RASTOVCI
Rastovci, naziv koji je Ante Rukavina rabio za niz travnatih, nekad stalno nastanjenih dolaca jugoistočno od Karlobaga na oko 700 metara nadmorske visine. Ante je u ove krajeve zalazio dok su još bili nastanjeni, pa je i neke staze markirao, no ovi će prostori postati dostupni planinarima tek u velikoj akciji HPD Zagreb-Matica krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Tom je prilikom u Javorovcu, u kući Marka Marasa, kratko vrijeme bilo planinarsko sklonište, a uređene su, markirane i detaljno opisane i četiri staze koje su vodile do skloništa. Kako dogovor o korištenju kuće nije bio utanačen, ni sklonište nije bilo službeno otvoreno, a s gubitkom skloništa napuštene su i spomenute staze.
Rudelić Draga – Rudelić Rastovci. Nedavno su mještani Rudelinke svoje naselje uz more preimenovali u Rudelić Dragu da bi se već iz naziva znalo da su tu “doma” Rudelići. Put počinje na magistrali iznad naselja i odmah kreće strmo uzbrdo kroz kamenjar i draču. Na raskrižju u podnožju Lipe glavice (506 m) zvanom Počivaljka, gdje nam zdesna prilazi put sa Šikić Zagona, nekad su Rudelići i Šikići jedni druge pričekivali na putu u planinu, a i pri silazu s planine znali su tu počivati prije nego bi se razišli svojim kućama. Prošavši pored Lipe glavice slijeva i Male glavice zdesna, na ulazu u Balitić dragu, pored puta nalazi se najzapadnije mirilo nalik onima na Ljubotiću. Slijedi nešto ravnija Balitić draga pa opet strm uspon uz Klanac (Rastovački), da bi navrh Klanca, gdje nam zdesna prilazi put iz Selina, izbili na prostranu rastovačku ravan. Laganim silazom niz Grabar (jugoistočni, pošumljeni dio Rastovaca) stižemo do prvih zidina, bivših stanova Šikića sa Zagona (i Porta).
Porat Lukovo – Zagon (Šikić) – Rudelić Rastovci. Od kuće Josipa Šikića na magistrali iznad Porta odnosno Šušnjice uzbrdo kroz nisku šikaru do Špijaljke, stjenovitog prolaza na početku podgorske zaravni, pa preko zaravni do napuštenog sela Zagon. Na zaravni put skreće lijevo prema Kozaricama, posljednjoj nastanjenoj kući desetak minuta iznad Zagona (izgorila je u požaru), prelazi preko Duboke drage (Portina draga; u drazi je ograda Šikića iz Kozarica) i spaja se na put iz Rudelić Drage.
Rastovci ili kako piše na kartama Rudelić Rastovci su najveća ravan na lukovošugarskoj Primorskoj terasi. Na zaravni su stanove imali Rudelići i Šikići, no ova je ravan prozvana po Rudelićima valjda zato jer su oni bili brojniji, a i naselili su se tu prije Šikića. Naime, nekad su na Rastovcima stanovali neki Martići, i to preko cijele godine, pa se i neki lokaliteti u planini zovu po njima (Martića plan). Ne zna se točno kad su Martići napustili ove prostore, no njihovu su zemlju i nastambe otkupili Šikići (trampili su za koze) koji su dotad imali stanove u Biljevinama, iznad Rastovaca. Na Rastovcima su povremeno sa stokom zimovali i neki Rudelići i Šikići, a jedna obitelj Rudelića boravila je tu preko cijele godine sve do Drugog svjetskog rata. Nakon rata Rudelići i Šikići su još desetak godina izlazili na Rastovce; posljednji put 1959. godine.
Preko Rudelić Rastovaca vodio je jedan od četiriju glavnih lukovošugarskih poprečnih puteva. Izlaskom na Rastovce, put nastavlja istočnom stranom visoravni pored stanova Šikića. Stotinjak metara dalje odvaja se desno, šumovitim usjekom uzbrdo staza koja vodi u spomenute Biljevine, odnosno u Bukovi dolac i Potpeć na VPP-u. Stanovi Rudelića nalazili su se usred golog kamenjara na zapadnoj strani rastovačke zaravni. Na toj strani Rastovaca, u šumarku iznad stanova zvanom Krčić, nalazi se još jedna velika zidina, bivši stan (“na pod”) Šikića sa Zagona. Put se lagano penje preko visoravni do raskrižja na sjevernom kraju Rastovaca, Stranjiku (na kartama ucrtana voda je oveća kamenica*): staza udesno vodi na “Jurilin klanac” (VPP), poprečni put nastavlja uzbrdo prema Ždrilu (1045 m) i Piskovitoj kosici (VPP), a stazom lijevo, položito iznad ograđenog dolca Ogradice, prelazi se u sljedeći dolac na Terasi – Javorovac.
