VRATA – MLINIŠTE

 

Kad smo već cestu preko Alana uzeli za granicu između Sjevernog i Srednjeg Velebita onda bi valjda i Primorska terasa Srednjeg Velebita trebala započeti s Alanom, a ne s Vratima, kako smo naučili iz knjiga. Dobro, ona “klasična” Terasa o kojoj je ovdje riječ započinje s Vratima i nastavlja se dolcima Jurčića i Starčevića sve do Mliništa. Kako su u ovaj dio Velebita izlazili i Jablančani i Prižnjani, ova se stranica nalazi i u jablanačkim i u prižanjskim stazama.

Vrata i Kantunište
Vrata i Kantunište

VRATA su bila jedno od najvećih sezonskih naselja u planini. Tu su iz Podgorja selili mještani Rakovice, Kantara, Dušikrave, Vranjaka, Krča i Marinaca te Borovci s Poda. Za razliku od Mireva gdje se boravilo samo preko ljeta, na 350 metara nižim Vratima najživlje je bilo u proljeće i ujesen kad je tu stanovalo i preko 70 obitelji. Ako pribrojimo i susjedne Jurčiće i Starčeviće u ovom dijelu Velebita boravilo je preko 120 obitelji. Na Vratima je preko ljeta bilo manje ljudi jer su se u to vrijeme mnoge obitelji nalazile još dublje u planini. Štokići s Poda i Jovanovići iz Podgorja nisu imali stanove “na Vratin”, već su selili izravno u Štokić dulibu, odnosno s Poda (Jovanović Gaj) u Jovanović padež.
Iz Podgorja je na Vrata vodio čuveni Vratarski put (kasnije je s alanske ceste probijena široka šumska vlaka). U “zdilinu” se ulazilo preko travnatog sedla, prijevoja Buljme,* odnosno Vrha Buljme (971 m) jer se naziv Buljma proširio i na prostor iza sedla, na početku uvale. Tu su imali stanove Bevandići (Kantari), Lucići, Smokrovići i Rupčići (Žunići). U nastavku uvale, na Borovačkoj luci, stanovi su od Borovaca, Dešića i Tićka (tu je najljepša skupina stanova* i šterni), a već pri vrhu uvale prema Jurčić docu, na Tavanu, stanovi su od Marinaca.
Cijelo Podgorje poznato je po nekadašnjoj prošnji, a posebno jablanački kraj, s Dušikravom na čelu (Dušikrava je bila najveće jablanačko naselje). O ondašnjem životu u Podgorju iz prve nam svjedoči Dane Smokrović. Dane kaže da je bio iz najsiromašnije familije: “U kući su bile dvije prostorije. Na daskama su spavali otac i mati, a u sobi 12-ero djece na zemlji. Ništa ispod nas, ništa iznad nas. Svi musavi, puni ušiju i buha. Slijeva se brat popišao – super, toplo, zdesna se sestra popišala prije sat vremena – hladno, mokro…”

Ljuljevac
Ljuljevac

Ljuljevac. Nekad su se u planini kosile sve travnate površine, pa tako i svi travnati dolci i vrhovi na prostoru između Premužićeve staze i Štirovače. Posebno je na cijeni bio Ljuljevac, velika travnata uvala nadomak Štirovače. Ljuljevac je svake godine išao na muntu (dražbu), a muntalo se još i nakon Drugog svjetskog rata. Osoba zadužena za razdiobu parcela – poljak – birala se i svake se godine izmjenjivala među stanarima Vrata. U dogovoreni dan svi bi se skupili u Ljuljevcu. Mjerilo se špagom, a međe su se označavale kolčićima. Premda se vodilo računa da se svake godine izmijene zakupci pojedinih parcela, da ne bi uvijek isti ljudi uživali najbolje dijelove za košnju, znalo je doći do trzavica ako je dodijeljena parcela ostala zapuštena, neiskrčena od prošlogodišnjeg zakupca. (Ravna strana u južnom dijelu Ljuljevca bila je najbolja za košnju i najbliže putu).
Ljuljevac se trebao naći u poglavlju o Štokić dulibi, ali pitanje je kad bi došao na red. U međuvremenu se klekovina bora raširila preko velikog dijela ljuljevačke doline. Tu je i Popričac babe Ane, 200 metara dug silaz, staza koju je jedna Podgorka sama izgradila da bi skratila put do Ljuljevca.
Malo je čudno da baš nitko ne spominje ulogu poljaka u životu Podgoraca jer je muntanje Ljuljevca bilo tek jedno od njegovih zaduženja. Kao pravi seoski starješina (ponegdje je više sela imalo zajedničkog poljaka) poljak je bio taj koji je određivao datum kad će se seliti u planinu i nitko prije tog dana nije smio izdizati stoku. Isto tako kad je na Starčević Podu nevrijeme srušilo prastari hrast, poljak je bio taj koji je raspiljeno drvo podijelio u dvanaest kupova, po jedan za svaku obitelj nazočnu na Podu.

