CRNI SINOKOS


CRNI SINOKOS. Ovo poglavlje bilo je sastavnim dijelom Bilog Sinokosa pa izdvojeno u zasebnu cjelinu. Ovaj se prostor mogao naći i u poglavlju o Stapu jer su ovuda i Bristovčani izlazili u planinu.

Crni Sinokos i Jezerina
Crni Sinokos i Jezerina

Crni Sinokos je tipičan južnovelebitski dolac smješten na pola puta između Stapa i Bilog Sinokosa. Dolac je otvoren prema moru, tek djelomice zalazi za Široki kuk (966 m)* odnosno Kuk od Torina, kako ga neki zovu, po Torinama, stanovima Gazića koji se nalaze u njegovom zaleđu. Ravno dno dolca ima nepravilan, izdužen oblik pa izgleda kao da su dva dolca spojena. Na sjevernom kraju dolca, na padini u podnožju okomite litice, nalaze se novoobnovljen stan Mate Trošelja* i velika čatrnja odakle je Mate doveo vodu do kuće. Ispod kuće nalaze se još dvije velike čatrnje* (ima ih i na zapadnom kraju dolca, ispod stijena), pored kojih sada, u hladovini golemih bukava, planduju Matini konji. Crni Sinokos je bivše sezonsko naselje Trošelja iz Silnog sela (i Grabovače) s ostacima stanova smještenim uzduž gornjeg ruba dolca.

Danas je na Crni Sinokos najlakše doći s Ruje (Trošeljeve),* velikog dolca na kružnoj markaciji oko Stapine koji se na zemljovidima pojavljuje pod krivim imenom Kruškovac (Kruškovac je travnat dolac u južnom podnožju Stapine*). Prešavši preko kamenito-travnatog dolca, staza se strmo penje na Pleće Opaljeno (953 m), krševitu kosu koja zatvara dolac s primorske strane, odakle se već vidi Crni Sinokos u podnožju Širokog kuka. Slijedi silaz po kamenjaru (perunike, rožac) u travnat dolac Jezerinu* (Trošeljevu, u šumarku tik do travnate ograde nalazi se kamenica s vodom). S Jezerine jedna staza vodi lijevo, pošumljenim klancem uzbrdo prema markantnim, izdaleka vidljivim Vratacima od Splitvine (prolaz između stijena iza kojeg se nalazi dolac Splitvina), a naš put skreće desno i silazi u Crni Sinokos kod Matine kuće.

Za bolje upoznavanje ovog kraja idealno bi bilo ispenjati Široki kuk jer se s vrha vide Crni Sinokos i Jezerina u podnožju, malo istočnije su Gazića torine, pa Bili Sinokos, a na primorskoj strani zelene se tropske oaze: Renjovac, Trošeljevac i Livodice,* i draga kojom iz Crnog Sinokosa silazi put prema Bristovcu.

Crni Sinokos
Crni Sinokos

Iz Crnog Sinokosa vode dvije staze u Podgorje, a račvaju se odmah nakon strmog izlaska iz dolca. Spomenuta staza silazi dragom prema Bristovcu, a širok put ulijevo, ukoso primorskom stranom Širokog kuka vodi prema Livodicama i Trošeljevcu. To je put kojim su Trošelji izlazili u Crni Sinokos. Iznad Livodica odvaja se desno put koji silazi u to selo, a uskoro i naš put silazi u Trošeljevac. Na silasku u Trošeljevac lijevo skreću dvije staze: donja vodi položito prema Renjovcu, a gornja prema Kosi od Sinokosa, primorskom ulazu u Bili Sinokos.

Trošeljevac je ravan dolac veličine nogometnog igrališta, ograđen gromačom jer se nekad obrađivao, s nekoliko dobro očuvanih kuća Zupčića na zapadnoj strani dolca. Put vodi između kuća i ograde do novog raskrižja ispod Trošeljevca: strmo udesno silazi se u Livodice, još jedno podgorsko selo, sada i ono napušteno, a put kojim su Trošelji izlazili u Crni Sinokos nastavlja na Kosu od Renjovca pa niz strmu Ljubotičku stranu silazi u Ljubotić.

