CRNI SINOKOS
Crni Sinokos tipičan je južnovelebitski dolac smješten na pola puta između Stapa i Bilog Sinokosa. Otvoren je prema moru, tek djelomice zalazeći za Široki kuk (966 m)* odnosno Kuk od Torina, kako ga neki zovu, po Torinama, stanovima Gazića iz Renjovca u njegovom zaleđu. Ravno dno dolca ima nepravilan, izdužen oblik pa izgleda kao da su dva dolca spojena. Na njegovom sjevernom kraju, na padini u podnožju okomite litice, smjestili se novoobnovljen stan Mate Trošelja* i velika čatrnja odakle je Mate doveo vodu do kuće. Ispod kuće nalaze se još dvije velike čatrnje* (ima ih i na zapadnom kraju dolca, ispod stijena) te šumarak golemih bukava u kojemu sada planduju Matini konji. Crni Sinokos je bivše sezonsko naselje Trošelja iz Sirnog ili Silnog Sela, s ostacima stanova uzduž gornjeg ruba dolca.
Sa Stapa je u Crni Sinokos najlakše doći stazom koja se odvaja s kružne markacije oko Stapine. Njezin odvojak počinje u travnatom dolcu, Ruji (Trošeljevoj),* koji se na kartama pojavljuje pod krivim imenom Kruškovac (Kruškovac je travnat dolac u južnom podnožju Stapine*). Prešavši Ruju, put se strmo penje na krševitu kosu zvanu Pleće Opaljeno (953 m) koja zatvara dolac s primorske strane i s koje se već vidi Crni Sinokos u podnožju Širokog kuka. Potom po kamenjaru silazimo u travnat dolac Trošeljevu Jezerinu,* s kamenicom u šumarku pored travnate ograde. S Jezerine jedna staza vodi pošumljenim klancem uzbrdo prema markantnim, izdaleka vidljivim Vratacima od Splitvine, prolazu između stijena iza kojeg se nalazi dolac Splitvina. Naš put pak skreće desno i silazi u Crni Sinokos kod Matine kuće.
Za bolje upoznavanje ovog kraja idealno bi bilo ispenjati Široki kuk. S vrha se vide Crni Sinokos i Jezerina u podnožju, Gazića torine nešto istočnije, pa Bili Sinokos, a na primorskoj strani zelene se tropske oaze: Renjovac, Trošeljevac i Livodice, te draga kojom silazi put iz Crnog Sinokosa u Bristovac.
Naime, iz Crnog Sinokosa vode dvije staze u Podgorje, račvajući se odmah nakon strmog izlaska iz dolca. Netom spomenuti put silazi prema Bristovcu, a širok put, kojim su Trošelji izlazili u Crni Sinokos, nastavlja ukoso primorskom stranom Širokog kuka prema Livodicama i Trošeljevcu. Prošavši odvojak za Livodice, uskoro i naš put silazi u Trošeljevac. Pritom lijevo skreću dvije staze: donja vodi položito prema Renjovcu, a gornja prema Kosi od Sinokosa, primorskom ulazu u Bili Sinokos.
Trošeljevac je ravan dolac veličine nogometnog igrališta, ograđen gromačom, s nekoliko dobro očuvanih kuća Zubčića na zapadnoj strani. Put vodi između kuća i ograde do novog raskrižja ispod dolca: strmo udesno silazi se u Livodice, još jedno napušteno podgorsko selo, a naš put nastavlja na Kosu od Renjovca (primorski izlaz iz Renjovca), pa niz strmu Ljubotičku stranu silazi u Ljubotić.
