MILKOVIĆI
Iznad Lukova Šugarja započinje onaj jedinstven niz južnovelebitskih suptropskih dolaca i kukova, no manje je poznato da se u nižim visinama ovog dijela Velebita pojavljuje i velik broj špilja i okapina (polupećina), pravih skloništa kojima su se služili ljudi i životinje od prapovijesti sve do danas. Jednu od njih, Strmoglavnicu, na sjeverozapadnoj strani Škrbave glavice (359 m), nedavno su nam otkrili Ana Lemić i Vlado Prpić. Od njih smo doznali da se i ovdje, ispod Škrbave glavice, pored puta koji je povezivao okolna podgorska sela s Lukovom, mogu vidjeti tragovi brojnih mirila.
Lukovo Šugarje – Peć (VPP). Godine 1936/7. na Velebitu je izgrađena još jedna staza slična Premužićevoj, tzv. Turistička staza, koja je trebala povezati Lukovo Šugarje i Konjsko, ali je zbog nedostatka novca izgrađena tek u dužini 8-9 km. Staza je kretala iz uvale Porat Lukovo, no markacija u ovom primorskom dijelu ne prati stazu, već obilazi ograđen vojni objekt koji nam se ispriječio na putu. Nekad se tu nalazio zaselak Milković Selo (ili samo Selo) s nekoliko kuća Milkovića i Rudelića. Stazom dalje prolazimo iznad Jukine/Došen Drage, dviju napuštenih kuća u drazi lijevo ispod puta gdje su se prije nekih 150 godina doselili Došeni sa Šugarja. Vjerojatno su prije njih tu stanovali Pavelići jer se iznad sela uzdiže Pavelić vrh, a po njima se i prvobitno nalazište velebitske degenije naziva Pavelić plana. Došeni su napustili Dragu 1966. odnosno 1968. godine.
Nakon jednog sata laganog uspona, iznad Jukine kose (506 m), izlazimo na prostranu zaravan prošaranu travnatim ogradama i hrastovim šumarcima. Obišavši krajnji južni dio zaravni zvan Nuga (Nuglo, lijevo iza Nuga vidi se travnata ograda Selinica), za dvadesetak minuta stižemo na gornji rub zaravni do nekad stalnog naselja Milkovića – Seline. Put se sad ukoso penje uza strmu stranu s pogledom na terasu Selina u podnožju. Na Bogl(i)nu (bogln, zavoj, izbočina), oštrom desnom zavoju (ispod zavoja, na putu Seline – Rudelić Rastovci, vidi se travnat Dočić Smiljanski), odvaja se lijevo put koji (uza stranu Jasenje) vodi u Bukovi dolac, a naš put zavija desno prema Musinom docu (u docu se nalaze ostaci dvaju stanova Došena iz Došen Drage i čatrnja puna vode). Jugoistočno od Musinog doca nastavlja se Dolac Radin, travnat dolac s jednim stanom Milkovića, a malo dalje je i maleni Dolac Odžin, sada zarastao hrastovom šumicom.
Nedugo iznad Musinog doca stižemo do još jednog oštrog zavoja i raskrižja: markacija desno vodi u Bukovu dragu i dalje u smjeru Šugarske dulibe, a posve uništena Turistička staza zavija lijevo i kroz gustu šikaru izlazi na VPP iznad stanova Potpeć. Samo par minuta dalje desno iznad staze nalazi se legendarna polupećina – Stolačka ili Milkovića peć.
Potpeć je ime travnate zaravni smještene ispod okomito odsječenog Ravnog kuka, u čijem se podnožju nalazi spomenuta polupećina (okapina, podgredina). Ako se ne varam drugo ime za Ravni kuk je Stolac (Milković) pa otud i naziv za podgredinu – Stolačka peć. Tako su je zvali Ljudevit Rossi i Miroslav Hirtz, no svejedno je u novije vrijeme preimenovana u Milkovića peć, premda su je neki zvali i Rudelska peć (a kuk – Pečarski kuk, Degen A. 1937), po Rudelićima iz bivšeg Milković Sela, čija su se dva stana nalazila u šumarku ispod Peći (Joso Rudelić – Pećanski u špilji je držao blago). Kod Pećara (naziv za ovdašnje Rudeliće) se na gornjoj strani travnate zaravni nalazi velika preljevna kamenica puna vode, a sa zaravni se laganim usponom u sjeverozapadnom smjeru prelazi u Bukovi dolac, najljepši lokalitet u cijelom kraju.
