Alan – Jablanac (cestom)
Premda se u podnožju Alana nalazila ilirska Ortopula, odnosno rimska Murula, kasnije Stinica i Jablanac, prva prometnica preko Velikog Alana izgrađena je tek u 18. stoljeću. Bila je to čuvena Vlaka Marije Terezije kojom su podgorski “jamboraši” cijelo jedno stoljeće dovlačili (“brindunali”) goleme jelove i smrekove trupce s Velebita na more (veće primjerke vuklo je i do dvadeset pari volova). Sve veći zahtjevi za iskorištavanjem velebitskih šuma potakli su austrijski kapital da u drugoj polovici 19. stoljeća izgradi novu cestu preko Alana, a s novom cestom došle su i nove velebitske legende – podgorski i lički kirijaši. I oni će sve do Drugog svjetskog rata davati glavno obilježje izvozu velebitske šume. Bilo je to doba, kako piše Šime Balen, kad se Velebit danonoćno orio od njiske konja i brenčanja njihovih zvonaca, i ojkanja i vriske kirijaša (dnevno je preko Alana znalo proći i do 120 zaprežnih kola).
U knjizi “Velebit se nadvio nad more” ispričane su najljepše velebitske priče (meni je najdraža ona o jezeru Maše Pere Mijatova), a cesta od Alana do Štirovače detaljno je opisana. Evo i par crtica s njenog slaloma niz primorsku padinu.
Alan (Jablanački). Prošavši kroz naselje Za Kosicom (Mirevo) i prijevoj Kosicu (1379 m), cesta se (preko drage Koprive) spušta na Alan. Iako je već prošlo 150 godina od izgradnje ceste, još se uvijek prepričavaju “manevri” koji su poduzimani na Vlaci Marije Terezije jer se ona s Kosice strmoglavljuje niz Dujkovaču na Alan. O alanskim gostionicama, stanovima, pilani i žičari možda drugom prilikom, a mi nastavljamo preko ravnih Splovina, da bi iza zadnjih kuća (Runjićevo) i Mosta od žičare zavili oko Jurišić glavice i izišli na strminu primorske padine. Markacija desno (za Jablanac) silazi na čistine Ježeva briga (drugi stanovi Balena), a cesta uz prekrasan pogled na Podove i Kvarner napušta alanska travnata prostranstva i kroz šumu stiže nad Butković plan.
Butković plan. Tu je na strmini iskrčena bukova šuma, podzidane su duge terase i podignuto naselje s najljepšim pogledom na more. Pri vrhu terasa nalazi se više urušenih stanova i šterni Butkovića iz Panosa. U popodnevnim satima kad sunce zagrije travnatu strminu, a na terasama zamirišu plantaže metvice (mravinac), kao da se Butković plan spustila tisuću metara niže, među užarene podgorske vrtove. Dojam je tim veći ako smo na Plan stigli s ličke strane Plišivice, s Mireva. A tek zimi, kad je Mirevo pod snijegom i danima zavijeno u maglu, s primorske strane Plišivice sasvim drugi svijet, ma dovoljno je spustiti se na Alan da bi se uvjerili kako smo iz Like sišli u Podgorje.
Izgorila draga. Iza Butković plani cesta nastavlja uz Prosičeni kuk, zatim kod ugibališta prelazi preko široke staze koja se u oštrim zavojima penje prema Baričevskom Mirevu i skreće u Izgorilu dragu (1140 m), zadnji veliki zavoj na cesti prije Alana. Ispod ceste vide se razvaljeni stanovi Bilena, a sama dražica preoblikovana je brojnim terasicama. Na zavoj izlazi i široka, lijepo građena vlaka koja se kroz šumu uspinje daleko pod Visibabu.
Cirkul. Okrenuvši na sjever, cesta prolazi pored sađenih i samoniklih borovih šumaraka (silaz kroz branjevinu u Grabarje),* prelazi preko markirane staze Jablanac – Alan i stiže na Cirkul (1012 m), velik, poput balkona izbočen cestovni zavoj. S ovog zavoja pruža se prekrasan pogled na Dundović pod i zelengradske grede i kukove, sve do ispod Struga. Na tu stranu s ceste vodi položita staza do Rujice, bivših stanova Mujića, Dundovića iz Podkuka, na starom pastirskom putu iz Podgorja u planinu. Brojne podzidane terasice što se s obje strane puta uspinju prema Alanu, sada su zarasle u teško prohodnu šikaru. Iako rujici više nema ni traga, u razvaljenoj Božirovoj šterni uvijek ima vode dostupne životinjama.
