JADREVIĆ DULIBA
Kako opisati prostor koji nije lako prepoznati na postojećim zemljovidima na kojima se, osim krivog naziva Cipele, teško može što iščitati. Možda je najbolje započeti s opisom staza koje vode u Jadrević dulibu.
Zavižan – Jadrević duliba. Na livadama Dešinovca napuštamo put prema Siči i skrećemo na primorsku stranu, na poprečni put za Ažić Lokvu. Put nas vodi preko Plani (Pandorine), Klanca i Dulibine do raskrižja na donjem rubu travnate Dulibice, gdje desno skreće put za Jadrević i Rokaljević dulibu. Staza se lagano penje preko Malenjaka (malinjak), kamenitog grebena odakle je osobito lijep pogled unatrag na bilučke stanove u podnožju i visoravan Pogledala na padini s druge strane poprečne uvale i staze Ažić Lokva – Zavižan, i silazi u bukovu dragu do novog raskrižja: desno uzbrdo uz ogradu Paljevine (slijeva) vodi put prema bilučkom Palježu, a naš nastavlja nizbrdo, izlazi iz šume i položito uz gromaču stiže do velikog travnatog dolca s desne strane puta, Jadrević dulibe.
Siča (Babić) – Jadrević duliba. Nedavno je s Babić Siče probijena nova cesta u obližnji, travnat dolac Miškulinsku Siču, odakle se kroz šumu penje put na Stipšino/Stipšić bilo, travnato sedlo, visoravan pod samom glavicom Markova kuka (1386 m). Ravan je preoblikovana stepeničasto podzidanim terasicama, na kojima se nalazi nekoliko urušenih zidinica, bivših stanova Rogića iz Lukova, a Branko Rogić – Baja, osnivač zavičajne zbirke u Lukovu, vlasnik je najveće zidine. Ovo bivše naselje poznato je i pod imenom Markov kuk.
S Markova kuka (1386 m) pruža se prekrasan pogled na more, Primorsku terasu u podnožju i nastavak našeg puta.* Odmah ispod Stipšina bila ističe se kamenita glavica, Kuk sav pod borovima (Milan Anić ga spominje pod imenom Icin vrh, 1315 m). Put koji silazi desnom stranom Kuka nastavlja preko proplanaka Gornje* i Donje Marasovice (Mrazovica, prastari Ažić stanovi) te Koića Krčine u Zlatkinu njivu, a mi skrećemo lijevo, u zaleđe Kuka, na proplanak Zakuk (Duliba za Kukom). Veći dio proplanka već su osvojili borovi, a na njegovom gornjem rubu, na granici bukove šume, nalazi se razvaljen stan (i šterna) Barišića, bivših Skorupa iz Barišić Drmuna u Podgorju (nedaleko Ažić Lokve). Obišavši glavicu, staza nastavlja niz dragu obraslu prekrasnom bukovom šumom i između divovskih bukava izlazi na proplanak Cipala (Pepičina). Cipala su prava primorska plan: iznad bukove šume crne se borovi po kamenitim glavicama,* a prvi borovi pojavili su se i na proplanku. Na njegovom sjevernom kraju nalazi se dobro očuvana zidina, bivši stan Rogića iz Lukova, i šterna puna vode. S proplanka nastavljamo šumovitom jarugom nizbrdo (ograde u šumi) i po sve krševitijem terenu, dobro građenom ali posve zaraslom stazom, silazimo strmo u Jadrević dulibu.
