CIPALA

Jukićima Jukić Varnjače


RASKRIŽJE – ROŽANO. Na Raskrižju, na dnu one duge strmine, napuštamo stazu Rossijeva koliba – Velike Brisnice i skrećemo na ne manje važan put koji tu pristiže s Budima i nastavlja na Rožano. Put se nakratko spušta u omanju ponikvu (sva ispresječena ogromnim oborenim deblima*) pa usponom uz jarugu izlazi na vrh kose iza koje se nalazi velika, najdublja ponikva u cijelom kraju – Cipala (na kartama piše Varnjača). Na kosi staza zavija ulijevo i silazi ukoso u Cipala. Obišavši slijeva samo dno ponikve, put nastavlja uzduž travnate doline obrasle golemim smrekama. Putem nailazimo na brojne tragove ljudske prisutnosti: hrpice skupljenog kamenja, gromače i tek niske zidinice bivših stanova (Modrića i Legaca) rasute po malim čistinama* ili ispod krošanja ogromnih smreka.*

“Papin”/Vabin dolac

Iz doline staza nastavlja u jugistočnom smjeru strmo uzbrdo lijevom stranom bujične jaruge (drage), pravog šumskog potočića. Na usponu prolazimo pored još nekih zidina, zatim kod lako dostupne snižnice* (u kolovozu 2011. bila je puna leda) prelazimo na drugu stranu jaruge, i dalje strmo uzbrdo sve dok konačno ne iziđemo na vrh kose iza koje se nalazi neočekivano velik dolac pod travom – “Papin dolac”. No, pravi put nije se doticao snižnice, već je nastavljao lijevom stranom jaruge još malo uzbrdo, da bi iznad snižnice i on prešao preko drage. Tu je ono raskrižje koje spominje Ivan Krajač gdje tzv. Krajačev put nastavlja dragom strmo uzbrdo* u Rožanske kukove (ovuda se Krajač penjao na Crikvenu prije izgradnje Premužićeve staze). Naš put, podzidan velikim kamenim blokovima, prelazi položito preko kamene police* i spaja se s prethodnom varijantom na usponu par minuta prije Papinog dolca.

“Krajačev put”

Spomenutom Krajačevom stazom izlazili su Jukići, Modrići s Velikih Brisnica, u Varnjaču, travnat dolac u samom podnožju kuka Varnjače. Ovaj uspon u Rožanske kukove* nije ništa teži od onog s Raskrižja na Rossijevu kolibu, a ovaj put na Premužićevu stazu izbija na samom ulazu u Donji Božin dočić. Marko Modrić s Velikih Brisnica tvrdi, da li da sumnjam, da je Jukić Varnjača ona duboka ponikva (jama) ispod Premužićeve staze sjeverno od Crikvene (možda otud ime Varnjače upisano u kartama ispod Staze). Kako se na dnu jame nalazi sam kamen,* valjda su se kosile strme police oko jame. No, po katastru Jukić Varnjača je ona ponikva ispod kuka Varnjače. Da bi mogli pokošenu travu iznijeti iz jame (trava se odmah snosila u Cipala na sušenje), Jukići su morali po stijenama zabijati drvene klinove koji su im služili kao stepenice i rukohvati. Tek kad se neki nesretni Jukić strovalio s klinova, a drugi počeli rogoboriti i protiviti se, i ova crtica iz podgorskog života, umjesto u knjige, ušla je u legende. Varnjača se prestala kositi prije Prvog svjetskog rata, vjerojatno još u 19. stoljeću.

Miholjičina dolina
Miholjičina dolina

Naš put nastavlja travnatom, gornjom stranom Papinog dolca (s druge strane, iz dna dolca uspinje se prekrasna smrekova šuma*) pa uza strmu, smrekovom šumom obraslu jarugu* izlazi na krševit prijevoj istočno od kote 1509. Na tom usponu naići ćemo na tragove jedva vidljive narančaste markacije (skreće udesno) koja će nas pratiti sve do Rožana. S prijevoja se put nakratko strmo spušta i nastavlja položito, sada kao prava šumska vlaka, lijevom stranom pošumljene uvale sve do njenog kraja. Slijedi uspon iz uvale, uz još jedan travnat dočić zdesna, i kroz šumu izlazimo na svjetlo Rožana.