Grabarje. Okrenuvši na jug, s Cirkula silazimo na Tomljev/Tomljenov brig, odakle se s jedne strane spušta kolni put niz Balenske brižine i Dundović pod, a s druge strane markirana staza vodi prema Strogiru i Jablancu. Cestom dalje vijugamo između Gornje i Donje branjevine do mjesta (11. km) gdje nas oznaka na kamenu upozorava na – vodu. Ispod ceste nalazi se nepresušni izvor zvan Čatrnja,* iz kojeg se voda prelijeva u nešto niže, od lovaca betonirano pojilo (poskocima omiljena sačekuša). Nakon Čatrnje napuštamo NP i stižemo u Grabarje. Poviše ceste nalazi se napuštena zgrada bivše lugarnice i uz nju šterna s neobično velikim kamenim grlom,* iz vremena kad je podgorski svijet proživljavao svoje “najsvjetlije” dane. S ceste silazi širok put na Pode (lijevo u Gornje Bilene, desno prema Dragičević podu i Turskim vratima), a cesta u velikom luku obilazi Bilensku glavicu (849 m).
Podi. Podgorci su dugo vremena na Podima imali samo sezonske stanove, ali od početka 19. stoljeća tu se zasnivaju “stalna” naselja (od sjevera prema jugu): Škrape, Dundović Pod (Dubrava, Podastrane, Mejaković Gaj), Dragičević Pod, Gornji Bileni (Bilenski Pod), Baričević Pod (Grabarje), Smokrović Pod/Gaj, Rupčić Pod, Borovački Pod, Bevandić Draga i Štokić Pod (još su se češće rabile njihove kratice: Borovci, Rupčići, Štokići…). Terasa Podova nastavlja se prema jugu na Starčević Pod i Maramu, pa i Kurtušu, ali više ne tako prostrana. Prema sjeveru terasa Podova javlja se tek u vidu malih oaza (hrastovi šumarci) u zaleđu krševitih glavica (Biljevine, Ožinac, Livodice, Barovišta, Rastovac).
Gornji Bileni nalaze se u podnožju Bilenske glavice, skriveni u šikari između prastarih, odavno osušenih hrastova. Iako se nalaze u neposrednoj blizini ceste, u selu nije ostala ni jedna kuća pod krovom. Ispod kuća vide se njihove još uvijek većim dijelom travnate ograde,* a još zapadnije vidi se i Dujovac, kamenit dolac okružen glavičicama, položajem i izgledom nalik na sjeverniji Kramarkovac. Jedno od meni najdražih otkrića nalazi se baš tu, na glavici ispod Dujovca, a to je Bunarić s bistrom vodom. Sav prostor između Dujovca i Trolokvi neprohodna je zaravan prepuna šikarom zaraslih škrapa* (stijenje s brojnim kamenicama odvojeno uskim prolazima). Preko Dujovca vodio je jedan od puteva kojim su Bileni iz podgorskih zaselaka Vodnići i Kurjaci te Baričevići iz zaselka Turkesići izlazili na Pode. Put vodi na najniži, primorski izlaz iz dolca (odmah zatim je križanje gdje se desno odvaja put kojim su Dragičevići iz Jezera izlazili na njihov Pod) pa se u zavojima spušta niz Malo i Veliko ždrilo, gotovo u rangu puta preko Turskih vrata, i izlazi na alansku cestu kod Rokinova guvna, odvojka ceste prema Dušikravi. Petnaest minuta prije silaska na cestu, u zavoju staze nalazi se turski bunarić zvan Pištetak, kako piše na kamenu uz vodu (Dragutin Dragičević iz Jezera, Rokinov unuk, kaže da su njima taj dio puta i bunar poznati pod imenom Prštetak, a i Marija Miškulin rođ. Dragičević iz Zavratnice reći će da je to Prištetak).* Po izgledu i sadržaju uklesanog natpisa vjerojatno je 1898. godine “zapovidajući g. lugar Ivan Dragičević” obnovio bunar o državnom trošku.
Dragičevića Podi protežu se sjeverno od Bilenskih poda, na putu koji je pored njihovih kuća, smještenih u podnožju Sučeve glavice (760 m), nastavljao pod Strogir, na markaciju Jablanac – Alan. Ivan Krajač je ovuda prošao 1922. godine, no kuće su već onda bile zapuštene jer su “vlasnici odselili lani u Slavoniju”.