Samogred (Mijatović)
Samogred (Mijatović)

Samogred (Mijatović). U Podgorju se dva zaselka Dušikrave nalaze iznad magistrale. Prvi su Mijatovići (Rupčići), a odmah do njih su Kantari (Bevandići). Dok su Kantari selili na Vrata, Mijatovići su selili u Samogred. Samogred se nalazi u bukovoj dražici visoko u branjevini iznad Smokrović poda. Početak puta je na Podu, malo prije kuće pok. Mate Smokrovića pod krovom, gdje i sad stoji drvena lesa, ulaz u branjevinu.* Možda je lakši prilaz s gornje strane, s Premužićeve staze, no i s ove strane put se tek mjestimično raspoznaje, a cijela branjevina je teško prohodna. Samogred se smjestio na 1050 mnv (oko 300 metara iznad Poda, a gotovo toliko ima i do Premužićeve staze), u dražici obrasloj golemim bukvama, premda se šikara crnog graba nastavlja i iznad stanova. Cijela dražica preoblikovana je podzidanim, travnatim terasicama zaraslim u visoku šikaru. Pri vrhu dražice, u podnožju okomite stijene, grede po kojoj je dražica dobila ime, nalazi se mala pećina, s niskim zidićem ispred ulaza, koju su svojedobno lovci koristili kao sklonište (u špilji nasutoj bukovim lišćem prostrta su dva šatorska krila). Silazeći po terasama nailazimo na zidine nekadašnjih stanova, a pri dnu dražice i na obzidan bunar iz kojeg se bistra voda prelijeva u nešto nižu lokvu.

Ljuljevac
Samogred (Mijatović)

Kantunište je bivše naselje Smokrovića s Poda na padini visoko iznad Vrata, ispod Premužićeve staze. Do njega je i najlakše doći s Premužićeve staze. Od Lucić Alana, Poljakovog “balkona” s pogledom na dolinu Vrata, nastavljamo položito stazom do prve drage u šumi zvane Tićeva draga. Tu skrenemo niz bukovu dragu i uskoro izlazimo iz šume na travnatu čistinu Zdiline. Ispod Zdiline draga završava u dubokoj Mijatović rupini. Zdilinu i Rupinu s primorske strane zatvara kamenito uzvišenje na čijem se vrhu nalazi dvometarski križ od prokroma. Križ se vidi s Premužićeve staze, a prije nekoliko godina postavili su ga sinovi pok. Mate Smokrovića kao zahvalu roditeljima. Stanovi Smokrovića nalaze se na primorskoj strani uzvišenja, na kamenito-travnatoj strmini s pogledom na more i uvalu Vrata u podnožju. Tu je i nekoliko šterni, a najveća, pokrivena betonskom pločom, nalazi se u stijenama južno od križa.* Južnom stranom Kantuništa, uz pošumljenu dražicu, vodio je popriki put preko Orbazovca (1461 m) u Štirovaču.

Jurčić dolac (Banovača)
Banovački dolac

Vratarski put, put kojim su mještani Dušikrave, Vranjaka, Krča i Marinaca izlazili na Vrata. Početak puta je na Jadranskoj magistrali oko 300 metara sjeverno od Vranjačkog mosta, vijadukta u Vranjačkoj dragi. Iznenađujuće lijepo građen put,* širok dva metra te s obje strane obrubljen klesanim bankinama i nasut batudom, penje se lagano po kamenjaru i već nakon stotinjak metara naprasno prestaje u gustoj šikari zelenike, a nastavlja se staza kojom ubrzo stižemo do suhozida branjevine i urušenih kuća zaselka Krč. Tu se na strmini iznad Vranjačke drage nalaze zidine dviju kuća naslonjene na okomitu, desetak metara visoku liticu. Vlasnici kuća, doseljeni Tićki iz Vranjaka, započeli su graditi put prije Drugog svjetskog rata, ali su odmah nakon rata napustili Podgorje.
I put od Marinaca vodio je preko Vranjačkog mosta do Krča. Tu je bio ulaz u branjevinu (Gajina, proteže se od ceste Jablanac – Alan do ispod Starčević poda), a tu se, u branjevini iznad Krča, nalazi špilja u kojoj su se krajem Drugog svjetskog rata tri dana skrivali žitelji Dušikrave (svaka kuća ložila je svoju vatru). Put nastavlja kroz branjevinu uzbrdo na Malu priviju, prolazi ispod okomite litice Stinovca* (kuk, desno ispod puta vidi se Vranjačka draga*), pa preko Velike privije izlazi na Pode, na cestu za Štokiće. Ovaj dio puta, zvan uz/niz Branjevinu, održavaju lovci pa je većim dijelom prohodan. Put od Štokića na Vrata, zvan uz Plećice, prosjekli su i kamenim čunjevima označili slavonski planinari.