Peć – Šikić jatara. Turistička staza završava nedugo nakon prolaska ispod Peći, a VPP nastavlja oko travnatog, gromačom ograđenog dočića Zapeć (desno skreće teže uočljiva staza koja nakon stotinjak metara izlazi na poprečni put Peć – Jelar – Crmušište, na mjestu gdje primorska šikara prelazi u visoku bukovu šumu), zatim se između stijena penje na greben Jur(i)linog kuka, silazi u Juriline vrtle, dva šumom obrasla dočića slijeva, i usponom uz “Jurilin klanac” izlazi na najvišu točku puta (1010 m, ovaj klanac se u svim starim putopisima spominje pod imenom Pasji klanac), gdje nam slijeva prilazi svojedobno markiran put s Rudelić Rastovaca. Markirajući ovu stazu Edo Hadžiselimović je ovdje zapazio “dobro očuvane ostatke kamenjem obrubljene kružne staze, promjera kojih šest metara” pa zaključuje da se tu moralo nalaziti nekakvo odmorište ili okretište. Put se sad lagano spušta obronkom Šupljeg kuka, prolazi kroz stjenovite Klisurice i silazi na dno Šikić jatare. Svojedobno se na ovom silazu u Ramino korito Hirčeva karavana podijelila: pješaci su nastavili stazom preko Klisurica, a tovarna ekipa s konjima (da bi izbjegla stjenovite Klisurice) skrenula je desno i sišla u Ramino korito, odakle im je trebalo još pola sata koritom do Šikić jatare.
Bukovi dolac. Premda su nas već Rudelić Rastovci izgledom uvelike podsjetili na toplije, južne krajeve, Bukovi dolac se upravo nameće da ga stavimo na početak spomenutog niza južnovelebitskih dolaca. Bukovi dolac je ravno, gromačom ograđeno polje veličine nogometnog igrališta.* Dolac je s primorske strane zatvoren niskom kamenom gredom s koje se pruža impresivan pogled na krševitu padinu Milković kuka (1276 m).* Na gornjem rubu dolca, ispod golemih jasena (u dolcu se pojavljuju prve bukve), nalazi se 7-8 zidinica, bivših stanova Milkovića i Rudelića iz Milković Sela. Gabre Milković kaže da su u Dolcu bila četiri stana, tri stana Milkovića i jedan Rudelića, pa se valjda ona dva stana koje spominje Hirtz odnose na stanove ispod Peći. Stan Rudelića, prvi na koji nailazimo, još se diči krovnom konstrukcijom, makar se već i on urušio. Iza stana nalazi se velika otvorena šterna, a dvije zastrašujuće duboke šterne/škara nalaze se u okomitoj litici iznad stana. U stijenama oko dolca krije se više slikovitih kamenica s vodom.
Put kojim su Milkovići izlazili u Bukovi dolac prelazi na primorsku stranu dolca pa se ulijevo, kratko ali strmo, spušta u travnat, šumom zarastao dolac Vrtlinu.* S ruba Vrtline put se strmoglavljuje (kamenim stubama*) niz liticu Ploče u smjeru Selina. Ovo je jedna od najstrmijih velebitskih staza. Na Pločama je uklesano ime žandara koji je tu “proklizao” u veljači 1934. vraćajući se (sa spoja) iz Like.* Potraga za žandarom trajala je mjesec dana, a svakog je dana po jedna obitelj morala ispeći janje ili jare za brojne sudionike potrage. Na kraju potrage pala je i naredba da se slučaj ovjekovječi na stijeni.
