Omarljivica

zemljovid

 

Iznad Liščeve ravni nalazi se nekoliko velikih travnatih dolaca, bivših sjenokoša, a među njima posebno mjesto zauzima Omarljivica, najveća duliba u ovom dijelu Nadgorja. Ishodište staza prema tim dolcima je u Dulibici iznad Lisac stanova (vidi Lubenovački put).

Vršine

Dulibica (iznad Lisca) – Omarljivica. U Dulibici skrećemo s Lubenovačkog puta lijevo, položito pošumljenom terasom do njenog kraja i travnate ograde Mali paljež. S ovog mjesta vode dvije staze u planinu: “Ivanov put” u početku se teže raspoznaje (put je vodio i izravno s Lisac stanova), a penje se ukoso u sjeveroistočnom smjeru prema bivšim košanicama Vukušić Kitama. Prešavši preko Donjih Kita, zaravanka zaraslog mladim bukvikom, put usponom uz lako prohodnu bukovu dragu izlazi na krševit prijevoj* između Mijolinova vrha (1497 m) slijeva i “Ivanova kuka” (1510 m) zdesna i silazi u Gornje Kite (1430 m),* travnat, visokim smrekama obrastao dolac. Ovaj put se s druge strane dolca strmoglavljuje Za Klanac, na markaciju Velike Brisnice – Rossijeva koliba.
Drugi, bolje uočljiv put s Malog palježa vodi u Omarljivicu. Put se kroz bukovu šumu penje strmo uz dražicu i u dvije velike serpentine izlazi na Vršine,* oštar, teško prohodan greben koji se proteže od “Ivanova kuka” (1510 m) na sjeveru do Lisca (1541 m)* na jugu i dijeli Primorsku terasu (Vukušić dulibu i Lisac stanove) od Vrhgorja. Zavivši oštro ulijevo, put se s druge strane Vršina spušta ukoso, između stijena i visokih smreka, u Omarljivicu.
Meni je posebno ostao u sjećanju uzdužni “put” hrptom Vršina jer smo se cijelom dužinom grebena provlačili između gromadnih stijena i poleglih razgranatih smreka, kroz gustiše klekovine bora i bukve, a četiri staze koje je trebalo prepoznati po zaraslim usjecima na vrhu grebena (za Rožano, Rokečev dolac, Crnu dulibu i Omarljivicu) još su više isticale njegovu neprohodnost.

Omarljivica

Omarljivica (1400 m) je travnat dolac na dnu prostrane uzdužne uvale koju sa zapada zatvara greben Vršine, sa sjevera “Ivanov kuk” (1510 m), a s istočne strane oštar greben koji se proteže jugoistočno od “Ivanovog kuka” sve do Crnog vrha (1512 m) i prostora zvanog Kramaruša. Cijela uvala je izrazito krševita i obrasla gustom šumom bukve i smreke. Travnata Omarljivica nalazi se u sjevernom dijelu uvale, no travnate se plančice nastavljaju kroz šumu sve do južnog kraja uvale zvanog Bare, gdje se povremeno pojavljuje lokva. Omarljivica je bivša sjenokoša Miškulina iz Miškovića (njihovi su stanovi bili u Ripištu, između Lisca i Vujinca). U Omarljivici nije bilo stanova, a jedini vidljivi tragovi ljudske prisutnosti su suhozidi u šumi prije izlaska na čistinu Omarljivice te gomilice skupljenog kamenja po plančicama. U vrletima oko Omarljivice spominju se čak tri snižnice.

Kramaruša

Kramaruša (Crni vrh, 1512 m) je naziv za planinski prostor jugoistočno od Omarljivice koji dijeli Omarljivicu od još veće uvale Cipala odnosno Crne dulibe. Iz Omarljivice krećemo u sjeveroistočnom smjeru s namjerom da se popnemo na spomenuti greben. Na vrh grebena izbijamo na dijelu gdje je najtanji, točno iznad ulaza u ogromnu snižnicu, punu snijega iako je kraj kolovoza. S ovog se mjesta još uvijek vidi zahod Rossijeve kolibe, dok samu kolibu zaklanja Hirčev kuk. Vrhom snižnice nastavljamo na jug i uz malo pentranja po stijenama izlazimo na “Kramaruški kuk” (1500 m), skupinu stijena gotovo do samog vrha obraslu smrekama, odakle se pruža nenadmašan vidik na Rožanske kukove. Idilu potpune “divljine” nakratko nam narušava pogled na “Ivanov kuk”, Vršine i Lisac koji nas dijele od Primorske terase i pogleda na more.
Produžimo li hrptom na jug (slijeva je Crni vrh prekriven šumom pa se ne vidi Crna duliba) pa skrenemo desno nizbrdo u smjeru Lisca, možda naletimo na otvor Kramaruše, snižnice skrivene na strmini usred prave prašume. Kad sam ja nabasao na snižnicu, dva golema trupca u jami, jedan ispod drugog, bila su još uvijek u dobrom stanju, a pored jame održao se i panj od smreke koja je poslužila za silaz u snižnicu. Kramaruša na slici snimljena je početkom svibnja, kad je iz snijega virio tek vrh gornjeg trupca.
Dakako da sam se morao pohvaliti “Žandaru” (Drago Vukušić – Žandarov iz Jurkuše), i tek što sam mu počeo opisivati prostor i snižnicu, uletio je s – Kramaruša. A ja se sjetio priče o hajdučici Mari (od roda Bralića), pa se još umislio da je tu negdje imala konak.
Samo malo južnije od snižnice prolazi, u ovom dijelu dobro uočljiv, popriki put za Crnu dulibu.

Popriki put u Crnu dulibu. S puta za Omarljivicu, prije izlaska na Vršine, desno skreće popriki put za Crnu dulibu (uskoro s njega desno skreće put koji vodi preko Jagodnika u Rokečev dolac). Prešavši Vršine, pa Kramarušu, put se strmo penje između smreka i gromadnih stijena na vrh južne kose Crnog vrha (1512 m), i kroz lako prohodnu šumu silazi u Crnu dulibu. (U Crnu dulibu može se i iz Omarljivice: od lokve na južnom kraju uvale strmim usponom kroz bukovu šumu izlazi se na opisani put). Ovo je bio popriki put u Crnu dulibu. S konjima se moglo samo preko Zavrha (vidi Lubenovački put).

2006. – 2007.