Put koji s Crnog Sinokosa vodi u Bristovac obrušava se u Čađavac Donji,* travnat dolac u sjeverozapadnom podnožju Klekove glavice (760 m). Ovuda su Vukići iz Livodice (Bristovac) izlazili na stanove “s onu stranu Stapa”: Zdilar, Zazdilar, Dulibu (Dulibicu). Oko 200 metara sjevernije od Donjeg nalazi se Čađavac Gornji, travnat dolac okružen šumom u kojoj je skriveno pravo malo naselje Vukića: velike jatare, ograde i izvrsna voda u kamenici, odnosno maloj pećinici.*
Crni Sinokos – Pod Skokom – Bili Sinokos. Ante Rukavina je ovu stazu opisao u jednom od svojih posljednjih putopisa. Put iz Crnog Sinokosa penje se jugoistočno uz pošumljenu dražicu na vrh kamenite kose, preko koje prelazi poprečni put koji uza stranu Crnog Sinokosa nastavlja u planinu. S kose silazimo u Torinu (Gazića), dolac s jednim urušenim i jednim dobro očuvanim stanom,* pravom kućicom Luke Gazića iz Ljubotića* (u dolcu se nalazi nekoliko čatrnja s vodom). Južno od Torine, na sredini grebena koji se sa Širokog kuka proteže sve do Oblog kuka, nalazi se zanimljiva, lako dostupna “Šuplja stina”, prolaz u stijeni nalik tunelu, s obje strane suhozidom pregrađen, gdje su nekad Gazići držali blago. Po podgorskim mjerilima o njenoj veličini, u nju bi valjda moglo stati 50-ak ovaca. Put se sad lagano penje na sedlo između Oblog kuka zdesna i Golovrha slijeva.* Na silaznom dijelu otvara nam se pogled na Bili Sinokos, Rujno i Bojinac* (kažu da se do tu čuje crkveno zvono s Velikog Rujna). Po golom kamenjaru i kamenoj litici spuštamo se na sedlo između Baričinog i Širokog kuka, pravu malu visoravan Pod Skokom.* Zaravanak je s istočne strane oštro odsječen dubokim klancem koji se strmo ruši u Bili Sinokos.* Prije trideset godina po tom koritu sišao sam u Bili Sinokos i jedva se toga sjećam, ali u dnevniku je ostalo zapisano: “u polje se spuštamo kroz kamenit klanac (lokva ispod okomite stijene) i izlazimo na livade Bilog Sinokosa”. Na vrhu spomenutog klanca, na drugom kraju zaravni u podnožju Baričina kuka, nalazi se obnovljen stan Mataka iz Ljubotića. Nastambe, šterne i visoke gromače (burobrani) obnovljeni su u Domovinskom ratu, kad je u kući u Gazića torini u smjenama dežuralo po 8 Podgoraca. Stan je sa stražnje strane prislonjen na stijene, s kojih se vidi cijeli Bili Sinokos. Nedaleko stana, u stijeni Baričina kuka, uređena je šterna,* a pored šterne je i slikovita kamenica s vodom.* Od stanova se niz stjenovitu strminu spušta širok, podzidan put* i izlazi na Kosu od Sinokosa.
Ona davno zapisana rečenica pomogla mi je doći do novih spoznaja i odgonetnuti porijeklo imena Pod Skokom. Raspitujući se o klancu i vodi na dnu klanca doznao sam da je nekad voda koja se slijeva niz klanac – Kotlinicu – završavala u Skoku, prirodnoj kamenici, nekad u ovom kraju najvećem pojilu za stoku. Otud valjda i naziv za stanove – Pod Skokom, jer se nalaze “ispod”, s primorske strane klanca i vode. No, sad se i ovdje češće čuje da su matačke stojbine na Skoku, a ne pod Skokom.
Nekad se na Skoku napajalo blago iz svih zaselaka Tribanj Kruščice (Kruščica, Ljubotić, Renjovac…). Pojilo se nalazi na dnu klanca, u podnožju kamene litice (kuka Skok*), no sad je zatrpano zemljom i šljunkom pa voda samo prelazi preko njega. Ovu prirodnu kadu u stijeni izdubila je voda i nije pri dnu začepljena betonom ili glinom, kao što je to slučaj kod čatrnji. Skok se svake godine čistio od naplavljenog materijala. Jako Sjauš kaže da je kada bila toliko duboka, da se šljunak nije mogao lopatom izbacivati iz nje. Da krupna stoka ne bi upala u vodu, Skok je ograđen gromačom, a ostavljen je tek uski prolaz na kojemu su bila drvena vrata* preko kojih se voda iznosila izvan ograde. Kad sam ja obišao Skok u kamenici iznad šterne bilo je oko 60 litara bistre vode.
PS. Nedavno sam doznao da Mataci iz Krčevina namjeravaju držati krave na Sinokosu pa su započeli čistiti Skok i našli na stijeni “ušpicanu” 1783. godinu. I korito su pregradili betonskom branom da bi skupili što više vode.* No, sad se žale da kada propušta vodu i da nisu uspjeli zatvoriti odvod.
