UVOD U KRAMARUŠU
Ikavica. U poglavlju o Borovoj vodici pitam se zar je moguće lutati sjevernim Velebitom, a ne poznavati predivne priče Bože Modrića, Šime Balena, dida Dane Vukušića. Sad se pitam zar je moguće opisivati velebitske staze, a da se pri tom ne koristimo uobičajenim podgorskim izrazima (ono, bar ikavicom). Zar se tako ne bi izbjegli mnogi nesporazumi, kad svi znamo za Vukušić snižnicu, ili Popriki put u Inkeševac, kad već postoje Popriki golić (najbliži Osoki) i Popričac babe Ane (sama izgradila 200 metara silaza u Ljuljevac). Da se ne pravimo pametni ne bi bilo ni Pijeska, ni Matijević brijega (može biti samo brig, a u ovom slučaju nije ni to, već su to Brda: Matijević brdo, Prpić brdo…)…
Iznad i ispod. Ovakvi nesporazumi još uvijek ne izazivaju pomutnju, ali oni drugi, do kojih je došlo ili dolazi iz neznanja ili nerazumijevanja, poput smiješnih previda u stručnoj literaturi, malo su teže probavljivi. Zato ponovimo. Podgorci se pri opisivanju prostora koriste izrazima – iznad i ispod. E sad, to što je svima jasno njihovo značenje, Podgorcima kao da nije. Jedinstven način izražavanja Podgoraca najpotpunije je oslikavao njihov životni prostor i potrebu za neprekidnim seljenjem uz i niz planinu. Dakle, njima je sve ono što je bliže moru – ispod, a ono što je dalje od mora, dublje u planini – iznad. Na sjevernom Velebitu to se poklopilo pa izraz ispod znači – zapadno, a iznad – istočno. Dakle, Podgorcima cesta za Dokozinu plan, paralelna s pružanjem štirovačke udoline, prolazi ispod Štirovače, i obratno. Staza od Modrić doca prema Budim stanovima prolazi iznad Budim vrha, iako je sam vrh 100 metara viši od staze. Kad bi rekli da staza prolazi ispod Budim vrha – to bi značilo da vodi po njegovoj primorskoj padini.
U spomenutim pričama nerijetko nailazimo na takve primjere (proplanak ispod Čardaka, Grlo ispod Štirovače…).
O nazivima. Veliki broj nama zanimljivih pojava u prostoru nije imao ustaljeno, većini Podgoraca poznato ime, već je svatko improvizirao na svoj način. Ne mogu reći da nazivi koje spominje Ante Vukušić, kao što su Klanac od Vodice ili Brig od Dolca, nisu u podgorskom duhu, ali ipak postoji neko pravilo da se lokalitetu (objektu) uvijek dodavao posvojni pridjev (na prvom mjestu). Isto tako Nenad Vađić u onom jedinstvenom opisu prostora na sredini silne velebitske trupine, u kojemu nas lirski nadahnuto, a opet topografski precizno upoznaje s Oštarskim krajem, nastoji na podgorski način sročiti imena kukovima pa navodi Kuk od Plane Karline, Kuk od Špiljić plane, Kuk od Pećica, a da na cijelom Velebitu nema kuka “od nečega”, već su svi kukovi “nečiji” (ili su ravni, kosi, krivi…). Zato nije Plana Karlina nego Karlina plan, a onda i Karlin, Karlinov kuk. Ako se već improvizira (nećemo valjda izmišljati nova imena), onda se treba držati provjerenog – opisnog pravila. U tome nam mogu pomoći zapisani toponimi (njiva i košanica) u zemljišnim knjigama Lukova iz prve polovice 19. stoljeća: Duliba za Kukom, Kod Torine drage, Među glavican, Više Alanca, Ogradica prid kućom, ili danas poznati lokaliteti – Dolac (kod vode) poda Tulom, Bovan navrh Vodičke strane, Mandekići pod omarom, Put priko Ploča i niz Klance, a onda nije daleko i – Kuk više Karline plani. Ne mogu se oteti dojmu da su svi nazivi u kojima se javlja riječ – od – novijeg datuma, novokomponirani, sročeni na zahtjev. Kao da se takav način imenovanja sam po sebi nameće, kao da je najprirodniji, a onda i novo ime nekako gordo zvuči. Zar nije Josip Poljak u onom nevjerojatnom popisu (tisuću) velebitskih lokaliteta zabilježio tek jedan – Glavica od Jame (i on nakaradno nategnut).
