MAT(I)JEVAČA
Babrovača – Matjevača. Iznad Babrovače, kod Vukušić livada, napuštamo stazu za Zavižan i skrećemo na širok put koji nastavlja kroz borovu šumu na jug. Nalazimo se na sjevernom ulazu u toliko spominjanu a tako rijetko posjećenu uzdužnu udolinu Primorske terase jer upravo zalazimo za Borje (Tulac, 1058 m), borovima obrastao greben koji Terasu zatvara s primorske strane. Slijeva, iza gromače prate nas Paklene livade, a staza vodi preko malog tavanka do Matjevače, prvog naselja na našem putu za Alan.
U šumi prije Matjevače odvaja se desno, lagano uzbrdo uza stranu Borja, usporedna staza kroz Borje. Borje je naziv za gustu borovu šumicu koja se u obliku trokuta, oštro odsječenih strana, iz dna uvale penje na vrh primorskog grebena. Staza vodi travnatim zaleđem Matijevačkog kuka, stjenovite glavice koja ovu stazu dijeli od Matjevače, i prelazi u sljedeći dolac na Terasi, Livade (Balinske).
Na tavanku nakon odvojka staze kroz Borje, na mjestu gdje se put počinje spuštati na Matjevaču, odvaja se lijevo put kojim su Dragičevići iz Gornje Klade izlazili u Paljež. Put za Paljež prelazi preko travnate uvale pa se poput prave kaldrme penje strmo u zavojima i između dva kuka izlazi na terasasti Paljež. Slijeva se uzdiže Gobanović kuk (1130 m), a s kuka s desne strane pruža se jedinstven pogled na bivše naselje Paljež. Posebno je dojmljiv pogled zimi, kad nema lišća, na silne terasice što se niz padinu Gobanović kuka i Rasoja (1348 m) spuštaju prema dnu uvale i Jasenju. Na vrhu terasa, ispod stijena Gobanović kuka, pažnju nam privlači zidina stana (Škipin stan) koji je svojim položajem nadzirao cijelu uvalu ispruženu prema jugu.
S kuka je jednako lijep pogled i na drugu stranu, na uvalu Matjevače u podnožju. Prisjećam se dolaska na Babrovaču i pitanja Drage Vukušića: “Kojim ste putem došli?” Nisam se obrukao, prošli smo kroz Matjevaču, ali pojma nisam imao da postoji i paralelna staza kroz Borje. S ovog se pogledala lijepo vidi kako Matijevački kuk izranja iz borove šume i razdvaja spomenute staze.
Mat(i)jevača je bivše sezonsko naselje Donjih Legaca smješteno na dnu uvale u koju smo zašli iznad Babrovače. Ante Glavičić je dobro primijetio da stanovi na Matjevači, za razliku od većine stanova na Primorskoj terasi sjevernog Velebita, nisu okrenuti prema jugozapadu, već suprotno, prema sjeveru i istoku. To je zato jer je skučena uvala sa zapada strmije zatvorena pa su neke kuće zadnjom ili bočnom stranom gotovo do krova ukopane u zemlju ili prislonjene na stijenu. Veličinom i položajem izdvajaju se četiri kuće s desne strane puta, svaka sa svojom šternom u podnožju Matijevačkog kuka. Još se nekoliko stanova nalazi niže u dolcu, okrenuti prema sjeveru i njivama koje se u tom smjeru pružaju prema Babrovači.
Prošavši između stanova i pored pokrivene šterne s vodom (desno, u podnožju kuka), put vodi položito kroz borovu šumu Matežanuše. Lijevo skreće širok put kojim su Dragičevići izlazili u Jasenje, a naš nastavlja strmim usponom uz Matijevački klanac i prelazi u sljedeći dolac na Terasi, Balinske livade.
Vrh Borja (Tulac, 1058 m). S Vrha Borja pruža se jedan od najljepših pogleda na planinu. Zbog blizine posebno se ističe vrh Rasoje (1348 m), od kojeg nas dijeli duboka uvala Matjevače. Pri dnu njegove gole padine, na tek nešto blaže nagnutom terenu, proteže se pitomi Paljež. U prednjem planu iz uvale izviruju oštri kučeljci koji kao da podupiru terase Palježa da se ne obruše na Matjevaču. Iznad Palježa tanak pojas borove šume obgrlio je cijelo kamenito podnožje Rasoja od Gobanović kuka na sjeveru sve do ispod Vukušić dulibe. Kroz te borove šumarke penje se, kao po nekom koritu, put uz Korita prema spomenutoj dulibi. Iznad tamne niske borova uspinju se kamenjari do samog vrha Rasoja, odnosno vrhova Rasoja jer se s ovog mjesta najljepše vide dvije njegove glavice, odijeljene plitkim sedlom. S tog se travnatog, sada borovom šumom obraslog sedla zvanog Devčić Rasoje spušta jedini šumarak na primorskoj strani vrha, odvojivši desnu, nižu glavicu (1348 m) od lijeve, više i masivnije glavice. No, to se obilježje Rasoja, po kojemu je vrh dobio ime, već s Budima ne uočava.
Na Rasoje se desno u pozadini nastavlja pravilan stožac Balinovca (1601 m). Iako su mu strme strane prošarane svjetlijim bukovim šumarcima, cijela primorska padina crni mu se od smreka. Desno od Balinovca rastegao se “trovrh” Velikog Zavižana, ali zašto gubiti vrijeme na te udaljene krajeve, kad nam je pred nosom jedinstven prostor satkan od provalija, gromadnih litica i kukova, između kojih se borove dražice zavlače visoko u planinu. Pravi velebitski kamenjar* osvojio je cijelu padinu iznad Jasenja i Piletić kuka (1100 m). Tu bi se negdje trebala nalaziti i Legačka Čojnica, čije ime sada krasi ovaj teško prohodan prostor. Iznad Čojnice, desno od Velikog Zavižana, strši najkamenitiji od svih vrhova – Raskosine.* I njegove kamenjare obrubio je pojas crnih smreka, do kojih su po stijenama doprli jednako visoki borovi.
2006. – 2007.
Kramaruša 