Crna ruja
Crna ruja

JURČIĆ DOCI. Uzdužni put po Primorskoj terasi nastavlja po Kosi (Vratarska kosa) koja uvalu Vrata zatvara s primorske strane i usponom kroz šumu stiže na prijevoj, kosicu koja dijeli Vrata od sljedeće uvale na Terasi. I ovdje se uzduž uvale izmjenjuju travnati, nekad sezonski nastanjeni dolci, a prvi na koji nailazimo, odmah s druge strane kosice, je Kalićarski ili Jurčić dolac* s bivšim stanovima Jurčića iz Kalića u Podgorju.
Put je s kosice nastavljao u smjeru Mliništa, no nije silazio u dolce, već je položito s gornje strane obilazio uvalu. Nedugo iza kosice odvaja se desno nizbrdo ugažena, kamenim čunjevima označena staza (markirali su je slavonski planinari jer vodi do njihove planinske kućice), a odmah zatim, na Ciganištu, raskrižju nazvanom po ličkim Romima koji su sve do Drugog svjetskog rata preko ljeta ovdje konačili i ovdašnjem narodu pružali kovačke usluge, široka vlaka skreće uzbrdo prema Ograđenici. Na tom usponu s desne strane puta, u uvalici koju s primorske strane zatvara pošumljena glavica, nalazi se Crna ruja, kamenjem obzidan bunar pun vode te još jedan sličan bunar s obzidanim prilazom na kojemu se blago napajalo, no taj bunar više ne drži vodu. Zanimljivo je da se Crna ruja nalazi na samom rubu strmoglave provalije po kojoj je bunar dobio ime. Ništa ne sluteći, tek na trećem obilasku Ruje primijetio sam podzidanu stazicu koja se spiralno spušta na dno provalije. Nevjerojatno, ravan dočić koji se nalazi na dnu provalije nekad se obrađivao.
Spomenuta ugažena i kamenjem označena staza silazi do još jednog bivšeg naselja, stanova Jurčića iz podgorskog sela Banovače. I ovdje se divimo šterni s “rokerski” oblikovanim grlom, savršenoj, posve očuvanoj zidini stana* te šterni s velikom, klesanim kamenom izdignutom terasom.* I ovo naselje nalazi se na rubu travnatog dolca, a put nastavlja uzbrdo kroz šumu i izlazi na čistinu kod “Đakovčanke”,* obnovljenog stana kojega je Slave Starčević (sa Starčević Poda) dao na korištenje slavonskim planinarima.

O(r)šulić dolac
O(r)šulić dolac

STARČEVIĆ DOCI. Nakon Ciganišta uzdužni put nastavlja gornjom stranom uvale u smjeru Mliništa. Put uskoro vodi položito podnožjem dugog, dijelom urušenog potpornog zida i stiže do zidina nekad velikih stanova Starčevića smještenih na maloj zaravni usred šume. Ispod ove skupine kuća, oko “Đakovčanke” u Petrović dolcu, nalazilo se još nekoliko stanova. Put se sada lagano penje prema Jezerini, prijevoju koji uvalu dijeli od Mliništa. Iza zadnje kuće na putu i presahlog bunara, Ruje, odvaja se desno put koji silazi do stanova Starčevića smještenih na sjevernom rubu velikog O(r)šulić dolca.* I ovdje su nam najzanimljivije šterne.* Na više mjesta vide se dijelovi američkog bombardera koji se tu srušio krajem Drugog svjetskog rata. Još se jedan donedavno pokriven stan nalazi na primorskom rubu travnatog dolca, a jedna velika zidina i uz nju pokrivena šterna skriveni su u šumarku na južnoj strani dolca (ova strana dolca je sva pod stepeničasto podzidanim terasama). Izlaskom iz šume, put nastavlja na Vrh Jezerine,* nazvane po obzidanom dočiću koji se nalazi na samom prijevoju.
U poglavlju o Starčević Podu opisan je put Uz Klance (Uz Babinu dragu) kojim su Jovanovići i Borovci iz zaselka Jovanovići te Jurčići iz Kalića i Banovače izlazili u planinu, kao i putevi kojima su Starčevići izlazili u svoje dolce.


2008.