GORNJA KLADA – LIVADE
Od kuće Ante Vukušića sjevernom stranom Vukušić glavice (505 m) penje se put uz Klance i iznad glavice izlazi na krševitu zaravan Podine. Svojedobno su ovuda mještani Gornje Klade odlazili na proštenje u Velike Brisnice. Put nastavlja uzduž zaravni do suhozida branjevine ili Plantaže i puta kojim su nekad Legci izlazili u planinu. Tu se kod Donje lise, otvora u suhozidu branjevine, legački put križa s uzdužnim putem preko Podina.
Donji Legci – Podine. Iz zaselka Donji Legci, smještenog na magistrali, nedavno je probijena cesta do 500-tinjak metara udaljene lijepo obnovljene kuće na južnom kraju zaselka Gornji Legci (Jadretići).* Oba sela imala su približno jednak broj kuća i stanovnika. Na zaravni oko 250 metara sjeverno od Gornjih Legaca nalazi se Lokvetina (Legačka), gdje su se nekad vodom snabdijevali i Donji Legci, Vukušići i Dragičevići pa se lokva redovito čistila (preko ljeta zna presušiti). Iz sela su u planinu vodila 2-3 puta: glavni put nastavlja uzbrdo odmah iza obnovljene kuće, dok se drugi, ne manje značajan put, sa zaravni odvaja sjeverno od sela, na pola puta do Lokvetine. Taj put izlazi na Podine uvalom između Vukušić glavice slijeva i desetak metara niže glavice zvane Kučak (495 m) zdesna. Glavni put, prošavši pored travnatog, nekad obrađenog Legačkog dočića (zarastao šikarom i borovima), na Podine izlazi usponom uz klanac s južne strane Kučka. Na primorskoj strani Kučka, pod samim vrhom, nalazi se Kapljuv,* kamenica puna vode, mali izvor u stijeni gdje se voda slijeva niz liticu. I s gornje strane Kučka u njegovom se podnožju nalaze još dvije kamenice s vodom* (i presahli bunar). Prošavši pored Kapljuva (u glavici slijeva), te uz ograđen vrtlić Trnovac zdesna, put izlazi na Podine nedaleko Plantaže i Donje lise.
Plantaža, tako su Podgorci zvali velike branjevine oformljene na primorskoj strani Velebita nakon 1878. kad je u Senju započelo s radom Kraljevsko nadzorništvo za pošumljavanje krša (svaka branjevina imala je svoje ime, a ovo je Zavižanska glavica). Osim što je ograđena suhozidom, Plantaža je i prirodno omeđena glavicama. Ulaskom u branjevinu, terasa Podina (i spomenuti put za Velike Brisnice) nastavlja se livadama i šumarcima obraslom uvalom – Dubine – u zaleđu nekoliko glavica (Jazvinka, Grabova, Panos*). Nama je zanimljiviji gornji dio branjevine u kojemu se ističe prepoznatljiva grbina Kite (800 m), podsjećajući nas svojim izgledom na slične grbine Budim vrha i Lisca.
Vidovac. Legački put nastavlja lagano uzbrdo uz ogradu branjevine. U početku vodi kao po nekom koritu, prolazi pored betoniranog pojila za divljač zvanog Milotić (u branjevini s druge strane gromače), zatim pored Legačke četrnje (u stjenovitoj glavici s lijeve strane puta),* pa Popove četrnje i Popove kamenice (nazvane po popu koji se tu napio vode kad je išao na blagoslov u Vidovac). Nastavljamo po podzidanom, lijepo izvedenom putu,* prolazimo markiran odvojak protupožarnog puta slijeva (izlazi na put G. Klada – Babrovača) i evo nas kod Rujice,* oveće lokve za napajanje blaga s lijeve strane puta (i ona zna preko ljeta presušiti). Odmah nakon Rujice ulazimo u miješanu borovu šumu zvanu Borje, gdje se put račva: mi ćemo tu skrenuti desno uz branjevinu u smjeru Rastovca, a legački put nastavlja ravno u Vidovac (700 m), bivše sezonsko naselje Legaca smješteno na padini preoblikovanoj s bezbroj malih terasica. Iako su znali tu i zimovati, Vidovac (16 kuća i isto toliko šterni)* je Legcima bio prva proljetna, odnosno zadnja jesenska selina. Danas je Vidovac gotovo nepristupačan, posve zarastao u gustu šumu i šikaru. Iz sela su u planinu vodile dvije staze: ravno uzbrdo, siparima uz Brižine, izlazio je popriki put u Livade, a desno u južnom smjeru, uz Ključanicu, pored gornjih vidovačkih stanova, nastavlja glavni, konjski put koji će se u Balinskoj dragi sastati s našim putem preko Rastovca.
