RADLOVAC
Radlovac je bio najveća cesarička selina. Po kazivanju Karle Smojver (novinaru Novog lista) u Radlovcu je bilo pet skupina stanova: tri zaselka Smojvera i po jedan Ćaćića i Dokozića ili točnije, bilo je 12 kuća Ćaćića, 10 kuća Dokozića i 34 kuće Smojvera (8 kuća Pavića, 10 kuća Mijatovića, 9 kuća Mijića i 5 kuća Jurića). Da se u Radlovcu boravilo veći dio godine vidimo iz priče Ivana Smojvera kad se “hvali” da je rođen u Radlovcu i da je svake godine s roditeljima selio u Podgorje, u Trolokve, aludirajući (valjda) da im je glavno stanište bilo u planini.
U starim knjigama (č. katastru) umjesto Radlovca učestalo se ponavlja ime Radulovac, što ne mora značiti ništa, ali moguće je da se i ovdje u govoru mještana glas “u” izgubio, kao što se izgubio kod susjednog Skorupovca.
Lokaliteti u i oko Radlovca:
Stražbenica. Krećemo s radlovačkim brdima koji s gornje strane zatvaraju radlovačku dolinu od Stražbenice, prijevoja na Premužićevoj stazi između Radlovca i Mliništa, do Splovine, prijevoja na stazi između Radlovca i Vrbanske dulibe. Stražbenica je prijevoj koji je kroz povijest dijelio Prižnjane od Cesarčana, a i danas dijeli senjsko Podgorje od Karlobaga i ličkog dijela županije. Ova famozna granica dokud se nekad prostiralo Tursko Carstvo, koja se i u novije vrijeme dosta često spominjala, dugo vremena mi je stvarala poteškoće u prepoznavanju ovih prostora. Uzduž te granice gotovo svi lokaliteti imaju ili su imali dvojne nazive, i ličke i senjske (vidi Mlinište: Put priko Struga).
Preko Stražbenice vodio je i poprečni put kojim su Prižnjani, Matijevići iz Karaule izlazili u Karaulsku ili Matijević dolinu, travnat dolac s druge strane Visibabe (1264 m), vrha koji se uzdiže iznad Stražbenice. Taj se put sa Stražbenice penje strmo po siparu, zavija lijevo položito oko vrha Visibabe i kroz Klanac (Matijevački) ulazi u Matijević dolinu.
Visibaba (1264 m) je najljepši vrh u cijelom kraju, posebno njegova strana okrenuta prema Radlovcu koja se terasasto spušta preko velikih kamenih ploča – stolova, odakle se pružaju prekrasni vidici na cijelu radlovačku dolinu. Visibaba je ličko ime vrha pa bi mogli reći da je ovdje Prižnjanima učinjena nepravda jer se veći dio nalazi u granicama senjskog Podgorja, a oni ovaj vrh zovu Kurozeb. U nekim se starim putopisima on i spominje pod tim imenom, a u katastru na mjestu Karaulske doline piše Dolina za Kurozebom.
Vesela plan je ime krševite kosice koja veže Visibabu sa sljedećim radlovačkim brdom – Preslom (Ćaćić glavice, jedna se glavica zove Ćaćić vrh, a njegova travnata padina koja se spušta prema Smojverskim dulibama zove se Ćaćić plan). Vesela plan po ljepoti spada u sam vrh velebitskih kamenjara i zajedno sa stjenovitom Visibabom pravi je botanički vrt. Veselu plan su tako zvali Cesarčani jer su tu Prižnjanke plesale kolo, dok je za Prižnjane ovo Mala plan (nakon plesa trebalo je skupiti hrabrosti da se siđe na cesaričku stranu po odbjeglu stoku).
Rujina je prijevoj između Presla i sljedećeg vrha u nizu – Kovrinca (1250 m) – kuda vodi markiran put iz Radlovca u Smojverske dulibe i Težakovac. Vrh Kovrinac se spominje pod raznim imenima: Korvinac, Korinac, Kovinac, valjda i Kunovac, ime koje se izvodi iz perzijske riječi kenar, koja je putem turskog jezika došla do nas, a znači rub, granicu, pa bi valjda i to trebao biti dokaz rasprostranjenosti Turskog Carstva.
