OGLAVINOVAC


Istočno od Visočice (1619 m) na južnom Velebitu započinje niz od 35 velikih pašnjaka, koji su Gospićkim ugovorom bili rezervirani za dalmatinske stočare iz Bukovice i Ravnih kotara. O prvom od tih velikih pašnjaka, Rudini, i poprečnom putu koji je preko Rudine povezivao lička podvelebitska sela Čitluk i Počitelj s Kruščicom i Šibuljinom bilo je već govora. Nakon Rudine slijede još veći pašnjaci Oglavinovac i Javornik, a o tim pašnjacima i prostoru koji ih okružuje riječ je u ovom poglavlju.

Jančarica
Jančarica

Rudine – Oglavinovac. Sišavši s Male Visočice (Seline, 1493 m) na Rudinu, VPP nastavlja pored presahle ruje (možda je to Vrelce) i nove brvnare* na južni kraj Rudine. Tu put ulazi u šumu, prolazi pored nekoliko vrtača slijeva i velike lokve zdesna, pa se kroz šumu penje na prijevoj Vratice, kako ga Zvonimir Keler naziva, između Počiteljskog vrha (1546 m) slijeva i Ćelavca (1601 m) zdesna. S lijeve strane puta, ali se ne vide od šume, nalaze se dva travnata dolca – Dražice,* jedan ljepši od drugog. Na silazu s Vratica Z. Keler spominje dvije male livadice, Poljanice (valjda Dražice), nakon kojih slijedi još jedan veliki pašnjak – Jančarica (Janjčarica), izdužena travnata uvala gdje su se nekad odvajali janjci od ovaca. Jančarica je ličko ime za pašnjak, dok su ga Dalmatinci zvali Snježnica ili Snižnica, po obližnjoj snježnici u kojoj cijelo ljeto ima snijega (po austrijskom zemljovidu iz druge polovine 18. stoljeća pašnjak se zvao Snježnica). Iz starih putopisa doznajemo da su ovdje pastiri topili snijeg u drvena korita i tako napajali blago. Put vodi desnom stranom travnate doline i u velikom zavoju uspinje se do šume, odakle se pruža lijep pogled unatrag na cijelu dolinu s Počiteljskim vrhom u pozadini. Slijedi kraći uspon kroz šumu i preko manje uzvisine izlazimo na rub Oglavinovca, ogromne travnate kotline koja se ispružila pred nama. Tu su odmah i ona dva stana koje u svojim putopisima spominju svi velebitski hodočasnici.

Oglavinovac
Oglavinovac

OGLAVINOVAC.* U nadasve zanimljivom filmu, odnedavna dostupnom na Internetu, “Kruševo 1972 – priprema i gonjenje ovaca na Velebit”, upravo je ovoj dočini, bukovičkom Glavinovcu, pripalo glavno mjesto.
O svojedobnoj važnosti ovog pašnjaka govore nam i legende koje su velebitski pastiri prenosili s koljena na koljeno. Evo jedne koju je Pera Jović kazivala Miri Trošelj: “Otprije se divanilo kako su čobani čuval’ blago na Oglavnovcu. Odednon su opazl’ da su volovi rozin iskopal’ iz trave glavu (lubanju). Uzel’ su je u ruke i upital’: Čijaj ovo glava, Bogje pomilova. To čekan već sto godina – glava će nato začuđenin čobanin. O glavo Oglavnovca počivaj u miru, rekoše čobani. Otad se Oglavnovac tako zove.”
Nekad se na dnu Oglavinovca nalazila velika lokva, Smiljanića točilo, vidljiva u spomenutom filmu. I opet legenda koju je Dara Babac kazivala Miri Trošelj: “Na Oglavnovac su prtljali Bukovčani. Na srid Oglavnovca bilaj’ voda, tu sej’ skupljala s točila pa su je Bukovčani obziđal’ da se napaja blago. Jednon je voda prisušla i ostala nako gola zemlja. Došla dva vola i legla na tu zemlju. Kad odednon propadoše u zemlju i nestadei’. Zemlja se sama jope zaspe ozgo. Biće daj’ dol’ jama bezdanka.”
Ovuda je morao i Ilija Smiljanić vojevati kad se već spomenuta voda i obližnji vrh zovu po tom legendarnom junaku.
Mirko Marković u svom radu o životu i običajima sezonskih stočara na Velebitu piše: Na Oglavinovac su mogli izdizati stoku samo Dalmatinci iz Bukovice i Ravnih kotara, dok su se Ličani mogli koristiti s četiri manja pašnjaka u šumama Crne gore s druge strane Golovrha: Velika i Mala poljana, Lazaruša i Šimurinova luka. Na Šimurinovoj luci nalazila su se dva vrela žive vode, koja su zajednički služila Ličanima i Dalmatincima. Pristup za dalmatinsku stoku do Šimurinove luke obilazio je sa sjeverne strane, kroz šumu, susjedni pašnjak Javornik, te se strmo spuštao do spomenutih vrela.

