CIPALA

Jukićima Jukić Varnjače


RASKRIŽJE – ROŽANO. Na Raskrižju, na dnu one duge strmine, napuštamo stazu Rossijeva koliba – Velike Brisnice i skrećemo na ne manje važan put koji tu pristiže s Budima i nastavlja na Rožano. Put se nakratko spušta u omanju ponikvu (sva ispresječena oborenim deblima*) pa usponom uz jarugu izlazi na vrh kose iza koje se nalazi velika, najdublja ponikva u cijelom kraju – Cipala (na kartama piše Varnjača). Na kosi staza zavija ulijevo i silazi ukoso u Cipala. Obišavši slijeva dno ponikve, put vodi uzduž travnate doline obrasle golemim smrekama, s brojnim tragovima ljudske prisutnosti: hrpice skupljenog kamenja, suhozidi i gotovo neprepoznatljivi ostaci bivših stanova Modrića i Legaca, rasuti po malim čistinama* ili ispod krošanja golemih smreka.*
Po ovoj dolini nazvan je sav taj golemi prostor u podnožju Rožanskih kukova. Premda se naziv cipala spominje kao sinonim za šumu, tako su Podgorci nazivali mjesta gdje su skrivećki (noću) rušili stabla, pilili klade i cijepali duge i šimlu (isključivo za pokrivanje kuća).

“Papin”/Vabin dolac

Iz doline nastavljamo lijevom stranom bujične jaruge (drage) strmo uzbrdo u jugistočnom smjeru. Na usponu prolazimo pored još nekih zidina, zatim kod lako dostupne snižnice* (u kolovozu 2011. bila je puna leda) prelazimo na drugu stranu jaruge, i dalje strmo uzbrdo sve dok konačno ne iziđemo na vrh kose iza koje se nalazi neočekivano velik, travnat, “Papin dolac”. No, pravi put nije se doticao snižnice, već je nastavljao lijevom stranom jaruge još malo uzbrdo, da bi iznad snižnice i on prešao preko drage. Tu je ono raskrižje koje spominje Ivan Krajač gdje tzv. Krajačev put nastavlja dragom uzbrdo* u Rožanske kukove (ovuda se Krajač penjao na Crikvenu prije izgradnje Premužićeve staze). Naš put, podzidan velikim kamenim blokovima, prelazi položito preko kamene police* i spaja se s prethodnom varijantom na usponu par minuta prije Papinog dolca.

“Krajačev put”

Spomenutom Krajačevom stazom izlazili su Jukići, Modrići s Velikih Brisnica, u Varnjaču, travnat dolac u samom podnožju kuka Varnjače. Ovaj uspon u Rožanske kukove* nije ništa teži od onog s Raskrižja na Rossijevu kolibu, a ovaj put na Premužićevu stazu izbija na samom ulazu u Donji Božin dočić. Marko Modrić s Velikih Brisnica uvjeravao me, da li da sumnjam, da je Jukić Varnjača ona duboka ponikva/jama ispod Premužićeve staze sjeverno od Crikvene (možda otud ime Varnjače upisano u kartama na mjestu Cipala). Kako se u jami nalazi pusti kamen,* vjerojatno su se kosile strme okolne police. No, po katastru Jukić Varnjača je ona ponikva ispod kuka Varnjače. Da bi pokošenu travu mogli iznijeti iz jame (trava se odmah snosila u Cipala na sušenje), Jukići su po stijenama zabijali drvene klinove koji su im služili kao stepenice i rukohvati. Tek kad se neki nesretni Jukić strovalio s klinova, a drugi počeli rogoboriti i protiviti se, i ova crtica iz podgorskog života, umjesto u knjige, ušla je u legende. Varnjača se prestala kositi prije Prvog svjetskog rata, vjerojatno još u 19. stoljeću.
Naš put nastavlja travnatom, gornjom stranom Papinog dolca (s druge strane, iz dna dolca uspinje se prekrasna smrekova šuma*) pa uza strmu, smrekovom šumom obraslu jarugu* izlazi na krševit prijevoj istočno od kote 1509. Na usponu nailazimo na tragove jedva vidljive narančaste markacije (odvaja se udesno) koja će nas pratiti sve do Rožana. S prijevoja se put nakratko strmo spušta pa položito, sada kao prava šumska vlaka, nastavlja lijevom stranom pošumljene uvale do njenog kraja. Slijedi uspon iz uvale, uz još jedan travnat dočić zdesna, i kroz šumu izlazimo na svjetlo Rožana.