Na drugom kraju Bukovog dolca put za Rudelić Rastovce nastavlja preko manjeg uzvišenja u travnat, šumom zarastao Bevandić dočić (s povremenom lokvom), pa još jednim kraćim usponom stiže na zaravanak Torine, odakle jedan krak silazi na Rastovce, a drugi usponom kroz bukovu šumu izlazi u Šikićev Bukovi dolac, travnat dolac na svojedobno markiranom putu Rudelić Rastovci – “Jurilin klanac” (VPP).
Dočić Perunov (Jelar). Iznad Peći nalaze se još dva lokaliteta s nekadašnjim stanovima Milkovića: Jelar (Dočić Perunov) i Crmušište. Prema ovim stanovima vodi na karti ucrtan put koji tridesetak metara prije Peći skreće s Turističke staze strmo uzbrdo, prolazi iznad Peći i u nekoliko zavoja izlazi na bukovom šumom obraslu zaravan Jelar, na čijem se gornjem rubu nalaze dvije zidinice. S istočnog kraja zaravni, sa strmih stijena Ravnog kuka, pruža se prekrasan pogled na more, Podgorje i spomenute dolce u podnožju. Stotinjak metara zapadno od stanova, na drugom kraju zaravni, nalazi se travnat, gromačom ograđen Dočić Perunov (975 m). Dočić sa zapada zatvara “Perunova Stapina”,* glatka monolitna stijena, nalik oblom kuku, pomoću koje ćemo se kasnije točno orijentirati kada budemo osmatrali s okolnih uzvisina. Ispod zaravni odvaja se desno put koji (preko dočića Zapeć na VPP-u) silazi u Bukovi dolac, dok poprečni put (od stanova) nastavlja strmo uzbrdo (odmah zdesna je mala kamenica s vodom), u početku uz pošumljenu jarugu Jelar* (otud drugi naziv za stanove), a zatim preko stijena izlazi u Crmušište, travnat dočić na samom vrhu stjenovitog grebena koji se spušta južno od Milković kuka (1276 m).
Put od Peći do Jelara je odlično trasiran, još bolje izveden, a penje se uza strmu kamenitu stranu prepunu božura. Već sam ga bio prozvao Stazom božura, no spuštajući se isti dan sa Ždrila na Rudelić Rastovce na tom smo ih se putu nagledali još i više.
Bukova draga. Na raskrižju ispod Peći VPP skreće s Turističke staze uzbrdo, prelazi preko manjeg rebra (poprečni put produžuje u Jelovi dolac) pa kroz šumu Grabar stiže do stanova Milkovića u Bukovoj dragi. Ovdje primorska šuma i šikara (hrast, grab, jasen, javor gluhač, dren, klen, makljen…) iznenada prelazi u čistu sastojinu bukve (ovaj prijelaz je posebno dojmljiv u proljeće kad bukva prolista). Pored stanova održalo se nekoliko golemih bukava, dok je većina isto tako velikih trešanja (još jedno obilježje Bukove drage) stradala u orkanskom nevremenu 1991. godine. Prije samog dolaska na stanove ispod puta nalazi se velika kamenica gdje Pajo Milković napaja stoku. Stazom koja je još ranije skrenula s puta uzbrdo kroz gustiš, nakon samo par minuta dolazi se do slikovitog vrela zvanog Kamenice, vode koja se pri dnu stjenovite litice prelijeva preko nekoliko prirodnih i betonom pregrađenih kamenica (voda zna preko ljeta presušiti). Po toj se vodi ovaj dio Bukove drage i naziva Kamenice (Milković).
Prošavši pored stanova, stižemo na markirani put Lukovo Šugarje – Šugarska duliba. Put vodi kroz prekrasnu bukovu šumu i nakon pola sata strmog uspona izlazi na kamenitu kosicu iza koje se nalazi travnat dolac Veliki Jasenovac.
