ŠARIĆA DUPLJE
Cijela krajina ispod Panosa i Debelog kuka bila nam je donedavno nepoznata, premda je još davne 1926. godine Miroslav Hirtz tako dobro opisao ovaj prostor da se tu više nema bog zna što dodati. Ovim poglavljem zahvaćen je malo širi prostor sa svima dobro poznatom Jelovom rujom pa bi možda to bio prikladniji naziv za ovaj dio planine. Riječ je o poprečnoj udolini koja se (u smjeru sjever – jug) proteže preko vršnog dijela Velebita od primorskog ruba planine i prijevoja Kajkače (1030 m) do ličkog ruba planine i prijevoja Ravni Samar (1175 m).* Jelova ruja se nalazi otprilike na sredini tog prostora, sjeverno je travnata ponikva Marasa palež, a južno uvala Šarića duplje.
Šarića duplje je duguljasta, dijelom travnata, nekad sezonski nastanjena, a sad šumom obrasla uvala koja se proteže južno od Jelove ruje. Uvala je dugo vremena bila nezaobilazna točka na velebitskom uzdužnom putu. Iste godine kad je ovuda prošla Hirčeva karavana, preko Šarića duplja protutnjao je i Branimir Gušić na putu za Visočicu, a prošao je on ovuda i 1955. na putu za Stap. Tek s izgradnjom vojnog objekta na Panosu, trasa novog VPP-a skrenula je prema Jelovoj ruji.
Na stanove u Šarića duplje izlazili su Šarići (Vranići i Jopići) iz Šarić Dolca te Gornji Marasi iz Šušnjevca, dok se naziv Veliko duplje za sjeveroistočni dio uvale, gdje su se po Hirtzu nalazili stanovi Marasa, odavno prestao koristiti. Da bi izvukao devet jela koje je “vi’or izvalija”, čitamo u zanimljivoj crtici na Internetu, u Šarića duplje je u kasnu jesen 1957. “izišao” kirijaš Ante Pavelić iz Trnovca. Ante je morao tu prespavati pa za stanove kaže: “Donji im j’ dija bija zidan’, s niskim podrumom za ovce, a gornji j’ bija drven, s prostorijom za ljude.”
Nekad se govorilo da je u Šarića duplju najbolja voda zapadno od Stapa. Nekoliko kamenica s vodom nalazi se na padini prema Debelom kuku, a spomenuta voda je u obzidanom bunaru* na južnom kraju uvale,* na desnoj strani travnate strmine koja se iz uvale penje prema Barić dolcu.
Crmušina (Cremušina, podgorski naziv za medvjeđi luk, srijemuš). Markirani put Stap – Šugarska duliba penje se s južnog kraja Šarića duplja uz Crmušinsku kosu i prelazi u travnat dolac Crmušinu ispod samog vrha Panosa. Veći dio dolca obrastao je pravom bukovom prašumom, dok se u dnu dolca održala manja travnata čistina. Na gornjem rubu dolca, ispod golemih bukava, naziru se ostaci nekadašnjih stanova Šarića iz Lipovca (tri stana Brušića i tri Jurića). Put ne silazi u dolac, već ga položito obilazi, pa se strmo penje na cestu za Panos. Na usponu nam je s desne strane na padini Crnog vrha (1211 m), svega par minuta od staze, ostala stjenovita glavica (1180 m) koja se spominje u svim starim putopisima jer se s nje otvarao “velebni pogled na planine što okružuju Šarića duplje”.
Jabukovac. Možda ovaj dolac ne bih ni spominjao da ga nije posjetila Hirčeva družina. Iz Crmušine su skrenuli na primorsku stranu i preko kamenite kose Korune (kruna, vijenac) sišli u Jabukovac. Vjerojatno su ostali razočarani jer je Jabukovac duboko usvrdlan dolac,* strmih kamenitih strana, tek pri dnu travnat, ali bez stanova. Ispod dolca strši kamenit šiljak – Kuk Rasojati (1088 m),* i jedino se s njega vidi travnata čistina na dnu Jabukovca. Svojedobno su Šarići iz Jabukovca nastavljali na primorsku stranu i preko kamenite kose Rudine silazili u svoje dolce, u Dolac Brušića, ostaje zdesna, i još niži, Lis(i)čjak.