U zanimljivom članku objavljenom 1970. Ivan Legac Kitanović piše o Vidovcu: “Njezino podnožje (riječ je o Kiti) sa sjeverne strane počinje od Mirila, Korita, Rujice i Borja. Mirila su mjesta gdje su ostavljani biljezi s dva reda kamenja i ravnom površinom za uzglavlje, gdje su s mrtvacem odmarali dok su ga nosili iz Vidovca k moru u Starigrad, u staro zajedničko groblje pod Gradinom. Stari Legci su najviše živjeli u Vidovcu i u njemu umirali. Dokaz tomu je velik broj biljega koji su danas zarasli u guste šmrike i grmlje.” A za Vidovac kaže da je dobio ime po Vidu Legcu koji je poginuo u ratu za vladavine Marije Terzije. Spomenuta mirila su valjda najsjevernija na Velebitu. Marko Modrić s Velikih Brisnica kaže da se brisnička mirila/počivala nalaze navrh Pleća (ispod Velikih Brisnica) i kod Rogića.
U istom članku, s kojim nas je upoznao Ante Vukušić, spomenut je i najstariji put kroz Podgorje, koji je navodno pravljen za vrijeme turskih ratova, a vodio je iz Senja u Karlobag. Podgorci su ga zvali Cestetina ili “Turski put” jer su i Turci ovuda prolazili. U branjevini s gornje strane puta, na mjestu gdje se sastajemo s putem kojim su u planinu izlazili mještani iz zaselaka Balini i Vučići, nalazi se Pisana ploča, kamen s uklesanim natpisom: LETA 1788 KAD BI RAT TURC (?, riječ je o tzv. Dubičkom ratu; kamen su uspravili i podbočili Marko Modrić i Božo Vukušić), no Ante pretpostavlja da je put puno stariji od turskih ratova. I na kamenu stotinjak metara dalje vidi se uklesana godina 1788.* Milan Legac zna za još jedan pisani kamen uz Cestetinu, oko 100 metara sjeverno od Donje lise. Milan kaže da je put nastavljao ispod Velikih Brisnica na Male Brisnice pa na Dundović pod. Zanimljivo je da se ovaj put nigdje ne spominje, a navodno se ovuda moglo i s kolima proći. No, isto tako znamo da se godina uklesana na kamenu uz Cestetinu podudara s vremenom kad je kapetan Vasilij Dmitrašinović dobio nagradu od 100 dukata za izgradnju vojnog vježbališta u Sv. Jurju te puta od Sv. Jurja do Jablanca po kome se moglo jašiti.
Rastovac. Na križanju iza Rujice skrećemo desno uz branjevinu, strmim usponom kroz šumu zalazimo za Kitu (800 m) i izlazimo na travnatu, šikarom obraslu zaravan u zaleđu krševite kose koja spaja Kitu s Rastovačkom glavicom (835 m). Na dijelu gdje je kosa najniža, pored Gornje lise, novo je raskrižje: ravno produžuje put u Modriće (Gornji Starigrad), staza udesno ulazi u branjevinu pa se niz Rastovački klanac spušta* do dna branjevine i izlaza kod Donje lise, a mi skrećemo lijevo položito do hrastovog šumarka i velike Rastovačke lokve (i ona zna presušiti).* Zašli smo u Rastovac, prostran dolac u zaleđu Rastovačke glavice koji je sada sav pod primorskom šumom i šikarom, mada su mu još uvijek veliki dijelovi obrasli travom. Iza lokve, već na drugom kraju zaravni, nalaze se rastovačke zidine, nekad prvi stanovi Antinovića, Modrića iz Gornjeg Starigrada.
Rastovac je dio tzv. terase Podova, jedne od visinskih terasa na primorskoj padini Velebita, odnosno nalazi se u visini Podova (600 – 800 m) jer se ta terasa u ovom dijelu Velebita javlja tek u vidu malih oaza (hrastovi šumarci) u zaleđu krševitih glavica. Na terasu Rastovca nastavlja se nešto niža, jednako bujna i na isti način glavicama poduprta zaravan Barovišta (Bralić, Rogić) sa stanovima Bralića na Livadicama.
