BILI SINOKOS
Bili Sinokos jedna je od najvećih i najljepših udolina na Primorskoj terasi južnog Velebita.* Tu su svojedobno selile 22 obitelji iz više podgorskih zaselaka, a na gornjem rubu središnjeg, suženog dijela uvale, pored poprečnog puta koji vodi iz Podgorja u Liku, nalazi se prava hacijenda Nikole i Jake Sjauša iz Ljubotića.* Sjauši su oduvijek tu boravili veći dio godine, no sad u kući imaju električnu rasvjetu, televizor, hladnjak… Nedavno je pored njihove kuće, ispod goleme jasike, iz temelja obnovljen stan Mataka iz Krčevina (ovi Mataci inače nisu imali stanove u Sinokosu, već su ga naslijedili po babinoj liniji).*
Od Sjauševe kuće vode staze na sve strane. Poprečni put nastavlja uzbrdo na Kosu od Javorja,* prijevoj između Vlake (971 m) slijeva i Glavice od Sinokosa zdesna, pa uz Javorje i Račabušu izlazi na Jelovačka vrata.*
U suprotnom smjeru put vodi preko zapadnog dijela Bilog Sinokosa tako da nam slijeva ostaje stjenovita glavica, šuplji kuk Čardak.* U podnožju kuka, na Splitvini, nalazi se slikovita ali plitka kamenica (splovina) koja preko ljeta zna presušiti.* Podgorcima je na Čardaku bio daleko važniji izvor pitke vode zvan Kapljuv,* udaljen stotinjak metara južno od Splitvine, gdje se voda po stijenama cijedi i skuplja u maloj, u stijeni uvučenoj kamenici. Prešavši preko ispranog kamenjara Pržine (zdesna je razrovana pretpovijesna kamena gromila, poznata kao Turski grob), put silazi u travnat, gromačom ograđen Dolac Lisičin sa stanovima Gazića iz Renjovca, pa se lagano diže na Kosu od Sinokosa. S tog primorskog izlaza iz Bilog Sinokosa, smještenog u podnožju Baričina kuka, pruža se prekrasan pogled unatrag na planinu.* Na Kosi, pored prvih mirila na putu (od Njegovana iz Medenog), nalazi se veliko raskrižje: desno uzbrdo gornjom stranom Baričina kuka vodi put na stanove Pod Skokom, desno položito primorskom stranom Baričina kuka silazi put u Trošeljevac, a naš produžuje još malo položito preko Vrha Pleća (tu se odmaralo) pa u punoj raskoši silazi (niz Pleće) u Renjovac, dolac s desetak nekad stalno nastanjenih kuća Gazića (i jednom od priženjenih Vukića, Tome Vukića*). Izvorno ime sela je Reljinovac, a tako su ga zvali i Srbi iz Šibuljine. Reljinovac kao i nedaleka Reljina peć ime duguju prvom doseljeniku na ove prostore. Gazići iz Renjovca poznati su pod nadimkom Lisice pa otud i ime za njihov Dolac Lisičin u Bilom Sinokosu. Renjovac se sastoji od tri skupine kuća: Pod Klancom je najviši zaselak nazvan po Klancu, početnom, strmom usponu iz Renjovca u Bili Sinokos, Pod Stinam je zaselak kod kuće Tome Vukića, a Stazina sa starim zidinama nalazi se zapadno od kuće Tome Vukića. Na dnu Klanca, iznad Renjovca, odvojio se put koji vodi preko Lisičinih Cipala, dviju nekad obrađenih ograda, u Crnikovac. Crnikovac je bio Sjaušev pa su Gazići prije Crnikovca skretali desno u njihov dolac zvan Poda Crnikovac, koji je na kartama označen sav pod šumom, a u stvarnosti se tu nalaze dvije poprilično velike, travnate, gromačom ograđene ograde. Obišavši Renjovac s lijeve strane, laganim usponom podnožjem Glavice Gazića (Visoka glavica, 637 m) izlazimo na Kosu od Renjovca (Gojtan rabi naziv Gazića kosa). Tu se odvaja put za Trošeljevac i Crni Sinokos, a mi niz strmu Ljubotičku stranu silazimo u Ljubotić.