Golovrhe (1584 m)
Golovrhe/Golovrsi (1584 m)

Počiteljski put. Na Oglavinovac je izlazio čuveni Počiteljski put, poprečni put koji je preko Ribničkih vrata povezivao lički Počitelj sa Šibuljinom i Starigradom. Od stanova na sjevernom kraju Oglavinovca (ili nešto istočnije) put se kroz šumu penje istočnom stranom Jančarice na prijevoj južno od Počiteljskog vrha. S prijevoja je lako popeti se na Počiteljski vrh, a nešto teži je uspon na vrh s druge strane sedla – Smiljanića vrh (1555 m), na koji su se jednom prilikom, umjesto na Počiteljski vrh, popeli Ante Rukavina i Perica Korica. Na Smiljanića vrh* nastavlja se kamenito-travnat greben Golovrhe (1584 m), ili kako bi Podgorci rekli – Golovrsi, čija se gola padina uzdiže iznad Oglavinovca. S prijevoja pod Počiteljskim vrhom put se spušta niz Kosu Oručovu, prolazi pored Velike vodice,* travnatog dolca s kaptiranim, nepresušnim vrelom, pa niz Malu vodicu i Razbojnu dragu silazi u Liku (u Sitnik, počiteljski zaselak).
Jure Bušljeta iz Zagreba obradovao me pismom u kojemu spominje očevo kazivanje da se na putu između Oglavinovca i prijevoja ispod Počiteljskog vrha nalazi devet dražica, i Cukrušin klanac, nazvan tako jer su tu “financi sačekivali putnike i oduzimali im cukar odnosno šećer, špirit i sve ostalo s čime se trgovalo u ta vremena, odnosno švercalo, gledano iz kuta tadašnje vlasti.” Bilo je to valjda između Prvog i Drugog svjetskog rata kad je talijanski Zadar bio bescarinska zona. Ili još ranije, kako svjedoči Dragutin Franić u jednom od prvih brojeva HP-a (iz 1898. godine) kad se na silazu s Visočice u Liku, na tzv. Čitlučkom putu, odmarao kod Debele jele ili Birtije, kako se nazivalo mjesto gdje “su se negda odmarali nosioci vina i rakije, koji su išli iz Dalmacije preko Velebita u Čitluk i Počitelj. I to je bio kriomčarski put, kao i onaj iz Divosela preko Jandrine poljane.”