Panos (1258 m). Prva zgrada i šterna na Panosu podignuti su 1955. godine, kad još nije bilo ceste do vrha, pa je sav građevinski materijal (cement, pijesak…) iznesen je na leđima Podgorki ili na konjima (cesta je tek nekoliko godina kasnije stigla do vrha). Iste godine kad je objavljen Hirčev putopis od Stapa do Konjskog, objavljen je i Gušićev daleko najbolji topografski opis velebitskog uzdužnog puta. Na silazu s Crnog vrha u Crmušinu Gušić spominje pogled (desno) na Orleći kuk* do Panosa.
Ogroman kamenjar koji se s vrha Panosa spušta na primorsku stranu zvan Japage jedinstven je sklop strmoglavih grebena, klanaca i provalija u koji je Raul Horvat, najuporniji istraživač Velebita, više puta ulazio. Možda je prvi niz vrhova ispod Panosa od Kuka Rasojatog, preko “Zubaca”,* sve do Drage Jurine, najzahtijevniji, ali i najatraktivniji, jer se s njega pružaju nenadmašni vidici na Podove (Platičevac)* i Podgorje (Devčić Dolac).
Jelova ruja. Ime Jelove ruje, piše Željko Poljak, “sačuvalo je uspomenu na jelova stabla, koja je narod odavna posjekao (ostalo ih je još nekoliko u Marasa paležu) i na izvor Ruju, gdje se sada nalazi cisterna”. Vjerojatno su spomenute jele završile u Barić Dragi, bivšoj Drvarici (uvala Drivar), jer nije bez razloga kružila izreka, vezana za Terezijanu (put Barić Draga – Rizvanuša) i slične vlake uzduž velebitskog Podgorja, da je “more pojilo goru” (šumu). Tempi passati, jer sad kamioni tutnje cestom prema Debelom kuku i Šarića duplju. Svejedno, evo kako je Branimir Gušić u onom svom VPP-u opisao dionicu od Šarića duplja do Jelove ruje, kad je već nekad bila dio važnog poprečnog puta.
Šarića duplje – Jelova ruja. “Od stanova u Šarića duplju dobro utrtim putem u sjevernom pravcu, najprije položito u šumi, a onda nešto uzbrdo na kameni proplanak zvan Posteljica. (5 min.) Desno lijep pogled u Veliko duplje i na Debeli kuk! Dalje u dosadanjem smjeru sve kamenitim putem, te za 15 min. do mjesta zvanog Rogića klanac, gdje slijeva silazi vrletna staza, što sa Maloga Stolca preko Martića plani vodi ovamo. Dalje još 5 min. do lugarnice na Jelovoj ruji.”
Jelova ruja – Visočica (1619 m). I ovu stazu je samo na njemu svojstven način opisao Branimir Gušić. “Od lugarnice u istočnom smjeru uzbrdo kroz šumu zvanu Piljevina do raspuća (10 min.): desno vodi staza preko Njivice na Stap, a mi nastavljamo položito obronkom Zelenog vrha (lijevo u dnu ponikve stanovi Marasa paljež) pa Suvom dragom uzbrdo do sedlašca zvanog Hajduk (još 10 min.). Sada desno uz obronak Ražanačkog vrha (1239 m) sve dalje u Suvoj dragi, te zavivši lijevo, uspinjemo se strmo obronkom Trošeljeva vrha (1445 m). Već pod hrptom odvaja se lijevo staza preko Jurina samara (1375 m) na Golovrke (1368 m), a par koraka dalje desno skreće staza (prema Debelom kuku), što preko Ražanačkog plandišta i Čirjakove drage dolazi na Jasiku. Mi se pak za par koraka uspnemo na hrbat Trošeljeva vrha. Slijedi silaz u travnat dolac Trošeljevac pa kroz šumu uzbrdo do košanica na vrhu Ravnog samara“.
U ovom je opisu spomenut put kojim su podgorski Trošelji izlazili na Trošeljev vrh i Samare, njihove bivše košanice. Ne znam kako je Željko Poljak u svom vodiču Ravni samar prekrstio u Veliku poljanu (nije valjda zbog istoimenog prijevoja na cesti za Rizvanušu, ili je to možda lički naziv za poljanu), kad su Trošelji ovu travnatu kosu, s koje puca pogled na Visočicu, oduvijek zvali Ravni samar.* Pod tim imenom spominjali su je Dragutin Franić, Ljudevit Rossi i Branimir Gušić, a tako je Šime Trošelj zove i danas.