Od Sjauševe kuće vodi još jedan dobar put u Podgorje, preko Jezerine,* istočnog, najnižeg dijela Bilog Sinokosa. U užem smislu naziv Bili Sinokos odnosi se upravo na taj istočni dio uvale i Sjauševe stanove. Jezerina je dobila ime po velikoj lokvi koja se tu povremeno stvara, a u ovom najplodnijem dijelu Bilog Sinokosa Sjauši i sad gnoje i obrađuju zemlju. Put se s Jezerine penje na Kosu od Gradine, primorski izlaz iz Bilog Sinokosa u podnožju Jovinova kuka (954 m), pa niz dragu Šimlašicu* silazi u Matake (Krčevine).
Od Sjauševe kuće ravno na primorsku stranu vodi staza koja nas nakon 800-900 metara dovodi do Vladikinih pećina,* dviju špiljica u kojima su Sjauši držali ovce (nazvane su po Šimi Sjaušu zvanom Vladika). Ove se pećine nalaze na padini visoko iznad Crnikovca (570 m),* dubokog dolca koji se strmoglavljuje ispod Bilog Sinokosa. Nekad se i na njegovom dnu nalazilo jezero i napajalo blago, no stanova nije bilo. Primorskim rubom Crnikovca proteže se uski šumski pojas koji me se osobito dojmio u pogledu s Jovinova kuka. I Vladikine pećine su vrlo zanimljive, pa iako po ulazima izgledaju kao blizanke, lijeva je puno manja. Na putu do pećina prošli smo podnožjem stjenovite Crvene grede,* nazvane po uočljivoj crveno-žutoj mrlji pod samim vrhom. Ispod mrlje vide se i otvori dviju okapina,* bivših skloništa s tragovima (zidići) ovdašnjih čobana. Put koji nas je doveo do pećina, nastavlja se još očuvaniji i uočljiviji te spušta u Dolac Matakov, odnosno Dragu na putu Bili Sinokos – Krčevine.
I put za Malo Rujno vodi preko Jezerine. Put se po siparu penje na Kosu od Torina, prijevoj iznad Jovinova kuka nazvan po Torinama Kuštrića, stanovima Mataka iz Korita koji se nalaze odmah s druge strane sedla, pored puta koji silazi u Duboki (Duboki dol/jaz), ogroman dolac s druge strane Torina. S Kose vode staze na sve strane: put za Malo Rujno (markacija) ne silazi u Duboki, već skreće desno, lagano uzbrdo u smjeru omanjeg kučeljka, i vrludajući visoko primorskom padinom Dubokog stiže na Kosu Prodanovu koja dijeli Duboki od Zamrštena,* dolca koji već pripada Malom Rujnu; četvrta staza vodi položito na primorsku stranu, na Kosu od Gradine, a peta u smjeru Kose od Javorja.
Iako je put između Crnog i Bilog Sinokosa pripojen novom poglavlju, Crnom Sinokosu, u kojemu su opisani stanovi Pod Skokom i sam Skok, moram i ovdje reći par riječi o toj prirodnoj kamenici, nekad najvećem pojilu za stoku u ovom kraju.
Sa sjeverozapada se u Bili Sinokos strmoglavljuje dubok klanac zvan Kotlinica na čijem se dnu, u podnožju litice kuka Skok,* nalazilo spomenuto pojilo. Nekad se na Skoku napajalo blago iz svih zaselaka Tribanj Kruščice (Kruščica, Ljubotić, Renjovac…), no sad je zatrpano zemljom i šljunkom pa voda samo prelazi preko njega. Ovu prirodnu kadu u stijeni izdubila je voda i nije pri dnu začepljena betonom ili glinom kao što je to slučaj kod čatrnji. Skok se svake godine čistio od naplavljenog materijala. Jako Sjauš kaže da je kada bila toliko duboka, da se šljunak nije mogao lopatom izbacivati iz nje. Da krupna stoka ne bi upala u vodu, Skok je ograđen gromačom, a ostavljen je tek uski prolaz na kojemu su bila drvena vrata* preko kojih se voda iznosila izvan ograde. Kad sam ja obišao Skok, u kamenici iznad šterne bilo je oko 60 litara bistre vode.