Put koji s Crnog Sinokosa vodi u Bristovac silazi strmo u Čađavac Donji,* travnat dolac u sjeverozapadnom podnožju Klekove glavice (760 m). Ovuda su Vukići iz Livodice (Bristovac) izlazili na stanove “s onu stranu Stapa”: Zdilar, Zazdilar, Dulibu (Dulibicu). Oko 200 metara sjevernije od Donjeg nalazi se Čađavac Gornji, travnat dolac okružen šumom, u kojoj je skriveno pravo malo naselje Vukića: velike jatare, ograde i super voda, u kamenici, maloj pećinici.*

Gazića torine
Gazića torine

CRNI SINOKOS – BILI SINOKOS. Ante Rukavina je ovu stazu opisao u jednom od svojih posljednjih putopisa. Iz Crnog Sinokosa put vodi pošumljenom dražicom uzbrdo u jugoistočnom smjeru na vrh kamenite kose (prijevoj) i poprečni put koji uza stranu Crnog Sinokosa nastavlja u planinu. S prijevoja put silazi u Gazića torine,* dolac s nekoliko urušenih i jednim dobro očuvanim stanom, pravom kućicom Luke Gazića iz Ljubotića (i tu se nalazi nekoliko čatrnja s vodom). Iz dolca izlazimo laganim usponom na sedlo između Oblog kuka zdesna i Golovrha slijeva, i već na silaznom dijelu puta otvara nam se pogled na Bili Sinokos, Rujno i Bojinac* (kažu da se do tu čuje crkveno zvono s Velikog Rujna). Put se sada po golom kamenjaru i kamenoj litici spušta prema Baričinom kuku, na sedlo između Baričinog kuka i Širokog kuka, pravu malu visoravan Pod Skokom.* Zaravan je s istočne strane oštro odsječena dubokim klancem, koritom,* koji se strmo ruši u Bili Sinokos. Prije trideset godina sišao sam po tom koritu u Bili Sinokos i jedva se toga sjećam, ali u dnevniku je ostalo zapisano: “u polje se spuštamo kroz klanac (lokva ispod okomite stijene) i izlazimo na livade Bilog Sinokosa”. Na vrhu spomenutog klanca, na drugom kraju zaravni u podnožju Baričina kuka, nalazi se obnovljen stan Mataka iz Ljubotića. Nastambe, šterne i visoke gromače (burobrani) obnovljeni su u Domovinskom ratu, u isto vrijeme kad su rušene posljednje kuće na Velebitu. Stan je sa stražnje strane prislonjen na stijene, s kojih se vidi cijeli Bili Sinokos. Nedaleko stana, u stijeni Baričina kuka uređena je šterna,* a tu je i slikovita kamenica s vodom.* Od stanova se niz stjenovitu strminu spušta širok, podzidan put* i izlazi na Kosu od Sinokosa.

Pod Skokom
Skok (Pod Skokom)

Ona davno zapisana rečenica pomogla mi je doći do novih spoznaja i odgonetnuti porijeklo imena Pod Skokom. Raspitujući se o spomenutom klancu i vodi na dnu klanca doznao sam da je nekad voda koja se slijeva niz klanac, Kotlinicu, završavala u Skoku, prirodnoj kamenici, nekad u ovom kraju najvećem pojilu za stoku. Otud valjda i naziv za stanove – Pod Skokom, jer se nalaze “ispod”, s donje, primorske strane klanca i vode. No, sad se i ovdje češće čuje da su Matakovi stanovi na Skoku, a ne pod Skokom.
Nekad se na Skoku napajalo blago iz svih zaselaka Tribanj Kruščice (Kruščica, Ljubotić, Renjovac…). Pojilo se nalazi na dnu klanca, u podnožju kamene litice (kuka Skok*), no sad je zatrpano zemljom i šljunkom pa voda samo prelazi preko njega. Ovu prirodnu kadu u stijeni izdubila je voda i nije pri dnu začepljena betonom ili glinom kao što je to slučaj kod čatrnji. Skok se svake godine čistio od naplavljenog materijala. Jako Sjauš kaže da se tom prilikom nije moglo lopatom izbacivati šljunak iz kade, koliko je bila duboka. Da ne bi krupna stoka upala u vodu, Skok je ograđen gromačom, a ostavljen je tek uski prolaz na kojemu su bila drvena vrata* (voda se iznosila izvan ograde). Kad sam ja obišao Skok u kamenici iznad naplavljene šterne bilo je oko 60 litara bistre vode.
PS. Nedavno sam doznao da Mataci iz Krčevina namjeravaju držati krave na Sinokosu pa su započeli čistiti Skok i našli na stijeni ušpicanu 1783. godinu (?).

