Gluvaća, ispod Livadica, bivših stanova Miškulina s Malih Brisnica (vidi poglavlje o Vujincu).
Rivine (“Tri bovana”)* je ime kamenite zaravni koja se proteže sjeverno od Šegotske glavice (839 m). S Kosice, sedla iznad Šegotske glavice, silazi se na zaravan do tri velika (i više manjih), obla, od stijena Zelengrada odvaljena i otkotrljana gromadna kamena. Pri silasku s planine bovani nam prvi upadnu u oči jer se veličinom ističu na kamenitoj zaravni obrasloj travom i kržljavom šikarom (šmrikom). Cijeli kraj je idealno stanište za divokoze,* s prirodnim pojilom na sjevernom kraju zaravni.* Prostor oko Dundović poda je sve do proglašenja nacionalnog parka smatran najvrjednijim dijelom jablanačkog lovišta, prepoznat i izvan granica naše zemlje.
2006. – 2007.
Kramaruša 