Nedavno sam doznao da Mataci iz Krčevina namjeravaju držati krave na Sinokosu pa su započeli čistiti Skok i našli na stijeni “ušpicanu” 1783. godinu. I korito su pregradili betonskom branom da bi skupili što više vode.* No, sad se žale da kada propušta vodu i da nisu uspjeli zatvoriti odvod.
Na putu od Sjauševe kuće u pošumljeni sjeverozapadni kut Bilog Sinokosa zvan Nuga proći ćemo pored Rukavinke, još jednog Sjauševog stana s ogromnim lipama u dvorištu ispred kuće* (tu je i veliko stablo drijena s neobično krupnim plodovima). Sjauši su na Rukavinku doveli vodu iz gotovo 100 metara udaljene čatrnje (u smjeru Skoka) pa sad i tu drže stoku.
Od Rukavinke se stepeničasto u šumu uvlače travnate terase Nuga s bivšim stanovima i šternama* Trošelja iz Kruščice. Nuga je najšumovitiji dio Bilog Sinokosa. Odavde se po zapadnom obronku brda Vlake (971 m) penje put na zaravan Vrtlinu, pašnjak poznat po zastrašujućem grotlu istoimene jame, i s druge strane brda silazi u šumovitu uvalu na uzdužnom putu Stap – Rujno. Iz Nuga vodi još jedan put ukoso u sjeverozapadnom smjeru na vrh Ravne kose (1023 m). S druge strane Kose, njenim podnožjem, proteže se bukovom šumom obrasla uvala Biljevine s travnatim dolcem, ogradom koju su nekad obrađivali Mataci iz Ljubotića. Put nastavlja po Ravnoj kosi do iznad Splitvine,* slikovitog dolca okruženog kukovima (vidi Crni Sinokos).
S uspona na Ravnu kosu možemo skrenuti lijevo na prijevoj Među kucin (na kartama piše Vratanca),* vidljiv iz Bilog Sinokosa, iza kojeg se nalazi pošumljen dolac Purija.
Bili Sinokos – Krčevine (Mataci). I ovaj put je već djelomično opisan u prethodnom poglavlju, no ovo je prvenstveno put kojim su Mataci izlazili u planinu, pa je predstavljen i ovdje. Put se s Bilog Sinokosa penje desnom stranom pošumljene Dražice (stanovi Mataka Ispod Čunja, današnje Redine) na Kosu od Gradine,* primorski izlaz iz Bilog Sinokosa u podnožju Jovinova kuka (954 m). Odmah ispod Kose odvaja se ulijevo odličan put koji vodi (najprije silazi a onda se kratko ali strmo penje) do slikovite, oko 200 metara udaljene Gradine, travnatog dolca okruženog stijenama i kukovima. Veći dio dolca je prava kamenita pustinja, u proljeće ukrašena narcisima,* a tek manji dio je pod travom.* Gradina je idealno mjesto za kampiranje jer se na gornjem rubu dolca nalazi novoobnovljen stan Mataka iz Korita* i (iznad stana) pokrivena šterna s vodom.