Evo kako je Ivan Krajač davne 1922. opisao spomenuti uspon u Rožanske kukove: “Od Plančica podno Serovskog vrha spušta se staza prema sjeveru u šumu kroz Miholjičinu dolinu, Vabin dolac i Legčevu dragu više Cipala. Idući tom stazom (na mjestu gdje se okreće uzbrdo prema Crikveni) s desne strane nalazi se uz put složena hrpa kamenja.” Nedvojbeno je da se travnata dolina u podnožju Hirčeva odnosno Cipalskog kuka zove Cipala. Iz ovoga slijedi da je Legčeva draga više Cipala – bujična jaruga koja se iz doline penje u jugistočnom smjeru, a onda bi Vabin dolac bio travnati “Papin dolac”, a uvala koja se proteže južno od “Pape” – Miholjičina dolina.

ČIČINA DOLINA – STRUGE. Na travnatom, zapadnom rubu Čičine doline napuštamo stazu Rossijeva koliba – Velike Brisnice i skrećemo na danas teže uočljiv put za Crnu dulibu. Sam početak puta je nešto blaži, ali uskoro se pravocrtno penjemo uza strmu stranu obraslu visokim smrekama na vrh sjeverne kose Crnog vrha (1514 m). Slijedi kratak silaz kroz bukovu šumu do Jurinove paljevine, par metara širokog i pedesetak metara dugog proplanka, s jamom i kaljužištem usred livade (kad je ovuda čobanio, Marko je uvijek strepio da mu koje blago ne padne u jamu), pa još jedan manji uspon i s kose silazimo na sjeverni rub Crne dulibe.

Crna duliba
Crna duliba

Crna duliba je najveća travnata dolina na prostoru između Velikog Zavižana na sjeveru i Seravskog vrha i Lisca na jugu. Sišavši u dolinu, put nastavlja zapadnom stranom travnate dulibe i stiže do bivših (pet) stanova Jerkovića iz Ivanče, smještenih na čistini usred dulibe. Jerkovići su se snabdijevali vodom iz obližnje snižnice, a po vodu se tu dolazilo s konjima čak iz Vujinca. Iako je naizgled skrivena usred ogromnog šumskog prostranstava, s travnatih rubova dulibe vide se okolni vrhovi Crikvene, Krajačeva kuka, Seravskog vrha i Miškulinske kose (1595 m). Premda i ovu veliku čistinu, ukrašenu s bezbroj stabljika osjaka, osvajaju isključivo smreke, i ovdje je šuma zaražena potkornjakom pa svako toliko nailazimo na “zgarišta” suhih smreka. Zato se na krilima potkornjaka, globalnog zatopljenja i kiselih kiša nezaustavljivo širi bukva.

Crna duliba
Crna duliba

Obišavši stanove, put na južnom kraju dulibe ulazi u šumu. U početku vodi položito iznad duboke ponikve slijeva, zatim se kroz čistu smrekovu šumu penje do malog ograđenog dočića (stazom lijevo dolazi se do oko 200 metara udaljene snižnice u stijenama, s ulazom iz suprotnog smjera), a onda oštrim usponom uz Vražje grlo izlazi na Zavrh (Ivelić vrh),* proplanak na prijevoju koji dijeli Crnu dulibu od visoravni Nadvrata. Na vrhu proplanka, pored srušenih stanova Ivelića, Miškulina iz Ivanče, siječemo sjevernu varijantu Lubenovačkog puta (Lisac – Rožano), nastavljamo između “grčkih stanova” na Stražbenici i silazimo na Struge (vidi Nadvrata).

U šumarskim kartama na području Cipala spominju se još: Nikin dočić (na mjestu velike ponikve ispod Krajačeva kuka), Vabić duliba (od Vabića, Modrića s Velikih Brisnica), Batukina paljevina (vjerojatno je to neka od spomenutih paljevina), dolci Borkovac (nazvan po borkovači, podgorskom nazivu za borovnicu) i Jelovac (travnat dolac sjeveroistočno od Seravskog vrha, bivša sjenokoša Jurića, Modrića s Velikih Brisnica)…
Spomenimo i V. Mlinarića i njegov opis Premužićeve staze od Crikvene do Rožana: “put nastavlja kroz šumu kraj Zabijačkog vrha, što se uzdigao do Krajačeva kuka iz košanice Zabijače, pa uz Goli vrh na Rožano.”
Kako da ne spomenem i Antu Premužića koji se svojski trudio doznati imena mnogobrojnih dolaca u Kukovima koji su se nekad kosili. Jedan od tih dolaca – Dolina uvr’ Cipala – spominje se u starim brojevima HP-a, ali se ne navodi gdje se nalazi. Sad kad znamo gdje su Cipala valjda ga nije teško locirati. Dakle, spomenuti se “Krajačev put” penje strmo uz Legčevu dragu više Cipala i izlazi na Premužićevu stazu u Dolini uvr Cipala, onoj maloj, pošumljenoj zaravni odmah ispod Donjeg Božinog dočića.


2006., 2007., 2011.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s