VRATA – MLINIŠTE

 

Kad smo već cestu preko Alana uzeli za granicu između Sjevernog i Srednjeg Velebita onda bi valjda i Primorska terasa Srednjeg Velebita trebala započeti s Alanom, a ne s Vratima, kako smo naučili iz knjiga. Dobro, ona “klasična” Terasa o kojoj je ovdje riječ započinje s Vratima i nastavlja se dolcima Jurčića i Starčevića sve do Mliništa. Kako su u uvali stanove imali i Jablančani i Prižnjani, ova se stranica nalazi i u jablanačkim i u prižanjskim stazama.

Vrata i Kantunište
Vrata i Kantunište

VRATA su bila jedno od najvećih naselja u planini. Tu su iz Podgorja selili mještani Dušikrave, Rakovice, Vranjaka, Krča i Marinaca te Borovci s Poda i Podića. Za razliku od Mireva gdje se boravilo samo preko ljeta, na 350 metara nižim Vratima najživlje je bilo u proljeće i ujesen kad je tu stanovalo i preko 70 obitelji. Ako se još pribroje i susjedni Jurčići i Starčevići u ovom dijelu Velebita boravilo je preko 120 obitelji. Na Vratima je preko ljeta bilo manje ljudi jer su u to vrijeme mnoge obitelji selile još dublje u planinu. Štokići s Poda i Jovanovići s Podića nisu imali stanove “na Vratin”, već su selili izravno u Štokić dulibu, odnosno s Poda (Jovanović Gaj) u Jovanović padež.
Na Vrata je vodio čuveni Vratarski put (kasnije je s alanske ceste probijena široka šumska vlaka). Ulaz u “zdilinu” je travnato sedlo, prijevoj Buljma,* odnosno Vrh Buljme (971 m) jer se naziv Buljma proširio i na prostor iza sedla, na početku uvale. Tu su imali stanove Bevandići (Kantari), Lucići, Smokrovići i Rupčići (Žunići). U nastavku uvale, na Borovačkoj luci, stanovi su od Borovaca, Dešića i Tićka (tu je najljepša skupina stanova* i šterni), a već pri vrhu uvale prema Jurčić docu, na Tavanu, stanovi su od Marinaca.

Ljuljevac
Ljuljevac

Ljuljevac. Poznato je da su se nekad kosile sve travnate površine u planini pa tako i svi travnati dolci i vrhovi na prostoru između Premužićeve staze i Štirovače. Posebno je na cijeni bio Ljuljevac, velika travnata uvala nadomak Štirovače. Ljuljevac je svake godine išao na muntu (dražbu), a muntalo se još i nakon Drugog svjetskog rata. Osoba zadužena za razdiobu parcela – poljak – birala se i svake se godine izmjenjivala među stanarima Vrata. U dogovoreni dan svi bi se skupili u Ljuljevcu. Mjerilo se špagom, a međe su se označavale kolčićima. Osobito se vodilo računa da se svake godine izmijene zakupci pojedinih parcela, da ne bi uvijek isti ljudi uživali najbolje dijelove za košnju. Pri tome je znalo doći do trzavica ako je dodijeljena parcela ostala zapuštena, neiskrčena od prošlogodišnjeg zakupca. (Ravna strana u južnom dijelu Ljuljevca bila je najbolja za košnju i najbliže putu).
Ljuljevac se trebao naći u poglavlju o Štokić dulibi, ali pitanje je kad bi došao na red. U međuvremenu se klekovina bora raširila preko velikog dijela ljuljevačke doline. Tu je i Popričac babe Ane, 200 metara dug silaz, staza koju je jedna Podgorka sama izgradila da bi skratila put do Ljuljevca.
Malo je čudno da baš nitko ne spominje ulogu poljaka u životu Podgoraca jer je muntanje Ljuljevca bilo tek jedno od njegovih zaduženja. Kao pravi seoski starješina (ponegdje je više sela imalo zajedničkog poljaka) poljak je bio taj koji je određivao datum kad će se seliti u planinu i nitko prije tog dana nije smio izdizati stoku. Isto tako kad je na Starčević Podu nevrijeme srušilo prastari hrast, poljak je bio taj koji je raspiljeno drvo podijelio u dvanaest kupova, po jedan za svaku obitelj nazočnu na Podu.