Nakon odvojka za Gradinu put silazi na zaravanak Torinicu.* I on je okružen kukovima, od kojih je onaj sa zapadne strane spomenuta Crvena greda. S druge strane puta, na kuku iznad Torinice ističe se nakalemljen zidić* koji je svojedobno priječio stoci prilaz do velike kamenice s vodom zvane Čatrnja u Torinici.* S Torinice silazimo u ravan, travom obrastao Dočić, odakle se jedna staza strmoglavljuje niz klanac/dragu (u Dolac Matakov), a glavni put nastavlja blažom stranom ulijevo i uskoro se s puta vidi desno, niže u šumovitoj drazi, travnat Dolac Matakov.* Zarasla staza ulijevo vodi u Jovinovaču* i Prodanove doline, a odmah zatim nam zdesna ostaje Dolac Matakov.
U kuku visoko iznad Doca Matakova, ispod Gradine, nalazi se Šupljača, golema, šuplja špilja u obliku slova L, duga 70-ak metara, gdje su nekad plandovale matačke koze. Do Šupljače se može doći isključivo iz podnožja, odnosno stazom koja se iznad Doca Matakova odvaja u smjeru spomenutog kuka.
Prošavši pored Doca Matakova, put nastavlja lijevom stranom poprečne uvale do raskrižja u podnožju Glavice Bodulićeve (708 m). Lijevo iznad glavice vodi put u Šimlovac,* dubok dolac, sav pod šumom i šikarom, s ostacima triju jatara (od Mataka iz Korita).* Šimlovac je svojedobno bio sav obrađen jer je prepun stepeničasto podzidanih terasica (redina). Naš put nastavlja padinom Glavice Bodulićeve u smjeru Matakova brda. Sad se s puta vidi desno, duboko u dnu pošumljene uvale, travnat dolac Grabovac. Uskoro prolazimo i odvojak staze koja silazi u spomenutu uvalu i nastavlja preko Ljubotskog brda u Ljubotić, zatim nam, već na južnoj strani Glavice, slijeva ostaje travnat dočić Konačić (i tu su Trošelji iz Silnog Sela imali jataru/jaru gdje su ujesen zatvarali blago) i evo nas na završnom silazu u Matake (Krčevine).
Šimlašica je naziv za dugu, poprečnu, šumom obraslu uvalu,* čijom lijevom stranom silazi put s Bilog Sinokosa u Podgorje. Uzduž uvale izmjenjuje se više većih i manjih travnatih, nekad obrađenih dolaca. Prvi na kojega smo putem naišli je Dolac Matakov (od Mataka iz Krčevina), s ostacima urušenih jatara na gornjem rubu dolca. Ispod Dolca Matakova nastavlja se Odžinac, dolac gdje su nekad Mataci sijali ječam. Odžinac je manjom gredom odvojen od Drage, točnije: Gornje i Donje drage. Gornja draga je bila od Mataka zvanih Svitnjaci iz Paripova Luga, a u Donjoj dragi nalazi se zidina nekad velike kuće Sjauša iz Ljubotića. Nakon Drage slijedi nam silaz u duboki dolac Grabovac. I tu su zemlju imali Mataci iz Krčevina, no stanova nije bilo. U dolcu se ipak mogu vidjeti nekakve zidinice, no to su bile štale/jare, gdje se navečer zatvaralo stoku, a ujutro se izlazilo iz Krčevina i puštalo blago na pašu. Iz dolca možemo utrtim putem posjetiti i obližnji Crnikovac.
Upravo sam se sjetio da se i od kuće Tome Vukića u Renjovcu može doći u Grabovac. Put se uz Dragu (ograde) penje na prijevoj Barline (točnije, Barline su s desne strane puta) i s druge strane silazi, pored travnate ograde Konačić,* u Grabovac. Spomenimo i prekrasnu pećinicu (560 m) na padini sjeverozapadno od Grabovca, južno od Konačića, koja bi nam mogla poslužiti kao sklonište.* Unutrašnja prostorija nije visoka, valjda 3-4 metra, a zanimljiva je jer do nje vodi hodnik dužine par metara kojim se ne može uspravno proći.
Nama je ispod Grabovca ostao još dolac Guvnine, pored kojega izlazimo iz uvale. Put obilazi Matakovo brdo i susjednu Sjauševu glavicu sa zapadne strane (tu mu zdesna prilazi put iz Ljubotića) i silazi u Krčevine.
