STRUGE

Iznad Babrovače ušli smo u uzdužnu udolinu Primorske terase i evo nas na njenom kraju. Ljepše nije mogla završiti. U proljeće, kad šumu iznad Dulibe prekriju žuti slapovi negnjile, a na primorskoj strani bezbroj plavih sirištara oživi zelengradske kamenjare. Kasnije, kad u Dolcu zamiriše metvica (mravinac), a zidine stanova, poput malih ogradica, ispune ogromni ljiljani. Ili još kasnije, kad terase iznad dolca pocrvene i postanu neprohodne pod teretom šipka. S prvim snijegom, kad istovremeno krdo divljih svinja krene u koloni na Pode, na kuku iznad glave zazviždi uznemireni divojarac, a par metara dalje medo “riječju i djelom” isprepada nepozvana gosta. A, možda sve to nadilazi pogled s Rožanskog vrha na Struge. No, koliko god se divili, što god doživjeli, u mislima uvijek iznova vrtimo Simonovićevu sliku,* u dilemi, da li se radovati ili tugovati.