Gornja Klada – Zavižan

zemljovid

 

Gornja Klada – Babrovača. Većina podataka prepisana je iz Poljakovog “Velebita”, a tu su da upotpune priču o Terasi. S Jadranske magistrale (zaselak Bilovići, bivša Kabluša) cestom uzbrdo između zaselaka Vukušići i Dragičevići. Iza zadnjih kuća (Kablići, jedan od tri zaselaka Dragičevića) nastavljamo s usponom uza stranu Procip (s vrha Procipa pruža se pogled na Podgorje) i prelazimo u Poprikušu, s pogledom na planinu. Iz Poprikuše put vodi položito s desne strane ograde Čičavica, zatim s lijeve strane Ogradine, pa opet uzbrdo mimo Bunara (iznad Ogradina, pojilište za stoku) do Vrtline (dvije ograde zdesna) i velike ograde Biondinovac (Dragičević dolac, 650 m) slijeva. Put se sada u zavojima penje uz Bovan na vrh Borka (nekad je bio obrašten borovima), prelazi preko Ogradice (hrastov šumarak), zatim Javorića i uz Klanac izlazi na Babrovaču.

Javorje i Babrovača

Babrovača. Premda su danas svima dostupni stari brojevi HP-a, ne mogu a da ne spomenem Miroslava Hirtza i njegove velebitske putopise, najzanimljivije štivo iz onog nezaboravnog vremena otkrivanja planine. Čudan je bio Hirtz (meni najdraži), u plejadi velikana nitko nije opažao poput njega, niti nam je tko više od njega približio planinu i upoznao nas s ondašnjim životom na njoj, ali kao istraživaču nedostajala mu je ona Simonovićeva “žica”, još više ona sirova snaga Krajačeva.
Valjda je 1923. godine bio prvi put na Velebitu jer što reći nakon njegovog zapomaganja na putu od Zavižana do Babrovače, a “kad je sunčana pripeka malo popustila i stali se spuštati Trnovom stazom od Babrovca prema Gornjoj Kladi” u istom tonu nastavlja: “Ne želim vam nikada, da vas noga ovamo zanese ni po poslu, ni radi nauke, ni radi planinarskoga užitka, jer slaziti niz strmine kroz ovo more krških survina, rušća (bar sad znam otkud ime Ruščevači) i gruhlja znači prosto gubiti zdravlje, ubijati sebe.” Ali, kad treba opisati Babrovaču, tu mu nema premca: “Mi pred Babrovac upravo u času, kad je iz njega izlazilo golemo stado ovaca i koza od više stotina grla na večernju pašu. Čitav čopor velikih pasa čuvara, koji je stado uz čobanice pratio, zagnao se režeći i srdito lajući na nas.” Dakako da su otpočinuli pred stanom starine Matana Vukušića. Od njega su valjda i doznali da u selištu ima devet stanova, “da neki Klađani dosele ovamo već u ožujku, drugi istom oko Petrove, a da najkašnje početkom rujna opusti Babrovac”.
Hirtza sam počeo citirati da bih spomenuo i ova dva, već zaboravljena toponima, pa s njim i završimo: “Kako Matan Vukušić reče, u Babrovcu su zemlje “slatke” i svašta bi tu uzraslo, da nema vjetra, da nema nesretne velebitske bure. Po njem bi pšenica, da je ne zbije vjetar, izrasla tolika, da se čovjek iz nje ne bi vidio.”
Na Babrovaču su izaseljavali svi Vukušići iz Gornje Klade. Neke su kuće bile tako dobro zidane, velike i prostrane, da se nisu razlikovale od onih u Podgorju. Oko kuća, na terasicama i po ograđenim vrtlima mnogo je raznovrsnih voćaka, a tu je i najljepša merala na putu. I voda u “Suzi Velebita”.