Jadrević ili Jadrijević duliba (1090 m) je bivše sezonsko naselje u kojemu su objedinjene karakteristike dvaju osnovnih tipova sjevernovelebitskih naselja. Jadrević duliba je tipičan dolac, ograđen, svojedobno obrađen i sezonski nastanjen, na čijem se gornjem, sjeveroistočnom rubu nalazi sedam urušenih stanova i šterni Ažića (Jadrevići) i priženjenih Babića s Trnovca. Ali dolac nije smješten na dnu uzdužne udoline, već se nalazi visoko na padini iznad Borovog vrha koji uvalu zatvara s primorske strane, i premda je s južne strane ograđen visokim grebenom pod borovima (Malenjak), dolac je otvoren prema moru i njegovom utjecaju. Valjda je zbog toga Jadrević duliba okružena upravo tropski bujnom vegetacijom.* Gornja strana dolca prepuna je voćaka (trešnje, orasi, jabuke, šljive…), lipa i sve brojnijih grmova šipka, dok je gornji dio nekad obrađenog dolca zarastao u neprohodnu šikaru divljih trešanja i crnog trna. Najniži stan do polja, s velikom trešnjom ispred kuće, još uvijek je pod limenim krovom. Malo dalje je ruševina Pavinović kule, nekad jedine katnice u Dulibi. Tu je i zidina stana u kojemu je rođen Drago Babić, posljednji samotnjak s Trnovca. Slijedi još jedna dobro očuvana kuća, ova pod šimlenim krovom (sazidao ju je Draganov otac 1953. i tu je izlazio sve do 1982. godine), a već na kraju sela, iza zadnje ruševine, zjapi duboka provalija, snižnica iz koje izranjaju visoke jarebike. Tu se na južnom kraju dolca nalazi nekoliko golemih stabala oraha, a vide se i tragovi nekadašnjih gumna. Jadrevići su u dolcu uzgajali ječam, a zemlju su obrađivali zajedničkim seoskim plugom. Drago kaže da su u Dulibi boravili do kasno, dok ne bi dobro zahladilo, kad se klalo prasce, i tek tad su saseljavali u Podgorje. A u Dulibu su često navraćali i preko zime (po brst…).
Iz Jadrević dulibe nastavljamo putem za Podgorje. Već nakon par minuta odvaja se udesno, položito uz gromaču, put koji vodi u Ažić krč, a mi nastavljamo širokom ulicom niz strminu i uskoro stižemo do novog raskrižja na pošumljenom zaravanku Rokaljević dulibe. Zdesna, na drugom kraju zaravni, zjape zidine nekadašnjih stanova, a samo desetak metara dalje odvaja se ulijevo uska ulica, put koji vodi strmo uzbrdo do bilučkih stanova Za Glavicom.
Rokaljević ili Šepić duliba spada među najljepša naselja na Primorskoj terasi sjevernog Velebita. Doduše ne svojim položajem jer se spuštajući kroz visoku šumu cijelo vrijeme pitamo, zar se baš u toj rupetini nalazi, premda je očito da je svojedobno Duliba bila puno svjetlija i otvorenija. Naselje je smješteno na padini iznad uzdužne udoline, na primorskom rubu pošumljenog zaravanka, ispod stijena nekoliko metara visokog kučeljka. A zbog tog kučeljka naselje nas gotovo podsjeća na male istarske gradiće jer su se kućice (s dvorištima) skupile oko njega. Tako lijepo klesanim kamenom zidanih kuća* i još ljepših grla od šterni ne viđa se često na Terasi. Tu je i Dupljina, duboka čatrnja puna vode skrivena s druge strane glavice, do koje nas dovodi po stijenama lijepo izveden nogostup. A oko naselja, na maloj zaravni iznad kuća, ispod kuća, posvud su golema stabla bukava i javora.
U Rokaljević dulibu selili su Babići iz Panosa ili ispod Panosa, kako bi rekao Ante Vukušić, ili iz Vlaške, kako još uvijek neki zovu to podgorsko selo. U Dulibi je bilo sedam kuća: pet kuća Rokaljevića (Markan, Dujaš, Poldaš, Vidaš i Lukaš) i dvije kuće Pavanovića. I ovdje su kuće Pavanovića (Vabaševa i Grgaševa) bile nešto izdvojene, stotinjak metara sjevernije, s isto tako lijepo klesanim kamenim grlima od šterni.* Pored Pavanovića prolazi spomenuti put za Ažić krč. Put nastavlja položito uzduž nekad obrađenih terasa i laganim usponom uz ogradu Pavanović krča izlazi na prijevoj iznad poveće stijene, kučeljka. S kučeljka se pruža prekrasan pogled na veliku uvalu u podnožju (Barišić dolac i Zlatkinu njivu) i borovima prekriven Borovi vrh, a sjeverno iznad Zlatkine njive uzdiže se kosa Borovac (1090 m) i do nje – sedlo, na koje nas popriko Plani odvodi put, jer se iza sedla nalazi uvala Ažić krč.