Ovaj silaz u Krčevine nije moguće završiti, a da se ne osvrnemo na brojne pećine koje se nalaze iznad ovog dijela Podgorja. Na kartama su ucrtane dvije pećine pod samom glavicom Matakovog brda i još jedna nešto niže. Od dviju gornjih posebno je zanimljiva ona sjevernija koja ima dva otvora, tj. (normalan) ulaz u prvu galeriju iz koje se može provući u drugu, koja uz to ima i otvor na stropu. Oko one najniže, zvane Pećina u šmrikan, više nema šmrika, no sad je tu izrastao pravi šumarak. Veća je od prethodne dvije, a sve tri su smještene ispod zemlje, to jest od ulaza se silazi u njihovu unutrašnjost.
Nama je najzanimljivija Pećina u Gazića glavici (Visoka glavica, 637 m) koja nije ni označena na kartama. Ova je pećina zbog svog položaja ušla u povijest hrvatskog naroda jer je na početku Domovinskog rata bila na koridoru kojim su od Paškog mosta do hrvatskih položaja na vršnom dijelu Velebita letjeli opskrbni helikopteri. U njoj su kroz šest mjeseci boravile skupine od po pet hrvatskih vojnika koji su u smjenama navodili helikoptere tijekom njihovih letova preko velebitskih bespuća. Do pećine je najlakše doći iz Ljubotića, i to spomenutom stazom koja vodi u Šimlašicu. Izlaskom na Ljubotsko brdo, sedlo između Glavice Gazića slijeva i Sjauševe glavice zdesna, kad nam noge prvi put osjete zemlju, kako se izrazio Ivan Matak iz Ljubotića, skrećemo na stazicu koja ulijevo vodi do 200-tinjak metara udaljene pećine. Inače, sa staze se otvor pećine može prvi put ugledati tek ispod samog prijevoja, prije spajanja s putom koji dolazi zdesna iz Krčevina. Pećina se sastoji od dva podjednako velika dijela veličine oko 10 kvadratnih metara (svaki). Prednji dio u kojem su boravili podgorski bojovnici je suh i ravan, dok je stražnji, koji se nalazi iza prirodne pregrade vlažniji. U pećini se i sad vide ostaci ležaja te raznih potrepština.*
Na zemljovidima istočno od puta Krčevine – Bili Sinokos, u Prodanovoj glavici (693 m), označene su još dvije pećine. Buble kaže da su prostor na kome se nalaze pećine zvali Pećice. U jednoj su Trošelji iz Silnog Sela držali ovce, dok je ona druga nedostupna. Ta i nije klasična pećina, već je to nekoliko metara duboka jama, promjera 4-5 metara, u koju bi se trebalo spustiti konopom, a onda se u dnu otvara natkriveni prostor. Zato je Pećina u Pećican predivna, prava jazbina s minijaturnim, ljudskom rukom oblikovanim ulazom. U njoj su Trošelji držali ovce kad u jari u Konačiću nije bilo mjesta za sve. Sama pećina je suha, a nakon ulaza lagano se spušta s par stepenica, odnosno podesta, tako da je središnji dio ravan.* Marija Gazić rodom iz Krčevina kaže da se njena mama s djecom sklanjala u pećinu za vrijeme 2. svjetskog rata.
Krčevine (Mataci, Gornji Mataci)* su podgorsko selo sa sedam nekad nastanjenih kuća Mataka zvanih Cigani. Možda je nekome taj nadimak čudan, no u selu su se generacijama izmjenjivali vrhunski kovači pa su svi mještani prozvani po Romima koji su svojedobno obilazili podgorska sela i ovdašnjem narodu pružali kovačke usluge. Danas su nam Krčevine poznate po Matacima koji su s gotovo 5 km udaljene Bobike doveli vodu do svojih kuća, izgradili nove kuće na Bilom Sinokosu, uredili Skok i sad drže brojnu stoku po velebitskim pašnjacima. Njihova je i Račabuša, bivše sezonsko naselje gdje je nekad svaka kuća imala svoj stan.