Miholjičina dolina
Miholjičina dolina

Evo kako je Ivan Krajač davne 1922. opisao uspon u Rožanske kukove: “Od Plančica podno Serovskog vrha spušta se staza prema sjeveru u šumu kroz Miholjičinu dolinu, Vabin dolac i Legčevu dragu više Cipala. Idući tom stazom (na mjestu gdje se okreće uzbrdo prema Crikveni) s desne strane nalazi se uz put složena hrpa kamenja.” Nedvojbeno je da se travnata dolina u podnožju Hirčeva odnosno Cipalskog kuka zove Cipala. Iz ovoga slijedi da je Legčeva draga više Cipala – bujična jaruga koja se iz doline penje u jugistočnom smjeru, a onda bi Vabin dolac bio travnati “Papin dolac”, a uvala koja se proteže južno od “Pape” – Miholjičina dolina.

ČIČINA DOLINA – STRUGE. Na travnatom, zapadnom rubu Čičine doline napuštamo stazu Rossijeva koliba – Velike Brisnice i skrećemo na danas teže uočljiv put za Crnu dulibu. Sam početak je nešto blaži, ali uskoro se put pravocrtno penje uza strmu, smrekovom šumom obraslu sjevernu kosu Crnog vrha (1514 m). Izlaskom na kosu, slijedi kratak silaz kroz bukovu šumu do Jurinove paljevine, par metara širokog i pedesetak metara dugog proplanka, s jamom i kaljužištem usred livade (kad je Marko ovuda čobanio, uvijek je strepio da mu koje blašče ne bi palo u jamu), pa još jedan manji uspon i s kose silazimo na sjeverni rub Crne dulibe.

Crna duliba
Crna duliba

Crna duliba je najveća travnata dolina na prostoru između Velikog Zavižana na sjeveru i Rožanskog vrha na jugu. Sišavši u dolinu, put nastavlja zapadnom stranom Crne dulibe do bivših (pet) stanova Jerkovića iz Ivanče. Jerkovići su se snabdijevali vodom iz obližnje snižnice, a po vodu se ovdje dolazilo s konjima čak iz Vujinca. Iako naizgled skrivena usred golemog šumskog prostranstava, s travnatih rubova dulibe vide se okolni vrhovi: Crikvena, Krajačev kuk, Seravski vrh i Miškulinska kosa (1595 m). I ovu veliku čistinu, ukrašenu s bezbroj stabljika osjaka, osvajaju isključivo smreke. No, i ovdje je šuma zaražena potkornjakom pa svako toliko nailazimo na “zgarišta” suhih smreka. Zato se na krilima potkornjaka, globalnog zatopljenja i kiselih kiša nezaustavljivo širi bukva.
Prošavši pored stanova, put na južnom kraju dulibe ulazi u šumu. U početku vodi položito iznad duboke ponikve slijeva, zatim se kroz čistu smrekovu šumu penje do malog ograđenog dočića (stazom ulijevo dolazi se do oko 200 metara udaljenih stijena i snižnice s ulazom iz suprotnog smjera), a onda oštrim usponom uz Vražje grlo izlazi na Zavrh (Ivelić vrh),* proplanak na prijevoju koji dijeli Crnu dulibu od visoravni Nadvrata. Na vrhu proplanka, pored srušenih stanova Ivelića, Miškulina iz Ivanče, siječemo sjevernu varijantu Lubenovačkog puta (Lisac – Rožano), nastavljamo između “grčkih stanova” na Stražbenici i silazimo na Struge (vidi Nadvrata).

Crna duliba
Crna duliba

U šumarskim kartama na području Cipala spominju se još: Nikin dočić (na mjestu velike ponikve ispod Krajačeva kuka), dolci Borkovac (borkovača, podgorski naziv za borovnicu) i Jelovac (sjeveroistočno od Seravskog vrha, bivša košanica Jurića, Modrića s Velikih Brisnica), Vabić duliba, Batukina paljevina (možda neka od spomenutih paljevina)…
I Ante Premužić se svojski trudio doznati imena dočića u Rožanskim kukovima. Nabrajajući njihova imena spomenuo je Dolinu uvr’ Cipala, no ne i gdje se nalazi. Sad kad znamo gdje su Cipala nije ju teško locirati. Dakle, spomenuti se “Krajačev put” penje strmo uz Legčevu dragu više Cipala i izlazi na Premužićevu stazu u Dolini uvr’ Cipala, onoj maloj, pošumljenoj zaravni odmah ispod Donjeg Božinog dočića.
Spomenimo i V. Mlinarića i njegov opis Premužićeve staze od Crikvene do Rožana: “put nastavlja kroz šumu kraj Zabijačkog vrha, što se uzdigao do Krajačeva kuka iz košanice Zabijače, pa uz Goli vrh na Rožano.”


2006., 2007., 2011.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s