Razvala (1210 m) je prijevoj iznad središnjeg dijela radlovačke doline preko kojeg vodi još jedan put u Smojverske dulibe. Na Razvalu se nastavlja golo Radlovačko brdo (1251 m), pa Ljuljačka (1278 m), vrh ispod kojeg se nalazi spomenuta Splovina, prijevoj koji dijeli Ljuljačku od brežuljkastog Razvršja (1188 m), a uvalu Radlovac od Vrbanske dulibe.
Stražbenica. Vraćamo se na Stražbenicu na spomenuti poprečni put koji se udesno penje u Karaulsku dolinu, a na drugu stranu nastavlja zaraslom ulicom po kosi koja dijeli Mlinište od Radlovca. Put uskoro izlazi na kamenitu južnu stranu kuka Stražbenice (1160 m) gdje jedan krak skreće desno i silazi u Donje dulibice i Mliništa, a drugi nastavlja po kosi na prijevoj između golog Meralovca (1184 m) slijeva i pošumljenog “Prižanjskog Meralovca” (1177 m) zdesna. Odmah s druge strane prijevoja je travnat dočić Didove torine (na karti piše Meralovac), a put nastavlja niz zaraslu Strašku dragu i silazi u Podgorje. No, mi silazimo u Radlovac.
Dokozića draga.* Put koji sa Stražbenice silazi u Radlovac prolazi pored Ćorinice (Ćorinac), velike travnate ograde zdesna, pa niz travnatu dražicu silazi do prvih radlovačkih kuća, zaselka Dokozića ili Dokozina draga. Na silazu su nam zdesna ostale Gornje drage, bivše njive koje se zavlače duboko za glavicu Kokirnu (1060 m), a slijeva travnato ispasište Dokozića pleće.
Između Dokozića i Ćaćića, smještenih na primorskom izlazu iz radlovačke doline, protežu se njive, šumarci i stanovi Smojvera. Put vodi između travnatih ograda (u jednoj se vidi kupolasto izdignuta šterna,* u drugoj uspravno zaboden kameni stup, stožer usred nekadašnjeg gumna) i ulicom zvanom Progon stiže do kapelice sv. Roka i Doline, bivšeg naselja Ćaćića. Progon se zove zato što se ovuda na mulama i magarcima gonilo sijeno, drva… No, priča kaže da su hajduci u Progonu zakopali zlato, pa kad su morali bježati put kojim su prošli nazvan je Progon.
Dolina. Stanovi Ćaćića smješteni su na samom izlazu iz Radlovca, na gornjoj strani nekad obrađenog a sada šumom zaraslog dolca. Svojedobno se ovdje, u kući Ivice i Željka Ćaćića, nalazilo planinarsko sklonište, a tu je i stan višestruko opjevanih – Zorke i Vlade Ćaćića, posljednjih radlovačkih “nomada” (Vlade baš lijepo izgovara prezime – Ćaćić).*
Pored Doline, već kod prvih kuća Smojvera, nalazi se kapelica sv. Roka. Zadnjih dvadesetak godina obnovljen je stari običaj slavljenja Sv. Roka, kad se u Radlovcu okupi veći broj Cesarčana i planinara. Imao sam čast prisustvovati prvoj takvoj svetkovini 18. kolovoza 1990., odnosno završnici svetkovine jer sam tog dana slučajno u sumrak banuo pred sklonište u kojemu je šest ortodoksnih Cesarčana ostalo slaviti do dugo u noć. Baš mi je drago da sam se te večeri našao tu, mada mi na trenutke nije bilo svejedno. Vina je bilo dovoljno za sve, nazdravljalo se svetom Roku i pobjedi na netom održanim parlamentarnim izborima, a proklinjalo se prošlost i sve one na barikadama. Te sam večeri prvi put čuo neke pjesme, a načuo sam nešto i o Stinovcu, travnatom dolcu skrivenom duboko iza Smojverskih duliba.