Samograd (Mijatović). U Podgorju se dva zaselka Dušikrave nalaze iznad magistrale. Prvi su Mijatovići (Rupčići), a odmah do njih su Kantari (Bevandići). Dok su Kantari selili na Vrata, Mijatovići su selili u Samograd. Put za Samograd počinje na Podu malo prije kuće pok. Mate Smokrovića pod krovom, gdje i sad stoji drvena lesa,* ulaz u branjevinu. Put se kroz branjevinu penje u jugoistočnom smjeru do Samograda (1040 m), stanova i bunara skrivenih u pošumljenom dočiću, dražici već pri vrhu branjevine.

Kantunište
Kantunište

Kantunište (Smokrović) je bivše sezonsko naselje Smokrovića na padini visoko iznad Vrata, ispod Premužićeve staze. Do njega je i najlakše doći s Premužićeve staze. Od Lucić Alana, Poljakovog “balkona” s pogledom na dolinu Vrata, nastavljamo položito stazom do prve drage u šumi, zvane Tićeva draga. Tu skrenemo niz bukovu dragu i uskoro izlazimo iz šume na travnatu čistinu Zdiline. Ispod Zdiline draga završava u dubokoj Mijatović rupini. Zdilinu i Rupinu s primorske strane zatvara kamenito uzvišenje na čijem se vrhu nalazi dvometarski križ od prokroma. Križ se vidi s Premužićeve staze, a postavili su ga prije nekoliko godina sinovi pok. Mate Smokrovića kao zahvalu roditeljima. Stanovi Smokrovića nalaze se na primorskoj strani uzvišenja, na kamenito-travnatoj strmini s pogledom na more i uvalu Vrata u podnožju. Tu je i nekoliko šterni (najveća, pokrivena betonskom pločom, nalazi se u stijenama južno od križa*). Južnom stranom Kantuništa vodio je, uz pošumljenu dražicu, popriki put preko Orbazovca (1461 m) u Štirovaču.

Jurčić dolac (Banovača)
Banovački dolac

Vratarski put, put kojim su mještani Dušikrave, Rakovice, Vranjaka i Marinaca izlazili na Vrata. Početak puta je na Jadranskoj magistrali oko 300 metara sjeverno od Vranjačkog mosta, vijadukta u Vranjačkoj dragi. Iznenađujuće lijepo građen, dva metra širok put,* obrubljen s obje strane klesanim bankinama i nasut batudom, penje se lagano kroz šikaru i već nakon stotinjak metara naprasno prestaje, a nastavlja se staza kojom ubrzo stižemo do suhozida branjevine i urušenih kuća zaselka Krč. Tu se na strmini iznad Vranjačke drage nalaze zidine dviju kuća naslonjene na okomitu, desetak metara visoku liticu. Vlasnici kuća, doseljeni Tićki iz Vranjaka, započeli su graditi put prije Drugog svjetskog rata, ali su odmah nakon rata napustili Podgorje.
I put od Marinaca vodio je preko Vranjačkog mosta na Krč. Tu je bio ulaz u branjevinu, a tu se negdje, u branjevini iznad Krča, nalazi špilja u kojoj su se krajem Drugog svjetskog rata tri dana skrivali žitelji Dušikrave (svaka kuća ložila je svoju vatru). Put nastavlja kroz branjevinu uzbrdo na Malu priviju, prolazi ispod okomite litice Stinovca (kuk) pa preko Velike privije izlazi na Pode, na cestu za Štokiće. Put od Štokića na Vrata, uz Plećice, prosjekli su i kamenim čunjevima označili slavonski planinari.