Baričević Pod (Grabarje). Obišavši Bilensku glavicu cesta silazi na Baričević Pod do bivše škole. U dijelu zgrade uređen je lovački dom, a nedavno je s druge strane ceste probijen kolni prilaz do novosagrađene čeke. Školu po običaju zaobilazimo i žurimo u Podgorje.
Trolokve.* Par stotina metara dalje ispod ceste nalaze se Trolokve, dvije obzidane lokve za napajanje stoke i dubok bunar pitke vode, ili je bar tako nekad bilo. I Trolokve su na dugačkom spisku grčkih bunara jer se ne zna kad su obzidane. Iz dida Daninih priča doznajemo da su ovdje preko ljeta boravili Tićki iz Vranjaka. Premda su i Tićki izlazili u planinu zbog sjenokoša i ispaše blaga, oni su usput bili i gostioničari. Tu su se kasno navečer, nakon napornog dana, kirijaši krijepili paškim crnjakom, dok su se konji i volovi napajali na lokvama. Sad je tu sve pusto, jedino prastari hrastovi odolijevaju naletima bure. Travnate ograde zarasle su u draču, ali nedovoljno, jer sad solila, hranilice i improvizirana čeka na starom hrastu odaju prisutnost lovaca i lovine.
Rupčić Pod. Iza Trolokava odvaja se lijevo, pored bunara zdesna,* kolni put prema jedinoj kući Smokrovića pod krovom i Vratima, a cesta u velikom zavoju zvanom Rupčić guvno stiže do nekadašnjeg zaselka Rupčića (pogrdno Smrdeži). Južno od guvna i dražice, ispod prastarih hrastova Smokrović gaja, nalazi se još nekoliko urušenih kuća Smokrovića.
Guvna. Zavivši oko Rupčić glavice, cesta silazi na Plančice, malo pitomiji dio Podova gdje se odvaja cesta za Borovce, Štokiće, Starčeviće i Maramu. Odmah zatim, navrh Jasenja (krševita, teško prohodna zaravan unutar branjevine), cesta zavija na primorsku stranu i stiže na priviju iznad Jasenskog kuka. Tu cesta napušta terasu Podova i izlazi na strmu podgorsku padinu. S ovog mjesta silazi vratolomna staza niz Baračine (bivše nastambe graditelja ceste) na zavoj Matrakovo guvno, a cesta nastavlja po strmini Prosičene grede na zavoj Vranićevo guvno. I s njega se niz Klance silazilo prema Dušikravi (ovim stazama odlazilo se na misu u Jablanac). Slijedi već spomenuto Matrakovo guvno i onaj nezaboravan pogled na jablanačko Podgorje. Na strmini iznad Matrakova guvna ističe se suhozid velike branjevine (Gajina) koja se proteže sve do ispod Starčević Poda. Možda je baš ova kultura branjevine prva osnovana (od njih 95) jer je već ucrtana na austrijskom zemljovidu iz 1876., dok Starigradska i Stinička branjevina nisu.
Podgorje. Točno na 5. km cesta prolazi pored Živulje,* kamenice u kojoj uvijek ima pitke vode, zatim siječe stazu niz Klance i stiže do Žutih dubravica gdje se nedavno urušilo Rok(i)novo guvno, izbočen zavoj na odvojku ceste prema Dušikravi. Sva su guvna nazvana po Podgorcima, predradnicima pri njihovoj gradnji, a ovo guvno, nazvano po Roku Dragičeviću iz Jablanačkog Jezera, i cesta prema Dušikravi izgrađeni su tek za Kraljevine Jugoslavije. Ovdje cestu siječe spomenuti put koji pored pisanog bunarića izlazi na Pode. Cesta nastavlja položito preko duboke drage Badnjine (bivše smetlište), zatim preko Baričevske drage i markacije Jablanac – Alan (put Uz Klance, silazi niz Stranjik u Turkesiće ili Donje Baričeviće), pa preko puta Vodnići – Kramarkovac (Uz Tišnjak) i stiže Podkuke, u Donje Bilene i Mujiće (Dundoviće).
Kad stanemo na rub ceste u Baričevskoj dragi, Badnjini, na Guvnima ili Cirkulu možemo tek naslutiti svu veličinu ostvarenog građevinskog pothvata. Ljepota ceste, njeno minimalno zadiranje u prostor, kao i značaj koji je svojedobno imala u životima Podgoraca zaslužuju bar jednu kamenu ploču, da se i mi na kotačima pred njom poklonimo, kao što se šetajući klanjamo Premužiću (i Krajaču!).
2008.
Kramaruša 