Nedaleko Doline, pored puta koji vodi prema Skorpovcu i Jasenovači, nalazi se Bunarina, odavno urušen seoski bunar s tek malo vode. Iza bunara razvaljena je i velika državna šterna i njezin “saliž”, kamenim pločama sazidana nakapna površina. No, sve ove godine prva asocijacija za ove prostore bili su nam, i ostali, Zorka i Vlade Ćaćić. Njihov put od Cesarice do Radlovca posebno je opisan, a ovdje samo par riječi o Radlovačkoj kosi.
Radlovačka kosa. Ispod Doline, na putu u Podgorje, nalazi se Donji dolac* gdje su 40-ih godina prošlog stoljeća Cesarčani započeli graditi okruglo pojilo za stoku, ali ga nikad nisu dovršili. Iz Dolca put izlazi na Radlovačku kosu, široko, zaobljeno sedlo između Kurozeba (1167 m) slijeva i glavice Novak (1043 m) zdesna. Na Kosi se put račva pa razlikujemo: Dokozić kosu, južni dio Kose preko koje vodi put u podgorski zaselak Dokoze (Dokozići), Radlovačku kosu u užem smislu, preko koje vodi markirani put od Smojvera i Ćaćića, i Kosu pod Novakom, prijelaz na sjevernom kraju Kose.
Novak (1043 m) je izdužena kamenita glavica koja s primorske strane zatvara sjeverni dio Radlovca, a proteže se od Radlovačke kose do Tominovca,* travnatog dolca na sedlu između Novaka i Meralovca (1184 m). Tominovac se već nalazi “izvan” Radlovca. Ako se ne varam Tominovac je prižanjski, a s njega se niz šikarom zaraslu Strašku dragu silazi na Kurtuški bunar. I Novak je granica prema Prižnjanima. S vrha Novaka (Vrh Točila) spušta se niz njegovu jugozapadnu padinu dražica Točilo do Samograda, malo pitomijeg dijela drage s bivšim stanovima Prpića iz Prpić Luga. S druge strane Novaka, na kamenitoj radlovačkoj strani, napadno se zeleni travnata oaza, ograda Krčevina.
Vitrenjak. Iz Radlovca u jugoistočnom smjeru izlaze dvije staze: prva vodi između Kurozeba (1167 m)* i Razvršja (1198 m) u Jasenovaču, a druga preko Splovine u Vrbansku dulibu. Na širokom sedlu između Kurozeba i Razvršja ističe se glavica Vršak (1101 m) i s obje strane glavice po jedan manji prijevoj: Ćurkovača, prijevoj (i ograda) između Kurozeba i Vrška, i Vitrenjak, prijevoj (i ograda) između Vrška i Razvršja. Na padini ispod Vitrenjaka nalazi se najočuvaniji radlovački zaselak – Pavići, od Smojvera iz istoimenog zaselka u Podgorju. S druge strane Vitrenjaka spušta se travnata, šumom zarasla draga – Prosine (stan i šterna) – u Jasenovaču.
Razvršje (1198 m) je brijeg koji dijeli Vrbansku dulibu od Prosina i Jasenovače, a proteže se do Vrbanske kose (Zala kosa, 1035 m), prijevoja na Premužićevoj stazi gdje preko Kose prelazi put koji iz Vrbanske dulibe silazi u Podgorje. Uzduž Razvršja izmjenjuje se nekoliko većih i manjih proplanaka, bivših košanica, a ovisno koje su ih obitelji kosile razlikuju se: Dokozić Razvršje, Smojversko ili Pavić Razvršje, Milinović Razvršje…
Splovina je travnat dočić s ostacima stana i šterne (Smojvera) na prijevoju između Radlovca i Vrbanske dulibe. S prijevoja vode staze na sve strane: jedan put vodi položito padinom Razvršja u Jasenovaču, drugi silazi ulicom – Niz brig – u Radlovac, a na drugu stranu jedan put silazi u Vrbansku dulibu, a drugi odlazi prema Kuginoj kući.