Jelovi dolac. Iznad Bukove drage raširila se prostrana amfiteatralna uvala koja se s tri strane okružena visokim brdima zavukla duboko u planinu.* Usred tog prostora strši kamena greda (1016 m) koja dijeli amfiteatar na dva dijela: veći, jugoistočni dio, koji se uza stranu Pleće uspinje prema Krugu, izrazito je krševit, teže prohodan i obrastao šikarom, dok se sjeverozapadno od grede nastavlja padina obrasla visokom bukovom šumom. Greda se na tu stranu okomito obrušava u duboku snižnicu u koju se nekad silazilo pomoću bukovih “čabrklji”. Od snižnice se na primorsku stranu proteže zaravanak prekriven golemim bukvama (i medvjeđim lukom), na koji se nastavlja travnat Jelovi dolac.
U istočnom dijelu amfiteatra nalazi se jama (označena na kartama) čiji smo golemi otvor otkrili osmatrajući “iz svemira”, no ta je rupetina, Snižnica u Pleću, duboka tek pedesetak metara, pa iako se u dubinu ruši okomitim stijenama, moguće je sići na dno jame. Snižnica se nalazi na granici šikare i kamenito-travnate padine koja se proteže sve do stjenovitog podnožja Kruga* (podnožje Kruga je poput saća sa svih strana izbušeno špiljama). Na prostoru oko Snižnice još se može naći poneki dio američkog bombardera (B-24 Liberator) koji se tu srušio ujesen 1944. s deset članova posade.
Crmušište. Preko Jelovog dolca vodio je jedan manje korišten poprečni put iz Podgorja u Liku (Brušane). Put se s primorskog ruba dolca penje pošumljenom padinom u sjeverozapadnom smjeru i nakon pola sata izlazi na Raskrižje, travnat, rijetkom bukovom šumom obrastao zaravanak. Poprečni put nastavlja Dragom od Crmušišta u Ramino korito, desno skreće vrlo slab nogostup koji vodi na travnato Ravno brdo (na kartama ucrtan poprečni put preko Ravnog brda ne postoji), odnosno nastavlja podnožjem grebena koji nas dijeli od Raminog korita prema Pasjem klancu, a širok put ulijevo silazi u Crmušište (1125 m), travnat dočić na vrhu stjenovitog grebena koji se spušta južno od Milković kuka (1276 m), tj. nalazi se na sedlu između Milković kuka i Kuka od Crmušišta (1156 m),* koji dolac zatvara s južne strane.
Sjeverno iznad Crmušišta uzdiže se Milković kuk (1276 m). Na toj strani dolca nalaze se dvije zidinice zarasle u šikaru, nekad najviši stanovi u ovom kraju. Na južnom kraju dolca, u podnožju okomitih stijena Kuka od Crmušišta, nalazi se duboka kamenica puna čiste vode* (voda je čista jer se sa svakom kišom prelijeva preko ruba šterne). Ispod Kuka od Crmušišta nastavlja se Ravni kuk koji se strmo ruši na primorsku stranu.
Milković kuk (Kuk od Crmušišta, 1276 m).* S Raskrižja iznad Crmušišta poprečni put nastavlja Dragom od Crmušišta* u sjeverozapadnom smjeru kroz prekrasnu bukovu šumu i po crmušinom (podgorski naziv za medvjeđi luk) prekrivenom tlu stiže do travnate ograde, “Krumpirišta”, već pri vrhu drage (nekad su tu Milkovići sadili krumpir). Slijedi kratak ali oštar uspon na pošumljenu kosu, prijevoj između Milković kuka slijeva i Ravnog brda (1294 m) zdesna, odakle silazi u Ramino korito. Na silazu u Korito put vjerojatno skreće prema travnatoj strmini na njegovom jugoistočnom kraju (vidi poglavlje o Raminom koritu).
Kod Krumpirišta napuštamo dragu i skrećemo lijevo, po stijenama uzbrdo na vrh Milković kuka. S vrha se pruža pogled na sve strane: prema moru na Bukovi dolac, Zapeć, Potpeć i Perunov dočić,* desno su Rudelić Rastovci, Javorovac i iznad njih Ždrilo, zatim vrhovi s druge strane Raminog korita, no najljepši je pogled na četvrtu stranu, na Crmušište i lanac stijena i kukova koji se protežu sve do Pasjeg klanca i Kruga. Sjeverozapadno od Milković kuka nastavlja se greben na kojemu se nalazi nekoliko prekrasnih proplanaka, bivših sjenokoša zvanih Meralice,* s jednako lijepim vidicima.
