Jukić duliba


JUKIĆ DULIBA je jedna od najvećih uvala na Primorskoj terasi sjevernog Velebita, a ujedno je i uvala koja se najdublje zavukla u planinu. Uvala je nalik na golemu školjku, sa svih strana okružena visokim pošumljenim padinama, jedino se prema zapadu spušta u pedesetak metara nižu dolinicu Plančica. Nezaboravan je pogled s okolnih vrhova na golemo šumsko prostranstvo jer je cijelu uvalu prekrila bukova šuma. U zelenom beskraju jedino se na sjevernom vrhu uvale nazire tanak pojas crnih borova i duboko na dnu uvale – krpica od nekad velike travnate čistine.

Kaić vrh – Lisac (1541 m)
Kaić vrh – Lisac (1541 m)

Uvala je s južne strane zatvorena krševitim grebenom Vrataca – Pavić klanac – Stoićev vrh (1358 m) – Vicketin vrh (1310 m) koji je dijeli od Plančica i Donjih duliba na uzdužnom putu po Terasi i visoravni Gornjih duliba na poprečnom putu za Rossijevu kolibu. Na sjevernoj strani uvala je sličnim grebenom (Vabanović vrh – Gašparov vrh – Brižak – Vrh Rujice) odsječena od Šupić dulibe i duliba na Starigradskom putu (Budim – Legačka duliba), a istočno iznad dulibe nadvio se ogroman stijenjak Kaić vrha (1476 m), najsjevernijeg vrha na grebenu Klanca.
Marko Modrić – Virer (nadimak Virer potječe od pradjeda – “firera” u austrijskoj vojsci) s Velikih Brisnica naprosto me oduševio poznavanjem Velebita i nazivima lokaliteta za kojima sam bezuspješno dugo tragao. U razgovoru je spomenuo Kaić vrh bez da sam ga to tražio, a kad sam mu prigovorio da je po Boži Modriću to Omarljivički vrh, umirio me s objašnjenjem da se radi o dva istoznačna naziva jer se u podnožju vrha nalazi Omarljivica, bivše sezonsko naselje Kaića, Modrića s Velikih Brisnica.
U užem smislu Jukić duliba (1200 m) je bivše sezonsko naselje smješteno u dočiću na dnu uvale, ispod terasa Omarljivice, i nije na markiranom putu za Rossijevu kolibu. Za razliku od južnovelebitskih naselja, travnatih oaza usred gole, kamenite pustinje, Jukić duliba je bila tipično sjevernovelebitsko naselje – obrađen dočić usred golemog šumskog prostranstva. No, Jukić duliba nije tipičan dolac ravnog dna, već je to usvrdlan dolac čija je istočna strana preoblikovana stepeničasto podzidanim, a sada visokom šikarom obraslim terasama. Nekad ponos Jukića, brojna stabla trešanja sva su se redom osušila. U tom neprohodnom zelenom sklopu nalazi se 6-7 zidinica (i šterni), bivših stanova Jukića, Modrića s Velikih Brisnica.*

Kaić vrh (put uz Škver)
Kaić vrh (put uz Škver)

Iz Jukić dulibe vode staze na sve strane. Premda je uvala otvorena prema zapadu, iz dočića na dnu uvale i na tu se stranu izlazi kratkim, ali oštrim usponom uz kamenit klanac. Te su stijene dno spomenute grede koja Jukić dulibu dijeli od markirane staze Plančice – Rossijeva koliba. Izlaskom iz dolca, put nastavlja položito s desne strane duboke ponikve (staza udesno vodi u Omarljivicu, odnosno preko Briška u Šupić dulibu) pa na izbočini iznad Plančica zavija desno u dragu (klanac) i silazi na Plančice.
U sjevernom smjeru vodi put u Omarljivicu i Legačku dulibu, a u južnom, uz nešto manje strmu travnatu dražicu vodi u Perić dulibu. Neposredno prije izlaska na travnatu ravan Perić dulibe, u Klancu, prolazu u krševitom grebenu koji Jukić dulibu dijeli od više položene visoravni Gornjih duliba, sastajemo se s markiranom stazom iz Plančica.
Četvrta staza penje se dražicom u istočnom smjeru, a negdje na pola puta do vrha Klanca (greben) nalazi se ograda Škver i uz ogradu raskrižje. Dobro uočljiv put, priko Škvera, izlazi udesno, uz ogradu, iz drage, nastavlja strmo uzbrdo na Vrataca (1395 m),* prijevoj na spomenutom grebenu koji dijeli Jukić dulibu od Gornjih duliba, i silazi u Vabić dulibu.
Uz kamenitu dragu koja se iznad ograde Škver u širokom luku duboko uvlači u trup grebena Klanca penje se vrlo slab nogostup prema Vrhu Škvera, jedva prohodnom usjeku na stjenovitom vrhu Klanca.