Kuki od Zdilara
Kuki od Zdilara

SPLITVINA. Oko ovog naziva bilo je toliko nesporazuma da sam ga jednostavno morao izdvojiti. Sve je počelo s Tatekovim opisom kružnog puta oko Stapine i onim jedinstvenim prolazom između stijena – Vratancima.* U opisu ovog kraja, da li Tatekovom ili od Ante Rukavine, u vodičima Josipa i Željka Poljaka, u putopisu Miroslava Hirtza, uz Vratanca se neizostavno spominje i Splitvina, travnat dolac okružen kukovima. Iz tih se opisa moglo zaključiti da su to Vratanca od Splitvine, a da je Splitvina onaj travnat, gromačom ograđen dočić u podnožju Vratanca (u smjeru Stapine). No, sad znamo da to nisu Vratanca od Splitvine, niti je spomenuti dočić Splitvina. Ovo su Vrataca od Zdilara, a nazvana su po velikom dolcu sjeveroistočno od Vrataca – Zdilaru,* bivšim stanovima Vukića iz Livodice.

Splitvina (990 m) se nalazi s druge strane Kuka od Zdilara (1070 m), stjenovite barijere koja se nastavlja istočno od Vrataca, a dolinu Zdilar zatvara s primorske strane. Na zemljovidu je to dolac smješten južno od natpisa Baketnica. Splitvina je ta koja se crveni na kartama Hrvatskog centra za razminiranje. Svojedobno je na Splitvini medo nagazio na minu pa su ga lovci po tragu krvi pratili sve do Čađavca, gdje je iskrvario.

Splitvina je bivša selina Gazića iz Renjovca. Tome Vukić, čiji se stan tu nalazi, hvali se da su na Splitvini krumpiri najbolje uspijevali. Po Miroslavu Hirtzu Splitvina je “lijep krški zaravanak, okružen s nekoliko osobito formiranih kukova, sa stanom Jure Gađića iz Reljinovca.”

Splitvina
Splitvina

Nije Splitvina samo tako minirana. Preko Splitvine vodio je jedan od glavnih puteva iz Podgorja u Liku. To je put kojim se iz Ljubotića izlazi na Vrata Poljanska, kako Tribljani zovu Dalmatinska vrata. Sa Splitvine put nastavlja na Gornju Splitvinu,* kamenito-travnatu zaravan, prijevoj iznad dolca gdje se ulijevo silazi u Zdilar (tu se pogubila ona legendarna karavana), pa preko pošumljene Baktinice (Baketnica) izlazi na markirani put Stap – Rujno oko 200 metara istočno od raskrižja gdje se skreće na kružnu markaciju oko Stapine.

Na primorskoj strani Splitvine ističu se dvoja vrataca, prolaza između kukova. Na istočnoj strani dolca, kroz slikovita “Modra vrataca”, izlazi se na spomenuti poprečni (konjski) put koji silazi prema Crnom Sinokosu, a negdje na pola puta do Crnog Sinokosa nalazi se Prčevka,* voda koja na kamenitoj čistini izvire iz stijene. Ispod Prčevke jedan krak skreće u Crni Sinokos, a poprečni, već opisani put nastavlja istočnim vrhom Crnog Sinokosa i prelazi u Gazića torine.
Na južnoj strani Splitvine kroz Vrataca/Vraca od Splitvine,* po Hirtzu “golemu rasjelinu između dviju vrletnih kukova, iz koje se otvara prekrasan pogled na Crni Sinokos”, silazi se pošumljenim klancem na Jezerinu, odnosno lijevo na spomenuti poprečni put ispod Prčevke. Ovuda se nije moglo s konjima jer se na silazu s Vrataca put spušta preko visokih terasastih stepenica.

“Modra vrataca”

Moram spomenuti i put koji s Gornje Splitvine nastavlja hrptom Ravne kose (1023 m) prema Bilom Sinokosu, odnosno Javorju. Ovuda sam prošao istog dana kad sam sišao niz Kotlinicu na putu za Rujno. Put se već onda jedva primjećivao jer vodi kroz nisku šikaru po kamenitom hrptu kose, slijeva oštro odsječenom prema šumovitoj uvali u podnožju. Ravna kosa je izrazita vegetacijska granica. S Kose se prema moru spušta kamenita golet i šikara, dok se s druge strane kose, njenim podnožjem, proteže bukovom šumom obrasla uvala, Biljevine (na dnu Biljevina nalazi se travnat dolac, ograda koju su nekad obrađivali Mataci iz Ljubotića). S kose je osobito lijep pogled unatrag na kukove kojima je okružena Splitvina.* Ovim putem se i Hirčeva karavana dokotrljala do Splitvine. Na prijevoju ispred zadnjeg vrha na Ravnoj kosi (1023 m) skrećemo desno prema Bilom Sinokosu. Širok put spušta se ukoso kroz visoku šikaru sve do “Isklesanog raskrižja” na kamenitoj čistini iznad Nuga: strmo nizbrdo silazi se u Bili Sinokos, a bolji put nastavlja lagano uzbrdo prema vrhu Kotlinice i stanovima Pod Skokom.


prosinac 2013., rujan 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s