Duboki (Duboki dol/jaz).* Ovaj veliki dolac trebao bi se naći u poglavlju o Malom Rujnu, no pitanje je da li će se to poglavlje uopće otvarati. Zato se Duboki ne nalazi na priloženom zemljovidu; pogledati ga možete na zemljovidu Bili Sinokos – Jelovačka vrata. Zbog svoje veličine te jezera koje se nekad nalazilo na njegovom dnu, Duboki je bio zanimljiv Tribljanima iz Kruščice i Šibuljine. Po kazivanju pravo na korištenje Dubokog (obrađivanje i košnju) imali su svi zainteresirani Tribljani. Nediljko Matak iz Krčevina kaže da su čak i neki Trošelji sa Crnog Sinokosa imali jedan stog u Dubokom. Na pitanje što je to “stog”, kaže da je to parcela omeđena kamenim mrgiljima. Tako su i svi mogli napajati blago na spomenutom jezeru. Svojedobno je Mate Sjauš bio tu naselio riječne rakove i šarane. Kad je 1941. jezero nepovratno presušilo, njegovu je ulogu preuzeo veliki Prodanov bunar u Zamrštenu. Taj bunar, promjera preko 5 m, bio je najveći u ovom kraju, a nalazi se na maloj, šumom obrasloj zaravni visoko na sjeverozapadnoj padini dolca. Iako je bio poznat pod imenom Prodanov bunar, vodu su mogli svi koristiti. Voda se blagu vadila jer joj nije bio omogućen prilaz. Na starim fotografijama vidi se da je iznad Jezera cijela padina nagnuta prema moru prošarana obrađenim ogradama. Nakon rata Šibuljčani su još nakratko i na mjestu jezera imali plodne oranice. Danas je površina na kojoj se nalazilo jezero dijelom obrasla gustom šikarom crnog trna, a po Nikoli Sjaušu stoka i dalje zazire pasti na tom mjestu.
Nenadmašne su priče Mire Trošelj, a ovu je Miri kazivala Dara Babac: “Na padini iznad dolca (riječ je o Dubokom), na Kosi Čolakovoj, nalaze se dvije pećine. Tu su nekad Čolaci prtljali prikolita. Udno Kose je Duboko, a ozapad Vilin kuk. Pasi Čolakovi su lajali kada su vile dolazile na jezero i zato su vile bacile urok na Čolake koji su morali odseliti u Kotare.”
Hvala Mira! Da nije te priče ne bi znali za Kosu Čolakovu. Konačno mi je Pave Babac iz Šibuljine otkrio da su Marinkovići iz Sirotkuše imali dva puta kojima su gonili blago na vodu u Duboki: jedan preko Kose Čolakove, a drugi preko Sedla. Kosa Čolakova je prijevoj na markiranom uzdužnom putu koji nastavlja pored glavice Pogledalo (884 m) na Račabušu, a na Kosi ulijevo skreće put koji pored Javorine, ograđenog, nekad obrađenog vrta, silazi u Duboki. Ako se ne varam na Kosi se udesno odvaja i put koji uza stranu Grabar vodi u Lom. Na Kosi se nalaze i dva vrtlića koje su nekad Marinkovići obrađivali. Ovaj put u Duboki bio je bolji i mekši od onog preko Sedla. Zanimljivo je da se i u ovom dijelu Velebita koriste termini ispod i iznad. Tako mi je za Sedlo rečeno da se nalazi ispod Kose Čolakove. Sam vrh Sedlo (834 m) sastoji se od dva manja vrška, između kojih se uvalilo sedlo tj. okrugla travnata zaravan. Danas je put preko Sedla posve zarastao. Put se iz Malog Rujna penje na prijevoj zapadno od vrha Sedlo. Kako u tom vršnom dijelu prevladavaju stijene, a prema Dubokom spušta se prava bukova šuma, put je tu vjerojatno skretao desno uzbrdo prema vrhu Sedla i prije samog vrha skretao lijevo travnatom padinom u Duboki.