Draga (Balinska). Iz Rastovca nastavljamo uz pošumljenu stranu do navrh dolca gdje nam zdesna prilazi bolji put iz Starigrada. Nakon kraćeg, položitijeg dijela put ulazi u visoku borovu šumu i preko zaravni zvane Draga* ili Rastovčić stiže do masivne, posve očuvane zidine Balina, Modrića iz Gornjeg Starigrada. Nedavno je polovica zidine pregrađena i pokrivena, a zanimljivo je da se stan nalazi unutar visoke, još masivnije kamene ograde pa zajedno izgledaju kao prava planinska utvrda (nedaleko stana je i šterna s vodom). U Dragi su se sastajale kladske (Legačke) sa starigradskim (Modrić) stazama. Put nastavlja uza strmu stranu obraslu travom i visokim borovima do raskrižja u samom podnožju Dolačkog briga (Brig od Dolca). Staza ravno penje se oštro uz Crveni klanac (nazvan po crvenom kamenju) na vrh Dolačkog briga (ovuda su Gornji Legci izlazili u Legačku dulibu), a bolji put skreće lijevo, ukoso kroz šikaru Grabarje na vrh Livodskog briga (Vrh Grabarja). Ovuda su Donji Legci selili u Matjevaču, Balini u Livade, Vučići (Modrići iz G. Starigrada) u Paljež te Antinovići u Glamočevu dulibu. Na Brigu prestaje podgorska šikara, a započinje carstvo borovih šuma. Desno, položito između borova vodi put prema Modrić docu, a naš silazi ravno u Livade.
Livade/Livode (Balinske, 975 m), dolac čije nam ime kazuje da je nekad bio pod travom, danas je sav pod borovima. Suhozid oko prostranog dolca odavno je izgubio svrhu. Veliki borovi koji okružuju dolac i kojima je gromača trebala biti granica rasprostranjenosti, sada se ne razlikuju od borova unutar ograde. Jedino se u najjužnijem dijelu dolca, uz kosu što se penje prema Modrić docu, održala manja travnata čistina. Doduše, veći dio dolca je još uvijek pod travom, ali sada u hladovini visokih borova.
I Livodski brig, koji se nastavlja na Dolački brig i zatvara Livode s primorske strane, sav je pod borovima. Popriki put iz Livoda u Podgorje prelazi preko Briga tamo gdje je najniži, i nastavlja siparima strmo niz Brižine, dok glavni, konjski put prelazi preko Briga nešto južnije.
Na Livodski brig, sve do Babrovače, nastavlja se Borje (1058 m). Naziv Borje potječe od guste borove šumice koja se u obliku trokuta, oštro odsječenih strana, s vrha grebena širi i spušta prema Matjevači na dnu uzdužne udoline. Možda bi ispravnije bilo za ovaj dio grebena koristiti naziv Tulac, kako su ga Legci zvali. S vrha Borja pruža se prekrasan pogled na planinu od hrpta Visibabe na sjeveru, preko zavižanskih vrhova, sve do Budima, a posebno na susjedni vrh Rasoje (1348 m).
Istočno iznad Livoda uzdiže se Piletić kuk (1100 m). U njegovom se podnožju nalaze ruševine starih nastambi uz koje vodi posve zarasla staza. Put u sjevernom smjeru kratkim, ali oštrim usponom izlazi na vrh Matijevačkog klanca i nastavlja u smjeru Babrovače, a u suprotnom smjeru usponom uza stranu Zapadak izlazi na kosu između Livoda i Modrić doca, na markaciju koja tu silazi sa Zakuka. Na početku tog uspona nalaze se tri zidinice, bivši stanovi Balina, Modrića iz Gornjeg Starigrada. Njihove posljednje stanare, samohranu majku s djecom, ovjekovječio je Ivo Modrić u prekrasnoj priči.
Od stanova, smještenih na istočnom rubu dolca, vodi širok put preko dolca u Podgorje. Odmah ispod stanova s lijeve strane je gromačom ograđena šterna, a malo niže, na samom putu, nalazi se još veća, ograđena i pokrivena šterna s vodom. Limene kante uz vodu kazuju nam da je tu pojilo za konje Bože Vukušića. Otkako su konji u planini, sve su staze prohodnije, a po šumi se sve češće nailazi na lokvice vode, kaljužišta divljih svinja. Put nastavlja ulicom između dviju velikih ograda unutar dolca. Veća, sjeverna ograda vlasništvo je Balina, dok je južna ograda – Antinović livade (tri travnate terasice i zidinica) – bivša košanica Antinovića. Iz Livoda put izlazi na vrh Livodskog briga pa niz Dragu silazi u Podgorje.
Greblje (na Brigu ispod Livoda). Na samoj priviji Livodskog briga odvaja se lijevo staza koja vodi položito, unutrašnjom stranom Briga prema Modrić docu. Tom stazom uskoro stižemo do mjesta gdje se zdesna, na zaravanku obraslom gustim borovima, nalazi neobilježeno groblje Podgoraca umrlih od kolere sredinom 19. stoljeća. U strahu od zaraze i malog broja sposobnih ljudi da umrle snese do groblja u Podgorju, pokojnika se vezalo za borovu granu i odvuklo u iskopanu jamu. Po predaji isklesan kamen koji se tu nalazi trebao se naći u temeljima započete ali nikad dovršene kapelice.
2006 – 2007.
Kramaruša 