Rudelić Rastovci – “Jurilin klanac” (VPP). Sa Stranjika, sjevernog, pošumljenog kraja Rudelić Rastovaca, svojedobno je markiran put koji se u sjeveroistočnom smjeru penje kroz gustom šikarom obrasli kamenjar i izlazi na mali prijevoj s prekrasnim pogledom na Rastovce. Prijevoj je izrazita vegetacijska granica jer nam slijedi kratak silaz kroz bukovu šumu u travnat (mali) Bukovi dolac okružen stijenama i kukovima.* Šikići su svojedobno tu uzgajali krumpir, te ga čuvali u trapu preko zime. Iako se iz dolca može nastaviti položito prema velikom Bukovom dolcu i Peći (Milković), markiran je put koji iz dolca vodi jarugom strmo uzbrdo i izlazi na stjenovit prijevoj između Šupljeg kuka slijeva i Jurilina kuka zdesna. Niti sto metara dalje tzv. “Jurilinim klancem” (1010 m) prolazi trasa VPP-a, njegova primorska inačica preko Peći.
Šuplji kuk (1149 m) je u ovom kraju najteže dostupan vrh. Kuk je dobio ime po stravičnoj rupetini (bar tako izgleda iz “svemira”) na samom vrhu,* a kako je rupetina probijena na primorskoj strani, njezin se donji otvor vidi s Rastovaca.
Piskovita kosica (VPP) – Rudelić Rastovci. Na Piskovitoj kosici skrećemo s VPP-a na primorsku stranu, na poprečni put koji tu pristiže iz Brušana i usponom kroz stjenovite Kučeljke* izlazi na Ždrilo (1045 m), travnato sedlo između Ždrilskog kuka (1168 m) slijeva i vrha Vlake (1130 m) zdesna. Ždrilo je poput većine velebitskih prijevoja izloženo silovitim udarima bure. Ždrilo je istovremeno i klimatska i vegetacijska granica. Nedavno je s prijevoja markiran uspon na Ždrilski kuk, odakle se pruža prekrasan pogled na Rudelić Rastovce i Javorovac u podnožju, a posebno na kamenitu kosu koja se s druge strane Ždrila proteže prema vrhu Vlake, na kojoj se nalazi nekoliko travnatih dočića, bivših košanica zvanih Vlačice.*
Preko Ždrila vodio je jedan od najfrekventnijih poprečnih puteva iz Podgorja u Liku, i za razliku od susjednih puteva (priko Škalica i priko Stružica) ovuda se moglo i s konjima proći. No, trebalo je izbjeći konjima neprohodne Kučeljke, pa je konjski put sa Ždrila silazio strmo u Šikić jataru na danas poznato raskrižje s VPP-om tzv. Ruju (nazvano po obližnjem slabašnom izvoru, ruji), da bi se s druge strane Raminog korita ponovo sastao s pješačkom varijantom preko Piskovite kosice.
Sa Ždrila put nastavlja niz padinu obraslu primorskom šumom i šikarom. Odmah na početku silaza lako je previdjeti raskrižje gdje stazica udesno, u bezbroj kratkih zavoja i pored betonirane koritaste kamenice (Korita) silazi u Javorovac kod kuće Marka Marasa, a naš put nastavlja ukoso primorskom padinom Ždrilskog kuka, pa niz Dubrave i uz pregršt božura na putu silazi na Rastovce.
Javorovac ili po podgorski skraćeno – Jarovac je poprilično velik, travnat, gromačom ograđen i nekad nastanjen dolac u podnožju Ždrilskog kuka (1168 m). Javorovac je s primorske strane zatvoren Grabovom glavicom (807 m) i Vršeljcima (790 m), pa za razliku od Rastovaca, otvorene, izrazito primorske visoravni, u zatvorenom, šumom okruženom Javorovcu imamo osjećaj da smo već zašli u planinu.
U Javorovcu su nekad stanovale tri obitelji preko cijele godine. Kuća Marka Marasa,* prva od strane Rastovaca, dobro je održavana, no otkako više ne drži koze i ne zalazi u planinu, Marko nudi kuću na prodaju. Sto metara zapadnije od Markove kuće nalazi se velika, već dobrano načeta kuća Došena. Došeni su bili porijeklom sa Šugarja, a u Javorovac su se doselili nakon Prvog svjetskog rata, kupivši imanje od ovdašnjih Zorića, koji su se odselili u Slavoniju. Sa Šugarja je vjerojatno potjecala i treća obitelj u Javorovcu – Pavičići.