Milković kuk je u novijim kartama preimenovan u Kuk od Crmušišta, što je opet netočno jer je Podgorcima iz Lukova Šugarja (Mile Milković – Tamburica, Šime Rudelić, Gabre Milković, Pajo Milković) poznat pod imenom Marin kuk. Očito vrh nije imao ustaljeno ime, već mu se ime mijenjalo iz generacije u generaciju. Naime, pod samim se vrhom nalazi travnat dočić, bivša košanica Rudelića iz Milković Sela – Marin dočić,* koji bi se već odavno zvao, da se nastavilo s tradicijonalnim načinom privređivanja, po Marinom sinu – Šimin dočić, a po njemu bi se zvao i kuk iznad dočića. Povijest nas vraća na početak 20. stoljeća kad se Šime Rudelić iz Rudelinke priženio u Milković Selo pa su Rudelići s vremenom postali brojniji od Milkovića. Kad je njegov sin, otac sadašnjeg Šime Rudelića, noseći drva s Velebita, pao i sjekira mu prerezala vrat, njegova je žena Mara nastavila kositi dočić. Još se uvijek nazire staza koja se padinom Milković kuka spušta iz Marina dočića u Crmušište.*
Svojedobno je Arpad Degen našao velebitsku degeniju i na ovom vrhu, točnije na Kuku (1270 m), kako piše na austrijskim zemljovidima iz druge polovice 19. stoljeća. Zanimljivo je da se ovo stanište degenije više nigdje ne spominje. Šime Rudelić kaže da je svojedobno kosio degeniju na Brdašcu iznad Marina dočića. I Damir Šimunić iz Karlovca pohvalio mi se da je našao degeniju na Milković kuku.
“Vrh Potkove“. Naziv “Potkova” odnosi se na ulančan niz stijena i kukova koji poput potkove s tri strane okružuju amfiteatar Bukove drage, odnosno Jelovi dolac, od Ravnog kuka i Kuka od Crmušišta (1156 m) na zapadu, preko Milković kuka (1276 m), Ravnog brda (1294 m) i Pasjeg klanca na sjeveru, sve do Kruga i Jasenovačkih kukova na istoku. Iz ovoga slijedi da je Vrh Potkove djelomice travnat, u vrhu izrazito kamenit i teško prohodan greben koji se proteže između Ravnog brda i Pasjeg klanca.
S Raskrižja iznad Crmušišta vodi vrlo slab nogostup prema Vrhu Potkove, odnosno Pasjem klancu. Mi uskoro skrećemo s puta lijevo, po travi strmo uzbrdo prema “Kamenitim vratima”,* slikovitom, izdaleka uočljivom sedlu u stijenama. Prešavši preko sedla, nastavljamo travnatom padinom Ravnog brda (1294 m)* na vrh grebena. Tu se nalaze dva travnata dočića okružena stijenama, iznad kojih se, s druge strane Raminog korita, nadvio Milković vrh (1352 m).* Odavde možemo nastaviti strmim podnožjem kamenitog carstva Vrha Potkove* prema Pasjem klancu.
Vrh Potkove ne djeluje tako nepristupačno kad se gleda s Milković kuka ili Kruga, čak se travom prošaran doima idilično,* no takav je samo ovećem stadu divokoza koje su tu našle idealno stanište. (Niže u Pleću planduju Pajina goveda u društvu divljih srodnika.*)
S Vrha Potkove pruža se pogled na cijelo Ramino korito i vrhove s druge strane Korita, posebno na “ličku među” – Škalice, ili kako piše na kartama – Milkovića vrata,* niti jedan metar širok prolaz u stijenama, i stožasti Milković vrh odnosno Pušiji vrh (1352 m), makar je pod tim imenom na zemljovidima označen susjedni vrh. No, to su već novi prostori za novo poglavlje.
siječanj 2010., lipanj 2012.
Kramaruša 