Omarljivica
Omarljivica

Omarljivica. U sjeveroistočnom kutu uvale, u drazi koja se iz dna Jukić dulibe penje prema Legačkoj dulibi, nalazi se Omarljivica, još jedno bivše naselje. Zapravo nalazilo se jer su od nekadašnjih stanova, smještenih na sjevernoj strani izvan velike ograde, ostale tek bezlične hrpe kamenja, a od nekad bujnih vrtova na terasasto podzidanim redinama, ostala je tek šikarom zarasla strmina. Iako je cijela omarljivička draga obrasla bukovom šumom, u ogradi su se pojavili prvi borovi. No, smještena visoko na osunčanoj strani uvale, Omarljivica je svakako bila ugodno sezonsko stanište.
Na rubu Omarljivice u smjeru Jukić dulibe strši omanji kučeljak s kojeg se vidi cijela omarljivička strmina. Kučeljak je vrh izdužene grede koja se od Omarljivice spušta prema Jukić dulibi. S desne, primorske strane grede silazi put iz Omarljivice u Jukić dulibu, a sa suprotne strane grede, bliže Jukić dulibi, u njenom se podnožju nalazi duboka šterna na koju su po vodu dolazile žene iz svih okolnih stanova. Rub šterne je kamena ploča na kojoj se burilo punilo vodom i s koje se lakše uprtalo na leđa, a pored šterne je i mala kamenica gdje se blago napajalo. Ovu je šternu bilo najteže naći. Valjda je to “Mikić-cisterna” koju spominje Božo Modrić, mada je to ime Marku nepoznato. Marko kaže da bolje vode nije bilo u cijelom kraju. Božo je u svom putopisu spomenuo i golemu snižnicu u podnožju Omarljivičkog vrha, u kojoj se cijelo ljeto zadržavaju velike količine snijega, te, kod Krča (?), veliku kamenicu, uvijek punu vode.

“Mikić šterna”

Legačka duliba – Plančice. Iz Legačke dulibe laganim usponom kroz šumu začas smo na prijevoju između Kaić vrha (1476 m) slijeva i Vabanović vrha (1360 m) zdesna. Put nastavlja preko travnatog dočića (legačke) Keljčuše, pa niz bukovu dragu i za 15-ak minuta silazi na travnate terase Omarljivice. Stanovi Kaića nalaze se s desne strane, izvan ograde. Od stanova put za Šupić dulibu i Budim penje se strmo po sominom prekrivenom kamenjaru na vrh Briška (1265 m),* a naš nastavlja niz strminu i kroz otvor u suhozidu napušta travnate terase Omarljivice. Na silasku kroz šumu prolazimo križanje gdje staza udesno vodi (iz Jukić dulibe) za Budim, a odmah zatim izlazimo na položitu stazu Jukić duliba – Plančice.

Brižak (1265 m) je naziv koji je Božo Modrić rabio za prijevoj iznad Omarljivice na vrhu istoimenog krševitog grebena koji se proteže od Legačke dulibe i Vabanović vrha (1360 m) na sjeveroistoku do Vrha Rujice i staze Budim – Plančice na jugozapadu. Posebnost “Briška” je u njegovim borovima koji su se raširili po vršnom dijelu grebena i zašli duboko u planinu. Tako visoko, iznad 1300 metara, borove sastojine nalazimo još samo na Bilučkom palježu i pod Zavižanom.


2006. – 2007.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s