Iz Javorovca je bivši Markov susjed Antan Došen prenosio na konjima krumpir za prodaju (preko Uzelačkih Rastovaca, glavnog puta “u svit”) do Trubaje na Baškoj cesti, gdje je kod lugara Mažurana imao spremljena kola, odakle je s kolima nastavljao na tržnice u Gospić ili Karlobag. Nada Milković, Antanova kći, kaže da oni nisu zimovali u Podgorju, već se u Podgorje silazilo samo na pašu. No, istina je da su Došeni (odnosno Zorići) i Marasi, te Jelinići i Uzelci sa susjednih Rastovaca, imali neke torine u Podgorju gdje su u prijašnjim vremenima znali zimovati. Kad je Antanu 1945. izgorila kuća u Javorovcu, cijela deveteročlana obitelj morala se privremeno preseliti na starinu u Podgorju (ne u kuću u kojoj danas stanuje Nada, već u uvalu Marasovku). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Marasi i Došeni sazidali su nove kuće na magistrali u Podgorju. Antan i Marta Došen napustili su Javorovac 1976., dok su Marasi ostali sve do devedesetih. Marasove torine u Podgorju zvane Pećica nalaze se 200 metara od njihove kuće u smjeru Lukova Šugarja.
Kijac (Marasi) – Javorovac. Od kuće Marka Marasa na Jadranskoj magistrali odnosno s Podića krećemo oštro uzbrdo kroz kamenjar i draču. Na pola puta teren postaje položitiji, a put vodi preko zaravni do Marasove lokve* (ljeti zna presušiti) na početku druge podgorske strmine. I dalje uzbrdo (na putu se spominje lokalitet Madiri, zatim Kućetine) sve dok ne zađemo u gustu šumu Javorovačkog klanca, prijevoja između Vršeljaka zdesna i Grabove glavice slijeva. S pogledom na gorski lanac koji se proteže iznad Javorovca, od Panosa preko Vlake, Ždrilskog i Šupljeg kuka, prolazimo pločaste Pločice i ulazimo u Javorovac.
Lipovac, ovim imenom obuhvaćeno je prostrano slivno područje oko izvorišta “Lipovačke drage”, jaruge koja se s prostora između Javorovca i Uzelačkih Rastovaca strmoglavljuje u Podgorje. Nekad su se na tom prostoru izmjenjivali kamenjari i travnate ograde, no sad je gotovo nemoguće proći tom, visokom šumom i šikarom zaraslom stranom. Posebno je u šumu zarastao istočni dio Lipovca ili pravi Lipovac, dok je zapadni, uzelački dio kamenitiji, s dvije travnate ograde: Lužinom, usred tog prostora (tu bi se negdje trebali vidjeti ostaci velikog bunara), i 200 metara zapadnijom ogradom Krčić.
Na karti ucrtana voda nije mi dala mira dok nije riješeno i to pitanje. Ta se voda, uzelački Bunarić u Lipovcu,* nalazi 70-ak metara iznad Lužine, točno na mjestu gdje je ucrtana na karti (vodu nije lako naći jer je zarasla u draču), na izvorištu “Lipovačke drage”, povremenog vodenog toka koji se pojavljuje zimi i u proljeće kad s okolnih uzvisina nahrupi voda od otopljenog snijega i kiše. Ta se voda skuplja iznad jednog skoka u podnožju bezimene glavice (573 m) na ispasištu zvanom Sovica (Marko kaže da se ime odnosi na glavicu i prostor oko glavice). U dražici oko 200 metara uzvodno od skoka, na putu iz Podgorja u Lipovac, nalazi se još jedna uzelačka ograda – Mikina draga (Dražica).
Burni doci. Na nekim zemljovidima ucrtana je staza koja iz Javorovca vodi u sjeverozapadnom smjeru, ali ja sam na nju obratio pažnju tek nakon pročitane priče Ante Rukavine u kojoj se Marko Maras “hvali” da se svojedobno s kravom uputio “ispod brda i stina na Burne dolce, a odatle je već bilo lakše prema Oštarijama”. Dakle, Burni doci je naziv za onaj travnat prolaz, prijevoj izmedu vrha Panos (1064 m)* slijeva i Perinog kuka zdesna, pandan istočnijem Ždrilu, a prijevoj se travnatim dolcima prelijeva u podnožje kopnene strane Panosa.* Burne doce obrađivali su Došeni iz Javorovca, no to nije bila njihova “mirna” zemlja. Do tu su negdje dopirali i interesi Oštaraca, što se vidi i u nazivima lokaliteta, pa je tako za Konjuštare (žitelje Konjskog) spomenuti kuk bio Panos, dok su ga Marasi i Došeni zvali Piramida, “po nekoj vojnoj oznaci na vrhu”, a prije će biti po (h)unjki, kamenoj piramidi koja je nekad označavala granicu između općinskog i državnog zemljišta. S druge strane Burnih doca uzdiže se Perin kuk (iako Marko to ime malo drugačije izgovara), a iza Perinog kuka, na sedlu između Perinog kuka i vrha Vlake, nalazi se travnat Perin dolac.*
Uzelački Rastovci su gotovo kilometar duga, prema moru otvorena visoravan koja se sastoji iz dva nejednaka dijela: većeg, jugoistočnog dijela, kamenito-travnate zaravni okružene šikarom (tu se nalaze i zidine uzelačkih stanova odnosno kuća), i sjeverozapadnog dijela, koji se iza uskog šumskog pojasa nastavlja kao travnat dolac okružen šumom. Tu se na padini poviše dolca nalazi dobro očuvana kuća* i šterna Grge i Anke Jelinić iz Kijaca, a još jedna velika, otvorena šterna skrivena je u stijenama iznad kuće.* Navodno se još u 19. stoljeću neki Jelinić iz Like priženio kod Uzelaca u Podgorje pa je sad ova ravan poznata i pod imenom Jelinić Rastovci. Na isti način je i Uzelačka glavica preimenovana u Jelinić glavicu (608 m).