Splitvina. Oko ovog naziva bilo je toliko nesporazuma da sam ga jednostavno morao izdvojiti. Sve je počelo s Tatekovim opisom kružnog puta oko Stapine i onim jedinstvenim prolazom između stijena – Vratancima.* U opisu ovog kraja, Tatekovom ili Ante Rukavine, u vodičima Josipa i Željka Poljaka, u putopisu Miroslava Hirtza, uz Vratanca se neizostavno spominje i Splitvina, travnat dolac okružen kukovima. Iz tih se opisa moglo zaključiti da su to Vratanca od Splitvine, a da je Splitvina onaj travnat, gromačom ograđen dočić u podnožju Vratanca (u smjeru Stapine). No, sad znamo da to nisu Vratanca od Splitvine, niti je spomenuti dočić Splitvina. Ovo su Vrataca od Zdilara, a nazvana su po velikom dolcu sjeveroistočno od Vrataca – Zdilaru,* bivšim stanovima Vukića iz Livodice.
Splitvina (990 m) se nalazi s druge strane Kuka od Zdilara (1070 m), stjenovite barijere koja se nastavlja istočno od Vrataca, a dolinu Zdilar zatvara s primorske strane. Na zemljovidu je to dolac smješten južno od natpisa Baketnica. Splitvina je ta koja se crveni na kartama Hrvatskog centra za razminiranje. Svojedobno je na Splitvini medo nagazio na minu pa su ga lovci po tragu krvi pratili sve do Čađavca, gdje je iskrvario.
Splitvina je bivša selina Gazića iz Renjovca. Tome Vukić, čiji se stan tu nalazi, kaže da su na Splitvini krumpiri najbolje uspijevali. Po Miroslavu Hirtzu Splitvina je “lijep krški zaravanak, okružen s nekoliko osobito formiranih kukova, sa stanom Jure Gađića iz Reljinovca.”
Nije Splitvina minirana bez razloga. Preko Splitvine vodio je jedan od glavnih puteva iz Podgorja u Liku, odnosno iz Ljubotića na Vrata Poljanska, kako Tribljani zovu Dalmatinska vrata. Sa Splitvine put nastavlja na Gornju Splitvinu,* kamenito-travnatu zaravan, prijevoj iznad dolca gdje se ulijevo silazi u Zdilar (tu se pogubila ona legendarna karavana), pa preko pošumljene Baktinice (Baketnica) izlazi na markirani put Stap – Rujno.
Na primorskoj strani Splitvine strše dva slikovita prolaza između kukova. Na istočnoj strani dolca, kroz tzv. “Modra vrataca”, izlazi se na spomenuti poprečni (konjski) put koji silazi prema Crnom Sinokosu, a negdje na pola puta do Crnog Sinokosa nalazi se Prčevka,* voda koja na kamenitoj čistini izvire iz stijene. Ispod Prčevke jedan krak skreće u Crni Sinokos, a opisani poprečni put nastavlja istočnom stranom Crnog Sinokosa u Gazića torine.
Na južnoj strani dolca nalaze se Vrataca/Vraca od Splitvine* koja Hirtz opisuje kao “golemu rasjelinu između dviju vrletnih kukova, iz koje se otvara prekrasan pogled na Crni Sinokos”. Prošavši kroz Vrataca silazimo pošumljenim klancem na Jezerinu, odnosno lijevo na poprečni put ispod Prčevke. Ovuda se nije moglo s konjima proći jer se na silazu s Vrataca put spušta preko visokih terasastih stepenica.
Spomenimo i put koji s Gornje Splitvine nastavlja hrptom Ravne kose (1023 m) prema Bilom Sinokosu, odnosno Javorju. Ovuda sam prošao istog dana prije samog silaska niz Kotlinicu. Put se već onda jedva primjećivao jer vodi kroz nisku šikaru po kamenitom hrptu kose, slijeva oštro odsječenom prema šumovitoj uvali u podnožju. Ravna kosa je izrazita vegetacijska granica. S Kose se prema moru spušta kamenita golet i šikara, dok se s druge strane kose, njenim podnožjem, proteže bukovom šumom obrasla uvala Biljevine (na dnu Biljevina nalazi se travnat dolac, ograda koju su nekad obrađivali Mataci iz Ljubotića). S kose je osobito lijep pogled unatrag na kukove kojima je okružena Splitvina.* Ovim putem se i Hirčeva karavana dokotrljala do Splitvine. Na prijevoju ispred posljednjeg vrha na Ravnoj kosi (1023 m) skrećemo desno prema Bilom Sinokosu. Put se kroz visoku šikaru ukoso spušta sve do “Isklesanog raskrižja” na kamenitoj čistini iznad Nuga: strmo nizbrdo silazi se u Bili Sinokos, a bolji put nastavlja lagano uzbrdo prema vrhu Kotlinice i stanovima Pod Skokom.
prosinac 2013., rujan 2014.
Kramaruša 