Smojverske dulibe. Iz Radlovca idemo u Smojverske dulibe, lokalitet koji mi je dugo vremena bio među najdražim velebitskim destinacijama. Već smo bili ugazili kružnu stazu od Radlovca preko Vesele plani na vrh Dokozinca (1498 m), pa preko Stinovca i Smojverskih duliba natrag u Radlovac. U Dulibe smo odlazili brat metvicu (mravinac), na “plantaže” kako smo ih zvali, ali odavno je već cesta zašla u Dulibe, a umjesto plantaža, sad je tu veliko okretište.
Smojverske dulibe su duga poprečna uvala koja se proteže između Radlovačkih brda na zapadu i Težakovačkog bila na istoku. Ako se ne varam u uvali je bilo pet proplanaka, duliba u nizu, a spomenute staze koje iz Radlovca vode u uvalu (preko Rujine i Razvale) sastaju se već u prvoj dulibi. Ivica Ćaćić kaže da je to Ćaćić duliba, da u ovom zapadnom dijelu uvale i oni posjeduju zemlju. U drugoj dulibi, bivšoj plantaži, odvaja se put za Stinovac, u trećoj se nalazi lokva s vodom,* a u četvrtoj, na livadi zdesna je dubok ponor. U petoj dulibi, u samom podnožju Bila, s lijeve strane puta nalazi se malo, uređeno pa zapušteno vrelo Pištit. Put se sad u zavojima strmo penje desnom stranom drage na vrh Bila, odakle se isto tako strmo spušta u Težakovac na šumsku cestu Kugina kuća – Šatorinski doci.
U sjevernom podnožju Ljuljačke (1278 m) nalazi se Pavlov dolac, još jedna smojverska sjenokoša.
Stinovac (Stinov dolac, 1275 m) je duboko usvrdlan dolac koji je s tri strane okružen strmim, pošumljenim stranama, a s četvrte, iz kamenitog ponora na dnu dolca uzdiže se okomita, preko 200 metara visoka stijena Dokozinca (1498 m). Dolac je tek pri dnu obrastao travom pa je tim veće bilo iznenađenje kad smo otkrili građenu stazu koja se kroz bukovu šumu u oštrim zavojima penje na vrh kose koja dijeli Stinovac od Smojverskih duliba (Stinovac je bivša smojverska košanica). Sa stjenovitog pogledala na vrhu kose zvanog Grede pruža se prekrasan pogled na cijelu uvalu Smojverskih duliba od Težakovačkog bila na istoku do Radlovačkog brda i Razvale na zapadu. Staza nastavlja po kosi udesno, prolazi pored malog vrta u stijenama i silazi u Smojverske dulibe. Pri dnu silaza odvoja se desno staza koja se penje u travnat Stankov dolac (1320 m) u podnožju Stankova vrha.
Dokozinac (1498 m). Gledan sa Šatorine, Dokozinac je markantan vrh koji se nastavlja na Brda (Matijević brdo) i s južne strane zatvara duboku dolinu Šatorinskih doca. Markantan je stoga jer ima oblik pravilnog stošca s izraženim sedlima na obje strane, dok se prema dnu Doca strmo ruši punih 300 metara. Preko desnog, sjevernog sedla vodio je poprečni put iz Mliništa u Šatorinske doce (“priko Struga”), a s druge strane istočnog sedla nalazi se Stinovac. S ovih prijevoja najlakše je popeti se na vrh Dokozinca. Sa sjevernog sedla uspon je lakši s kopnene strane (“uz tišnjak”), a na usponu sa sedla iznad Stinovca prolazi se pored teže uočljive jame u šumi. Vrh je i s primorske strane izrazito krševit i rastrgan dubokim provalijama.* Premda se s vrha pruža pogled sve do Sv. brda, nama su draži njegovi skriveni biseri u podnožju: Put priko Struga, i Stinovac, koji se tako duboko ruši pod nama da mu se ne vidi dno.
rujan 2012.
Kramaruša 