Zapodak

Babrovača – Zavižan. Iznad Babrovače, na početku Vukušić livada, širok konjski put nastavlja uzdužnom udolinom u smjeru Matjevače, a markacija skreće lijevo, uzbrdo prema Zavižanu. Penjemo se uza stranu Grabarje (lijevo skreće konjski put u Šarinac) na travnatu zaravan Duplje. Nekad su Vukušići i tu imali stanove, a sad se na proplanku kočopere merale i borovi. Iznad Duplja (stazica lijevo vodi prema Zapotku,* južnom brigu od Šarinca) uskoro izlazimo na još veću travnatu ravan, Javorje. I ovdje merale i borovi osvajaju proplanak. Prije samog izlaska na ravan, na čistini s lijeve strane puta nalaze se ostaci bivših stanova Babića iz Donje Klade. Put vodi preko proplanka i pored još nekoliko zidinica nastavlja uzbrdo terasasto preoblikovanom stranom. Pri vrhu strmine, kod obzidane hrpe kamenja, odvaja se desno markirani put za Alan, a odmah zatim na vrhu strmine, na kosici ili Klancu (ispod Ciganišta), lijevo skreće put prema Siči. Slijedi kratak silaz u Ciganište, travnat dočić nazvan po ličkim Romima koji su do Drugog svjetskog rata preko ljeta izlazili u planinu (tu im je bilo konačište) i s ovdašnjim narodom razmjenjivali dobra (uglavnom su pružali kovačke usluge). Naziv Ciganište, Ciganski dočić istisnuo je prijašnji naziv za ovu dolinu (po katastru se primorski dio doline zove Kablić duliba).

Živa vodica

Iz Ciganišta usponom uz Vodički klanac (Klanac od Vodice) izlazimo iz šume na travnate čistine Žive vodice,* nazvane po najpoznatijem izvoru vode u Nadgorju. Zdesna, u Dolcu pod Vodicon, nekad su krumpiri najbolje rodili. Iznad dolca, pri vrhu čistine, nalaze se dva velika bunara – Gornja i Donja vodica. Po predaji bunari su izgrađeni za vrijeme Marije Terezije, a krajem 19. stoljeća nanovo su obzidani klesanim kamenom. Gornji bunar služio je ljudima za piće (bunar se prihranjuje vodom iz obližnjeg izvora, Pišteljka), a na Donjem bunaru napajala se stoka. Vodica, odnosno travnati prostori oko Vodica bili su većim dijelom u vlasništvu Babića iz Donje Klade. Dok je na Babrovači gotovo svaka kuća imala svoju šternu, u naseljima iznad Babrovače nije bilo šterni jer su se njihovi stanari snabdijevali vodom sa Žive vodice.
Od bunara put nastavlja uzbrdo kroz šumu (oko Brakić zidine) na dno travnate strmine s lijeve strane puta zvane Glamočeva duliba. I tu su Modrići, Antinovići iz Gornjeg Starigrada, imali stanove, na vrhu strmine, na čistini i u šumi. Premda se nalazi usred šume visoko pod Zavižanom, nekad se i ova velika krčevina obrađivala samo zahvaljujući položaju na prisuncu. Prošavši pored nekoliko starih zidina zdesna, slijedi uspon na čistinu Podkrivače (Podstrane), na rub travnatog Krivog dočića s lijeve strane. Nedaleko staze nalazi se nekoliko očuvanih zidina, bivših stanova Devčića iz Gornjeg Starigrada, pa je zaista čudno da se ne zna kad su ti stanovi napušteni. Bar tako tvrdi Ante Glavičić, iako donosi sliku jednog stana s očuvanom krovnom konstrukcijom.

Krivi dočić

S Potkrivače penjemo se strmo uz Krivaču (Krivu stranu, valjda zato jer je otklonjena od mora), prolazimo raskrižje na istočnoj kosici Opaljenika (1473 m) zvano Podkrižić gdje staza desno vodi u Vukušić dulibu (silazi u Draževrtu), i nakon još nekoliko zavoja izlazimo na zavižanska travnata prostranstva, Križiće, odakle se već vidi planinarski dom. Još nam ostaje zdesna Jadrević ili Jadrijević dolac s tko zna kada napuštenim stanovima Ažića s Trnovca, a već nadomak planinarske kuće, slijeva su zidine Kladskog kantuništa. Na Križićima nam je slijeva (priko Kosice) prišao put iz lukovačkih strana (od Dešinovca), tzv. “zimska staza” pri usponu na Zavižan. Križ, Križići, Raskrižje, Križevica česti su nazivi za mjesta gdje su se križale ili račvale staze.
“Uspon iz Klade”, piše Željko Poljak prije četrdeset godina, “pruža impresivnu sliku zamiranja jednog kraja, velebitske primorske padine”. I nastavlja: “Zbog te osobite okolnosti ovaj put je opisan nešto opširnije, a niz skupljenih toponima neka posluži kao ilustracija i uspomena na život koji je nekad ovdje bio u punom cvatu.”

2006. – 2007.