Jadrević i Rokaljević duliba poznate su i pod imenima Gornja i Donja duliba. Plodna zemlja u Dulibama davala je bogat urod krumpira (od 1 kg dobivalo se 19 do 25 kg) pa i nije čudno da su neki Babići znali povremeno tu i zimovati.
Ravan (Međuravan). Iz Rokaljević dulibe put silazi u uzdužnu uvalu u podnožju Borovog vrha. Odmah ispod Rokaljević dulibe, na Ravni odnosno Međuravni, svojedobno su stanove imali Barišići, bivši Skorupi iz Drmuna u Podgorju. Navodno je neki Barišić, isprobavajući pušku koju je sam napravio (punila se čavlima), usmrtio žandara pa je bježeći pred zakonom napustio ove strane i nastanio se u Skorupovom dolcu.
Ispod Ravni, na dnu uvale, na Gmajni (Rupina), novo je raskrižje. Put kojim su Babići i Ažići izlazili u Dulibe skreće lijevo u Ječmišta pa preko Gornjeg briga i Splovina silazi u Podgorje. Uvalom desno uz ogradu branjevine vodi put prema Zlatkinoj njivi i Rogić Dolini, a ravno kroz otvor u suhozidu branjevine nastavlja popriki put u Splovine (put se između golemih borova penje strmo po kamenjaru, prolazi s desne strane Lukovačkog dočića,* krčevine usred borove šume, pa preko Gornjeg briga silazi u Splovine).
Paljež (Bilučki). Iz Jadrević dulibe stazom za Zavižan do raskrižja u bukovoj drazi, pa lijevo uzbrdo, uza Stranu (slijeva je ograda Paljevine), do travnate čistine sa stepeničasto podzidanim terasicama zvanim Đikovci, bivšim bilučkim košanicama (Rokin Đikovac, Škurov Đikovac…). Put nastavlja dragom uzbrdo i uskoro izlazi iz šume na travnatu ravan, dolac Đikovac (1230 m).* Sjeverno iznad dolca uzdiže se kamenit greben pod borovima, iza kojeg se u bukovoj drazi nalaze spomenuta Cipala. I s južne strane Đikovca proteže se kamenit greben pod borovima, na kojemu se nalazi teško pristupačan dolac Keljčevac. Cijela ova strana mješavina je borove i bukove šume, a na samom Đikovcu, iako je okružen bukovom šumom, pojavili su se prvi borovi. Staza nastavlja desnom stranom dolca i skrenuvši na istok, izlazi iz šume na travnatu padinu bilučkog Palježa.
Ne znam da li je bogohuljenje ali vjerojatno zahvaljujući požaru možemo danas uživati u prekrasnim prostranstvima bilučkog Palježa. Penjemo se uza stranu prošaranu većim i manjim stablima borova, kamenim gromačama, terasicama i tek tragovima tko zna kada napuštenih stanova i torova. Premda smještena visoko u planini (1260 – 1320 m), na padini nagnutoj i širom otvorenoj prema sjeverozapadu, svijetla i prostrana bilučka plan neodoljivo podsjeća na tropske, južne krajeve.
Travnatom padinom nastavljamo prema vrhu “Bila”, šumovite kose koja se proteže sve do Markova kuka (s druge strane Bila proteže se Pandorina plan). Na Vrhu Palježa,* pod samim vrhom Bila, izlazimo na travnatu ravan koja se udesno penje uza stranu obraslu smrekama i borovima prema kamenitom grebenu i kuku (1374 m) na južnom vrhu Palježa (s druge strane grebena njegovim podnožjem prolazi put Ažić Lokva – Zavižan*). Uspon uz Paljež, s borikom na samom Vrhu Palježa, spada među najljepše u ovom dijelu planine.
Prešavši preko travnate visoravni, kratkim usponom kroz šumu začas smo na vrhu Bila, odakle se strmoglavimo na Pandorinu plan, u dio koji se najdublje zavukao pod Bilo (po katastru je to Pandurin dolčić).
PS. Da ne bi bilo zabune, ovaj opis Palježa je iz 80-ih godina prošlog stoljeća, no Paljež više nije što je nekad bio.
2008.
Kramaruša 