Sjeverozapadno od Uzelačkih Rastovaca sve do Trubaje i Baške ceste proteže se najveća podgorska branjevina – Lipovača. U tom smjeru vodio je vrhom branjevine spomenuti put u svit. Na tom putu oko 500 metara od Uzelačkih Rastovaca ili oko 150 metara prije branjevine nalazi se slikovita Uzelačka kamenica puna bistre vode. Još se jedan travnat dolac, ograda Matića Seline (440 m, stan Mažurana iz Konjskog)* nalazi na jugoistočnom kraju branjevine izvan ograde, na izvorištu “Blizničke drage”. Ivan Uzelac iz cestarske kuće u Kijacu kaže da je od kuće vodio put ravno u dolac.
Kijac je skupni naziv za nekoliko razbacanih kuća na ogromnom prostoru između Karlobaga i Lukova Šugarja. Čini mi se da je u ovom dijelu Podgorja bilo najteže opstati. Nekad su tu stanovali Rukavine, Pavelići, Prpići, Zorići, Šarići, Martići, stanovali pa napustili ove prostore. Na njih nas danas podsjećaju tek toponimi zapisani u starim kartama. U Spomenici župe sv. Luke u Lukovu Šugarju zapisano je da su 1830-e bile godine gladi kada je sav zapadni dio Lukova Šugarja bio primoran preseliti se u Liku.
Od Karlobaga cestom na jug prva kuća iza onog malog tunela je kuća Krune Šikića. Šikići su se tu doselili nakon Prvog svjetskog rata, a dotad su ovdje boravili samo preko zime, dok su veći dio godine provodili na starini, u Ognjilu i Konjskom. Odmah iza Krunine kuće je stara cestarska kuća, a kilometar dalje su Jelinići, lijepa kuća s gornje strane ceste, s vrtom i velikim parkiralištem. Od Jelinića 500 metara dalje i evo nas kod Došena, kod one kamene piramide s uklesanom nadmorskom visinom i godinom izgradnje ceste* i kuće Nade Milković, kćeri spomenutog Antana iz Javorovca. Nakon još 200 metara s ceste skreće uzbrdo put koji prolazi pored napuštenih kuća i za petnaestak minuta stiže do Ograde,* ograđenog šumarka i livade s okruglo obzidanim, ali presahlim bunarom.
Kijac (Jelinići) – Uzelački Rastovci. Od Jelinića vodi uzbrdo put koji ubrzo zavija udesno, s desne strane obilazi prvu glavicu na putu (Zubčić kuk) i usponom uz hrastovu dražicu izlazi na zaravanak iznad spomenute glavice. Odmah desno na zaravni nalazi se lokva Martinjovača, nazvana po nekom dječaku koji se tu utopio (na kamenu uz vodu uklesan je križ), premda na kartama piše da je to Mamutova lokva. Ovaj stariji naziv potječe od Mamuta (Mahmud), Mamutovića, roda Rukavina koji je sudjelovao u protjerivanju Turaka iz Like i naseljavanju ovih prostora. Po Mamutu je nazvan i Mamutov kuk iznad kuće Krune Šikića, a vjerojatno i Mamudovac ispod Oštarija. S Mamutove lokve put ravno uzbrdo nastavlja preko Sovice u Mikinu dragu, Lipovac i Javorovac, a naš skreće lijevo, prelazi preko drage i izlazi na terasu Uzelačkih Rastovaca.
Nedaleko puta koji pored spomenute Ograde nastavlja na Uzelačke Rastovce, gotovo u visini Martinjovače, nalazi se špilja Gubovača,* s ulazom na južnoj strani i prostorijom od 30-ak četvornih metara.
rujan 2012.
Kramaruša 