Sad sam se sjetio Kose od Sinokosa (primorski ulaz u Bili Sinokos) i odmah je usporedio s Brigom od Dolca (primorski ulaz u Modrić dolac). Da, mogao bih provjeriti ime kosi, ili su to možda izuzetci koji potvrđuju pravilo, a mogu se izvlačiti i na još jedno poznato pravilo, da se u razgovoru pridjev najčešće izostavljao (priko Kose u Sinokos, priko Briga u Dolac), a da se tek iznimno dodavao, kad je trebalo prepoznati Dulibu, Klanac, Kuk.
PS. Ima još jedan izuzetak koji poništava sva prethodna razmišljanja, a to je prostor iznad Lukova Šugarja. Tu se na relativno malom prostoru, iz nepoznatih razloga, skupilo toliko “nakaradnih” toponima da vrište na sve strane: Kuk rasojati, Kuk od Crmušine, Kosa bukova, Pleće jasenovo, Draga Čirjakova, Dolac Odžin, Brig Pavičića, Dolina od Pisma…
PPS. Kad sam nedavno od Virera čuo za Dolački brig (Brig od Dolca) – nitko sretniji od mene.
Još malo o nazivima. Oko njih se sve vrti, zbog njih se Nenad Vađić osjetio prevarenim, bez njih kao da smo izgubljeni, a opet kasno je da se ispravlja kriva Drina. Ne znam da li se na njih osvrtati (već se nalaze u posebnim poglavljima), ali znam da su mi često išli na živce. Evo nekoliko već napisanih crtica (možda potaknu znatiželju) da vas ohrabre kad vam se učini da ste zloupotrijebili slobodu izražavanja i prisvojili dio velebitske istine:
Sjeverozapadno od Rožanskog vrha, na prosječno 1400 metara nadmorske visine, nastavlja se prostrana visoravan Nadvrata. Zašto Nadvrata? Zato jer sve staze koje vode na visoravan moraju proći kroz usjeke (vrata) na vrhu grebena koji s primorske strane zatvara visoravan. A, usred visoravni – istoimena travnata duliba, Nadvrata (Zavrata, Jerkova duliba, Jerković duliba). Od četiri navedena imena ni jedno se ne nalazi na kartama ili bar ne na pravom mjestu, iako nema veće travnate čistine od Rožana sve do Brisnica. Zato je u svim zemljovidima na tom prostoru upisan toponim Strugov stan, pored velike skupine stanova na istočnom rubu visoravni. Volio bih znati porijeklo toga imena jer je visoravan oduvijek bila starigradska, a Podgorcima to ime danas nije poznato. Razlog više jer su “grčki stanovi” na Stražbenici jedno od najintrigantnijih pitanja u planini.
Jedna od najvećih duliba na Primorskoj terasi Sjevernog Velebita ušla je u sve zemljovide pod imenom Miškulinska duliba, a da se isto tako mogla zvati i – Jurić duliba. Naime, dok su Miškulini selili u donji, zapadni dio dulibe, Jurići (Modrići s Velikih Brisnica) su selili uz gornji, istočni rub dulibe, uz put koji rubom bukove šume obilazi dulibu. Na velikoj zaravni u podnožju Mijolinova vrha (1497 m), uz Miškulinsku dulibu, nalaze se još dva travnata proplanka: Jerković duliba i Josoina duliba, a sve zajedno Podgorci su zvali Donje dulibe, za razliku od stotinjak metra viših proplanaka na putu za Rossijevu kolibu – Gornjih duliba (Perić, Jurić, Grlić, Vabić i Pavlović duliba).
Bivša njiva navrh Ograđeničkog ždrila (na Pavinom vršku pored Ždrila nalazi se kontejner-sklonište) u planinarskim se vodičima spominje pod imenom Ripište, iako je taj dočić već odavno preimenovan, otkako se neki Podgorac tu smrznuo, u Škljocin dolac.