Oglavinovac
Oglavinovac

Put u smjeru Ribničkih vrata sa zapadne strane obilazi Brdašce (1399 m) i mimo travnatog Ivankovca* izlazi na Ribnička vrata. I na tom putu, u pošumljenom jugozapadnom kutu Oglavinovca – Dulibi – nalazi se jedna kućica, vješto skrivena od pogleda. U nastavku prema Ribničkim vratima i tu je otežano napredovanje zbog prevaljenih bukava na putu. Slavko Šagovac kaže da se nakon Dulibe prolazi pašnjak Nad Klancem, pa preko pješčanika Pisac izlazi na Ribnička vrata između Debelog brda i Čelopeka.
Možda se spomenuta kućica u Dulibi odnosi na pismo koje mi je poslao Mate Beretin iz Radovina. Mate se žali da nisam spomenuo “jednu kolibu koja se i danas nalazi na jugozapadnom kraju Oglavinovca i koju je obitelj Beretin iz Radovina sačuvala do današnjih dana.” Mate kaže da je to bio njihov stan generacijama. “Neki su se čak i rodili tu… Jedan od onih koji su rođeni u tom čobanskom stanu na Oglavinovcu je pok. Mate Beretin, sin Jurke Beretin rođene Knežević i Benedikta Beretina. S njima je na Oglavinovcu godinama boravila obitelj Brkić iz Kruševa (njihov stan nalazio se na sjeveroistočnom rubu Oglavinovca, u podnožju Golovrha). U ta vremena, govorim o periodu prije prvog svjetskog rata, kako su nam pričali stariji, na velebitskim pašnjacima bilo je naroda toliko da se ponekad i kolo zaigralo na Oglavinovcu.”

Mali Javornik. Pored spomenutih stanova na sjevernom kraju Oglavinovca, još se nekoliko stanova nalazilo i na južnoj strani Oglavinovca, ispod travnatog dolca Malog Javornika, gdje VPP nastavlja u smjeru još prostranijeg dalmatinskog pašnjaka, travnate visoravni Badanjskih doca ili Javornika.
Zanimljiva je i priča o Malom Javorniku. Podgorci kažu da se Gospa od Rujna tri puta selila. Po toj priči nekad su i oni imali ljetne stanove visoko u planini, i crkvicu, malu suhozidinu na Malom Javorniku. Vjerojatno je to bilo u vrijeme nakon protjerivanja Turaka iz Like, kad se Mali Javornik zvao Adžijin dolac, valjda po ondašnjem rodonačelniku Adžića iz Ledenika. Kad je preko Velebita povučena granica između Austrije i Venecije i državnim ugovorima regulirano pašarenje po Velebitu, pašnjaci su prepušteni Ličanima i Dalmatincima iz Bukovice i Ravnih kotara, stanovi su napušteni, a crkvica je preseljena na Veliko Rujno. Na austrijskom zemljovidu iz druge polovine 18. stoljeća na Velikom Rujnu je već ucrtana crkvica St. Maria.

Badanj stanovi
Badanj stanovi

JAVORNIK (Badanjski doci).* Mirko Marković u spomenutom radu piše: “Na Javorniku su imali pravo napasati stoku i Ličani sa Šimurinove luke, dok dalmatinski stočari s Javornika nisu smjeli silaziti na vodu u Šimurinovoj luci. Oni su stoku napajali na Ruji, velikoj lokvi na jugoistočnoj strani pašnjaka. Kako ta voda nije bila dobra za ljude, čobani su se penjali visoko pod Badanj, gdje se nalazio dobar izvor žive vode. Na Javorniku je bilo više stanova i torova, poznatih pod imenom Badanj stanovi, a nalazili su se na sjevernom dijelu pašnjaka uz rub šume. Tu su se nalazili i torovi za stoku, dok su plandišta bila nešto podalje od stanova prema Dolcu Kevrića” (najvjerojatnije nazvan po pastirima iz Visočana u Ravnim kotarima). Po Gospićkom ugovoru dalmatinski pastiri mogli su boraviti na planini samo četiri mjeseca, od lipnja do rujna, s tim da nisu smjeli na pašnjacima podizati stanove. Zato su njihove nastambe bile krajnje skromne, sklepane od granja i kamenja. Jedan zanimljiv detalj o tim stanovima, koji se ne spominje u našoj literaturi, zapisao je neki slovenski planinar davne 1930. godine. Na putu između Visočice i Javornika požalio mu se neki Dalmatinac da svake godine prije silaska s planine stan “razdere in posamezne njegove dele poskrije po raznih špiljah” jer »Ako je ne poderem jaz, mi jo podere Ličan«. No, to nije bio razlog da Dalmatinci prestanu izdizati stoku na Velebit. Arpad Degen je 1909. na Javorniku zatekao stado od 1500 ovaca, a glavar stada, Joso Vrkić iz Kruševa, imao je pod sobom čitavu grupu čobana i čobanskih pomoćnika.