Evo još jedne južnovelebitske legende o vilama i vodi u Dubokom iz kolekcije Mire Trošelj: “Une (vile) su razapele uže od Kuka Vilina do Po(d)grizena. Po užu su gole prolazile priko malorujanske vode. Vidija i jedan čoban i une su za dišpet prilile vodu cigljin s Malog Rujna u Duboki. Takoj Malo Rujno postalo pasište, kojej u davno doba bilo svo pod vodon. Na isušenon Rujnu blagoj paslo, a u Dubokon Jezeru se napajalo. Obnoć su vile čistile jezero od galebe i ujtro niko neb reka daj’ tu blago paslo i pilo vodu. Al sada jezera više nema, produšlo se u Drugon ratu, 1941. Poslej na produši niknilo crno trnje. Obnoć su igrale kolo kod Ogrede Lazića kraj javora i čatrnje na Polju Sirotkuši, vidja se trag kozji papaka na nogan i kad zavijori vijorina svi su znal da vile igraju kolo i pivaju. Obdan su se kupale u jezeru. Bile su moćne, ništa ružnoin reć, jer bi se osvetle. U kuku ima jedna velka pećina i kamenca s vodon di su vile živle, u nju stane pedeset ljudi. U njoj su čobani nalazl vilinske stvari: drvene žlice i zdile, drvene češljeve s kojiman su se češljale, sto, tronošce, prešljice i vrtena. Sasu zakantane u kuku.”
Iako smo se uvjerili da na Kosi Čolakovoj nema pećina, upitao sam Pavu Babca za mišljenje. I on tvrdi da na Kosi nema pećina, da su vjerojatno Čolaci tu povremeno boravili u improviziranim skloništima. Ali zna za Pećinu vilinu pod samim vrhom Kuka vilina.* Vidi se s Malog Rujna. I on je bio gore i napio se vode iz kamenice.* Mi nismo tražili prešljice i vretena, već smo se klizali po stijenama prekrivenim mahovinom. Ni vodu nismo pili jer sad tu borave divokoze, a po stropu pećine gnijezde se čiope.*
Kad sam se već počeo veseliti i umišljati da je gotovo, da su konačno obiđeni svi stanovi, odnekud je iskrsnula Torina Lukića, bivše naselje smješteno visoko na padini iznad Dubokog, pod samom Prodanovom glavicom (Borina glavica, 825 m). Lukići su do stanova dolazili putem iz Zamrštena preko Kose Prodanove koja dijeli Zamršten od Dubokog. Na Kosi markacija skreće lijevo prema Bilom Sinokosu, ravno silazi još uvijek dobro uočljiv put u Duboki, a s puta u Duboki desno skreće put koji vodi prema Torini Lukića. Bilo je to pravo naselje s pet-šest stanova povezanih ulicama. Da smo još uvijek na Malom Rujnu, dokaz je i dobro očuvana cimentara – stan s betonskim bačvastim svodom,* te velika, otvorena čatrnja, do vrha puna vode. S uspona na Kuk vilin nenadmašan je pogled na Duboki. Iznenadio sam se kad sam shvatio da je Torina Lukića izgledom simetrično postavljena prema Medenom s druge strane Dubokog. Dva naoko slična dolca na padinama Dubokog, samo što je Medeni donedavno bio iskrčen i obrađen, a Torinu Lukića prekrila je visoka šuma. Tu je i bukov šumarak zvan Omar Lukića, a u podnožju s druge strane Prodanove glavice, na sjevernom rubu Pričatrnja polja, nalaze se Prodanovi stanovi Pod Glavicom (Prodanovom).
prosinac 2013.
Kramaruša 