Crna ruja
Crna ruja

JURČIĆ DOCI. Uzdužni put po Primorskoj terasi nastavlja uzbrdo po Kosi (Vratarska kosa) koja uvalu Vrata zatvara s primorske strane i kroz šumu stiže na prijevoj, kosicu koja dijeli Vrata od sljedeće uvale na Terasi. U uvali se izmjenjuju travnati, nekad sezonski nastanjeni dolci, a prvi, odmah s druge strane kosice, je Kalićarski ili Jurčić dolac* s bivšim stanovima Jurčića iz Kalića u Podgorju.
Put koji je s kosice nastavljao u Mliništa nije silazio u dolce, već je položito s gornje strane obilazio uvalu. Nedugo iza kosice odvaja se desno nizbrdo ugažena, kamenim čunjevima označena staza (markirali su je slavonski planinari jer vodi do njihove planinske kućice), a odmah zatim, na Ciganištu, raskrižju nazvanom po ličkim Romima koji su sve do Drugog svjetskog rata preko ljeta ovdje konačili i ovdašnjem narodu pružali kovačke usluge, široka vlaka skreće uzbrdo prema Ograđenici. Na tom usponu s desne strane puta, u uvalici koju s primorske strane zatvara pošumljena glavica, nalazi se Crna ruja, kamenjem obzidan bunar pun vode, i do njega još jedan sličan bunar s usko obzidanim prilazom jer se na njemu blago napajalo, ali taj bunar više ne drži vodu. Zanimljivo je da se Crna ruja nalazi na samom rubu strmoglave provalije po kojoj je bunar dobio ime. No, ja sam tek na trećem obilasku Ruje otkrio podzidanu stazicu koja se od bunara spiralno spušta na dno provalije. Nevjerojatno, ravan dočić koji se nalazi na njenom dnu nekad se obrađivao.
Spomenuta ugažena i kamenjem označena staza silazi do još jednog bivšeg naselja, stanova Jurčića iz podgorskog sela Banovače. I ovdje se divimo šterni s “rokerski” oblikovanim grlom, savršenoj, posve očuvanoj zidini stana* te šterni s klesanim kamenom izdignutom terasom.* I ovo naselje nalazi se na rubu travnatog dolca, a put nastavlja uzbrdo kroz šumu i izlazi na čistinu kod “Đakovčanke”,* obnovljenog stana kojega je Slave Starčević (sa Starčević Poda) dao na korištenje slavonskim planinarima.

O(r)šulić dolac
O(r)šulić dolac

STARČEVIĆ DOCI. Nakon raskrižja na Ciganištu, uzdužni put nastavlja gornjom stranom uvale u smjeru Mliništa. Put uskoro vodi položito podnožjem dugog, dijelom urušenog potpornog zida i stiže do zidina nekad velikih stanova Starčevića usred šume. Ispod ovih kuća, oko obnovljene “Đakovčanke” u Petrović dolcu, nalazi se još nekoliko stanova. Put se sada lagano penje prema Jezerini, prijevoju koji uvalu dijeli od Mliništa. Iza zadnje kuće na putu i presahlog bunara, Ruje, odvaja se desno staza koja silazi do bivšeg naselja Starčevića smještenog na sjevernom rubu velikog O(r)šulić dolca.* I tu su nam najzanimljivije šterne.* Na više mjesta vide se dijelovi američkog bombardera koji se tu srušio krajem Drugog svjetskog rata. Još se jedan donedavno pokriven stan nalazi na primorskom rubu travnatog dolca, a jedna velika zidina i uz nju pokrivena šterna skriveni su u šumarku na južnoj strani dolca (ova strana dolca je sva pod stepeničasto podzidanim terasicama). Izlaskom iz šume, put nastavlja na Vrh Jezerine,* nazvane po obzidanom dočiću koji se nalazi na samom prijevoju.
U poglavlju o Starčević Podu opisan je put Uz Klance kojim su Jurčići iz Kalića i Banovače izlazili u planinu, kao i putevi kojima su Starčevići izlazili u svoje dolce.


2008.

Oglasi