Marasa Palež/Paljež. U travnatoj ponikvi istočno od Jelove ruje nalazili su se najudaljeniji podgorski stanovi. Pajo Došen kaže da su stanovi Marasa u Paležu bili najbolji u cijelom kraju. Svojim nas izgledom gotovo podsjećaju na istarske kamene kuće jer su sazidani od crnih kamenih škrila (kamenolom je u blizini). Veličinom se ističu dva stana na koje su roditelji Nike i Bože Marasa izlazili sve do 1961. godine. Preko stana Nike Marasa srušila se ogromna jela i razvalila ga, dok je Božina zidina posve očuvana. Marasi su se posebno ponosili golemim jelama koje rastu oko stanova jer su ih oni očuvali. Vjerojatno je tome pridonijela i lugarnica koja se tu nalazila prije izgradnje lugarnice na Jelovoj ruji.
Put iz Palježa u smjeru Brušana prelazi preko Plančice, odvojka za Marasove Struge, pa uz Tise i Klepetušu izlazi na prijevoj Ravni samar.
Marasove Struge. Internetom kruži nadasve zanimljiv opis četrnaestodnevnog biljarenja Ljudevita Rossija po ovom kraju, u kojemu Rossi piše: “Ispod Stružnog vrha na Marasovim Strugama imade vrelo koje dne 21. srpnja 1909. potražismo. U 5.25 časova ujutro imadjaše zrak u hladu 13° C, voda u hladu 9° C. Ovo vrelo izvire iz pećine, ne presuši nikada i sadrži dobru pitku vodu.”
Uvala Paljež je s ličke strane zatvorena Samarima, oštrim grebenom sastavljenim od nekoliko (pri vrhu) golih, većim dijelom travnatih vrhova. Spomenuti Stružni vrh ili Marasove Struge (1308 m) je prvi, najzapadniji travnati vrh na Samarima, na kojega se u smjeru Visočice nastavljaju Brdo (Siljevo, 1345 m), Međuvrh (1362 m), Golovrh (1368 m) i Jurin samar (1375 m), da bi samarski niz vrhova završio na travnatoj Velikoj poljani, Trošeljevom Ravnom samaru.* Marasove Struge vide se sa Stružica, prijevoja između Šarić duplja i Barić dolca. Na slici se vide prva dva travnata vrha na Samarima.* Na prvom vrhu, Marasovim Strugama, vide se dvije košanice, Gornje i Donje Struge, odvojene šumskim pojasom, a spojene uskim travnatim prolazom. S Marasovih Struga ne vidi se livada na dnu Palježa, za razliku od drugog, znatno višeg vrha – Brda, s kojeg se vidi travnati Paljež.
Prvi pohod na Struge bio je “neuspješan”. S ceste smo začas na prvom travnatom vrhu. Divimo se golemom šumskom prostranstvu, sve tamo do Panosa i Debelog kuka. Vidi se i nova cesta koja je stigla do pod Debeli kuk pa skrenula prema Šarića duplju. Ali vodu nismo našli. Nastavljamo preko pošumljenog sedla na drugi, znatno viši travnati vrh, pa na travnato sedlo prema trećem samarskom vrhu. Ništa!
Nisam ni sabrao utiske s puta (u međuvremenu sam ipak nešto novoga doznao), a već mi Raul javlja – našao sam vodu! Nas je zavarao podatak da se vrelo nalazi na čistini. Možda je tako nekad i bilo jer je “curak” sakriven u visokoj bukovoj šumi,* u dražici koja se sa sedla između prvog i drugog travnatog vrha spušta prema Palježu. Na pitanje kako to da je nepresušni izvor vode ostao netaknut, neuređen, Božo kaže da im je bio predaleko, a da su se oni vodom snabdijevali iz obližnjih snižnica u Suvoj dragi. Božo pretpostavlja da su se prvi Marasi bili naselili uz Klepetušu, gdje se još vide neke prastare zidine, upravo zbog blizine vode na Strugama. A za vodu na Strugama zanimala se i JNA, ali je zbog slabe izdašnosti vrela odustala od te lokacije i odlučila se za Panos.
Prije mjesec dana (9.9.2010.) umro je Niko Maras. Nismo se upoznali, ali smo se više puta čuli preko telefona. Sve što znam o Šušnjevcu doznao sam od njega.
listopad 2010.
Kramaruša 