Šimurinova luka
Šimurinova luka

Šimurinova luka. Točno sa sredine Javornika, kod upozoravajuće ploče o minski sumnjivom području, kreće uzbrdo put za Šimurinovu luku. Put vodi do južnog ruba kamenite provalije, jame Golubnjače, obilazi je s lijeve strane, pa se kroz šumu penje na zaravanak kod bivših položaja HV-a. Stazom dalje prolazimo dočić pod klekovinom bora i izlazimo na travnat prijevoj ispod vrha Visibabe (1595 m), odakle se strmo spuštamo kroz šumu na travnatu poljanu, Šimurinovu luku.
Šimurinova luka nalazi se na vrhu uzdužne udoline, na gornjem rubu prostrane šumovite visoravni sastavljene od više većih i manjih travnatih dolaca (Gredovita poljana, Magarečak, Lazaruša, Šrapnjača, Mala i Velika poljana,* Mali i Veliki Smrčevac…). Svi putevi koji s vrha Velebita silaze na tu stranu (s Rudine, Oglavinovca i Javornika) crvene se na kartama Hrvatskog centra za razminiranje. No, cesta koja je već odavno došla do Šimurinove luke pročišćena je do Male i Velike poljane, pa sad i ove dolce krase stogovi sijena i lovačke čeke.
Uvala Šimurinove luke pomalo podsjeća na žljebastu udolinu Štirovac – Bunovac. I ovdje se iznad uvale proteže stjenovita padina Golovrha,* doduše nešto skromnijih dimenzija od one s najviših velebitskih vrhova, a u dolcima se pojavljuju slične ljubičaste rastresite stijene s više manjih izvora vode. U Šimurinovoj luci to je pravi potočić, Šimurinov potok,* pa je Šimurinova luka poznata po tipičnoj vegetaciji vlažnih staništa. I ovdje su neki izvori već presušili, a još su “aktivni” u Lazaruši, u blizini Šrapnjače, Maloj poljani…
Istočno iznad Šimurinove luke uzdiže se visoki Golić (1528 m), koji se nastavlja na Crni vrh i Lisac (1450 m), pa zajedno dijele ove prostore od Medačkog puta i novog poglavlja.

Šešeljeva rupetina
“Šešeljeva rupetina”

Visibaba (1595 m)* se na ovom mjestu našla iz tri razloga: zbog prekrasnog pogleda s vrha na Šimurinovu luku u podnožju, zbog sličnog pogleda na travnatu visoravan Badanjskih doca (s Golubnjačom u prednjem planu) i Debelo brdo (Višerujna) s druge strane visoravni,* i dakako, zbog najave da je došlo vrijeme da prijeđemo na tu stranu.

Šešeljeva rupetina“. Između Badanjskih doca i Debelog brda (Višerujna) proteže se pojas bukove šume u kojoj se izmjenjuje nekoliko travnatih dolaca: Ivankovac, Šiljevac (Šešeljevac), Krugljaci, Doci… Imponira Ivankovac svojom pitomošću i pitoresknošću,* Šiljevac svojom prostranošću i surovošću,* dok ostali dolci imaju tipično visokoplaninsko obilježje. Cijelo područje stradalo je od požara ili orkanskog nevremena, što je najočitije u devastiranom Šiljevcu. Tu je i “Šešeljeva rupetina”, ogromna jama s pregradom, promjera oko 70 metara, skrivena u šumi između najsjevernijeg Krugljaka i Javornika, a na kartama je označena kao travnat dočić.
Javornik bi po svom položaju više spadao pod Starigrad, a ne Tribanj, no kako su na visoravan izdizali stoku Ličani i Dalmatinci iz Bukovice i Ravnih kotara to i nije toliko bitno.


siječanj 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s