Rožano
Rožano, opet jedan izuzetan prostor usporediv jedino sa zavižanskim prostranstvima. Prostor koji “nema veze” s Primorskom terasom, iako je mještanima Struga bio svakodnevno odredište, našao se tu prvenstveno zahvaljujući dida Dani Vukušiću koji ga je detaljno opisao.
Mirevo – Rožano. Na Kosici iznad Alana (1379 m) skrećemo na Premužićevu stazu, prolazimo dragu Koprivu, zatim Jukanov vrh, pa Prosičine i stari pastirski put Alan – Rožano, i stižemo do prvog proplanka ispod Alančića zvanog Gornja Bukova draga. Tu staza zavija, kao da se odbila od Alančića, pa se vraća na stari put kod bivše Alančić ruje koju je nekad davno razbio grom. S proplanka put ulazi u šumu Mali Daščevac (duboka dolina zdesna, bivša šegotska košanica iza koje se vidi krševiti Risovac), zatim u velikom luku obilazi travnat dolac Veliki Daščevac (i ovu dolinu kosili su Šegote; tu se odvaja put koji silazi na Struge) i izlazi iz šume na travnatu visoravan Rožano kod bivše Rožanske ruje. Nekad je na ovom velikom pašnjaku paslo na tisuće grla stoke iz starigradskih i stiničkih sela, a za pojilo im je služila velika Rožanska ruja (u pošumljenoj uvali s druge strane briška nalazi se lako dostupna Katina snižnica). Obišavši Ruju, staza izlazi na zaravanak Ripište, gdje se još uvijek vide dvije zidine smještene u zavjetrini pod travnatim Debelim brigom. Nekad se i Ripište obrađivalo, no ne zna se tko je i kada tu boravio, ali se pretpostavlja da su to bili bunjevački stočari. Stazom dalje obilazimo Debeli brig, prelazimo preko Položina (Dujčić), pa oko Jamurine do iznad dubokog Dujčić dolca, da bi nam se kod Dujčić torina otvorio nezaboravan pogled na Rožanske kukove. Ovdje Premužićevu stazu siječe toliko spominjani Lubenovački put, a tu (iz Cipala) izlazi i put kojim se na Rožano dogonila stoka iz starigradskih strana.
Struge – Rožano (Torine). Put kojim su mještani Struga izlazili na Rožano vodi u jugoistočnom smjeru pored šegotskih stanova, skrivenih u šumi iznad južnog dijela uvale zvanog Šegotska duliba. Na drugom kraju uvale put skreće uzbrdo kroz bukovu šumu Zapadak i izlazi na travnato sedlo, odnosno Dulibinu,* između Alančića i Rožanskog vrha. Na sedlu se put račva: desno vodi u Veliki Daščevac, a lijevo na Rožano. Uskoro s puta za Rožano jedan krak skreće uzbrdo prema Položinama, a drugi nastavlja, podnožjem Bilog kuka (1626 m) i Rožanskog vrha (1638 m), uzduž travnate uvale Torine. U uvali se nižu dolci jedan za drugim, a u svakom se vide ostaci davno napuštenih stanova i ograda. Prve na koje nailazimo su Vukušić torine, točnije Lukić torine, nazvane po dida Daninom djedu Luki, i sjevernije Ivanović torine i Jurić torine, nazvane po njegovoj braći Ivanu i Juri (Vukušići iz Živih Bunara napustili su ove stanove već u 19. stoljeću). Iza Vukušić torina je još dublji i prostraniji dolac Benjevac, iz čijeg se dna uspinje gusta klekovina bora uza strane Bilog kuka i Rožanskog vrha. Dalje na sjever, već na samom kraju uvale, u podnožju Rožanskog vrha i Miškulinske kose (1595 m), nalaze se Miškulinske torine, odnosno Kirinski doci (groblje, srušena crkvica?).* Vjerojatno se Miškulinske torine zovu stanovi na kosici između Benjevca i posljednjeg dolca u uvali. Joso Šegota – Percin iz Vlake ovaj krajnji dolac, u kojemu su stanove imali Kirini s Velikih Brisnica, i kamenito uzvišenje iznad dolca naziva Paljež, a za Benjevac kaže da je Radin dolac. Naime, često se s promjenom korisnika košanice, mijenjalo i njezino ime.
Ovaj sjeverni dio Torina zanimljiv je iz više razloga. Na kosici između Benjevca i posljednjeg dolca u uvali, na vršku iznad Miškulinskih torina, nalazi se zidina koja očito nije nalik na zidinice susjednih stanova, već nas svojim dominantnim položajem upućuje na pomisao da se tu nalazila spomenuta crkvica.* Mile Kirin je uz crkvicu spominjao i nekakvo groblje. Moguće je da su i ovdje pokopani Podgorci umrli od kolere sredinom 19. stoljeća, a da crkvica potječe još iz predturskih vremena. A, možda je i crkvica – “grčka”, jer upravo tu izlazi put koji pristiže s druge strane Stražbenice (1539 m), prijevoja između Rožanskog vrha i Miškulinske kose, s tzv. “grčkih stanova” na Stražbenici. Danas je put preko Stražbenice posve neprohodan, zarastao u gustu klekovinu bora, ali se zato na silazu od Njegovanskog dočića (1530 m) prema grčkim stanovima vidi kako je taj put bio širok i dobro građen.* Onda je to “grčki put”, mada je nama poznat kao Lubenovački put jer su ovuda i Miškulini iz Vujinca selili u Lubenovac. Pa, kad već Ličani imaju rimski put preko Oštarija, a ni mi na Alanu nismo kamenje za Bogom bacali, imamo i mi grčki, uz Stražbenicu.
Serava. Iznad Torina, u zapadnom podnožju Seravskog vrha (1661 m), nalazi se travnat dolac Serava.* I tu se vide neke zidine, da li stanova ili torova, i to dvije u dnu dolca i još jedna, najveća, pri vrhu sjeverozapadne strane dolca. Poznato je da su Seravu kosili Ivelići, Miškulini iz Ivanče, pa su valjda i ove zidine bile njihove (vjerojatno su to bili torovi za konje).
Rožanski vrh (1638 m). Zbog blizine, ali prije svega ljepotom, Rožanski vrh upravo magnetski privlači sve rožanske hodočasnike. S visoravni vrh izgleda lako dostupan, ali su rijetki koji se zalijeću u njegovu boriku. Nije ni potrebno jer je prilaz vrhu s primorske strane mnogo lakši i bez klekovine bora.
S Alančića se uputimo u smjeru Babica, skupine litičastih kukova na južnom kraju Bilog kuka, i odmah skrećemo na njihovu primorsku stranu. Put nas vodi samim podnožjem 30-ak metara visoke, okomite litice,* pa položito ispod Bilog kuka do pošumljenog zaravanka, odakle slijedi završni uspon na “vrh Rožana”.* Spomenuti zaravanak s primorske strane podupiru “Krilati kuk”* te dvije glavice,* “sjeverna* i južna Crikvena”,* koje s primorske strane neodoljivo podsjećaju na Crikvene u Rožanskim kukovima.
2006. – 2007.
Kramaruša 