Ili. Najljepša ravan na Primorskoj terasi Sjevernog Velebita – Lisac – ušla je u planinarsku terminologiju i topografske karte pod imenom Lisac stanovi samo da bi je mogli razlikovati od istoimenog vrha (Liščev vr’).
U svim kartama zapadno od Velikog Zavižana (1676 m) upisano je, preko velikog prostora, ime Raskosine. Za čudo, ispravno i gotovo na pravom mjestu, što se ne bi moglo reći za većinu naziva u okruženju. Istina, onako razvučena slova morala su pokriti prostor koji bih i ja pokosio do marende. A “krivi” nazivi oko Raskosina (samo neki): jedan od najljepših velebitskih vrhova, 500 m dug greben Opaljenika, s najljepšim pogledom na more (Borovu vodicu i Budim) i planinu (Zavižan, Rožanski kukovi), u svim se zemljovidima pojavljuje pod krivim imenom Beli kuk (1474 m). I nedaleki vrh Rasoje (1348 m), s jednako lijepim pogledom na more i Terasu u podnožju, donedavno je pod imenom Opaljenika izazivao pomutnju u raznim kartama i putopisima.
Evo još jedan uvod iz još jedne priče. Točno na pola puta između vrha Šatorine i bivšeg skloništa u Radlovcu u svim je kartama ucrtan vrh Dokozinac (1498 m), iako gotovo nema Podgorca koji ga poznaje pod tim imenom. Poteškoće u potrazi za imenom nekog lokaliteta ovdje su posebno izražene zbog granice koja se približno na toj crti protezala do mora, dijeleći Prižnjane od Cesarčana. Premda nazivi poput Stražbenice, Karaule i Vortice govore o karakteru granice za vrijeme Turaka, razlike u mentalitetu i danas su uočljive ili se bar takve žele prikazati. Duž te granice rijetki su toponimi zajednički jednima i drugima, pa čak i za tako prvorazredan prostor kao što su bile Smojverske dulibe Prižnjani su koristili, i još uvijek (u lovu) koriste, svoje nazive.
I kraj iste priče. Kako se opisani put (priko Struga, spušta se sa sjevernog sedla Dokozinca u Mliništa) i okolni prostori nalaze u “interesnoj sferi” Prižnjana, prednost sam dao njihovim nazivima. Od Cesarčana možda najbolji poznavatelj ovog kraja, Mile Dokozić st. (još donedavno s ovcama u Radlovcu), ima svoju priču. On za Kurozeb kaže Visibaba (1264 m, granica je išla preko vrha pa su i jedni i drugi u pravu. Vrh se pod imenom Kurozeb spominje i u nekim starim putopisima, a u katastru na mjestu Matijević doline piše Dolina za Kurozebom), Malu plan naziva Vesela plan (tu su Prižnjanke plesale kolo), Matijević dolina mu je Stojesin/Stesić dolac, travnata Visibaba – Matijeva plan (Visibaba je tek strmina iznad Korita), a zna i čije su Ploče – Tomina ploča. Jedino su Struge ostale svima neupitne, samo što ih više nitko ne zna locirati, da li je to sedlo u podnožju Dokozinca, ili je to travnata čistina ispod sedla, ili dio puta ispod čistine, podzidan i uklesan u golu stijenu…
Još samo malo. Na čudu sam i s naglascima. Pitam Podgorca za Bilović Dragu, misli se, misli: “ne bi zna, aaaaa, Bilović Draga.” Ajme, sramote na sve strane. Ali najgore mi je kad moram reći/napisati gdje sam bio. I tu me stalno ispravljaju. Te nisi bio u Marami, nego na Marami, te krenuo si sa Marame, a ne iz Marame. I opet, nije u Trnovcu, već na Trnovcu, na Lokvi, na Babrovači, ali – u Ažić krču, u Lubenovcu, u Jadrević dulibi. Nema tu nekog pravila. Možda se u – češće rabi za izrazite udoline (dolce, dulibe), na – za otvorenije ravni i strane.
Podgorske svaštarije. Ovaj zadnji dio (o nazivima) uletio je u poglavlje, a da nema veze sa započetom temom. Sad nastavljam samo zato što volim baljezgati o Velebitu.
2006.
Kramaruša 