AŽIĆ KRČ
Ječmište – Zlatkina njiva. Poprečni put Ažić Lokva – Zavižan križa se u Ječmištima s uzdužnom stazom po Primorskoj terasi. Ta staza, koja od Babrovače preko hrpta Visibabe i Pogledala silazi u Ječmišta, nastavlja istočnim podnožjem Borovog vrha na sjever.
Već nakon stotinjak metara, na Gmajni (Rupina), novo je raskrižje: desno, preko uvale uzbrdo vodi put u Rokaljević i Jadrević dulibu, lijevo, kroz otvor u suhozidu branjevine vodi popriki put u Splovine (put se između golemih borova penje strmo po kamenjaru, prolazi s desne strane Lukovačkog dočića,* krčevine usred borove šume, i preko Gornjeg briga silazi u Splovine), a naš put nastavlja položito uz ogradu branjevine. Desno ispod staze nazire se duboki Barišić dolac pod travom, bez stanova, jer su se stanovi Barišića (bivši Skorupi iz Drmuna u Podgorju) nalazili poviše dolca, na Ravni. Laganim usponom između borova prolazimo mimo Dolca, a onda se put počinje spuštati prema Zlatkinoj njivi, travnatoj uvali desno ispod staze. Nažalost, cijela uvala u zaleđu Borovog vrha odavno je podivljala (zarasla u šumu i šikaru), pa sad tek nagađamo gdje su se nalazila ona čuvena polja ječma u Ječmištima i gdje je nestala ona velika oranica po kojoj se Zlatkina njiva zvala još i Njivina. No, ogradi uz koju vodi put kao da uloga nije umanjena, kao da ona priječi šikari ulaz u branjevinu. Prekrasna borova šuma, valjda najljepša na Velebitu, penje se od gromače prema Borovom vrhu, još uvijek čista i lako prohodna, premda su svim borovima debla pri dnu crna od nedavnog požara.
Trnovac – Zlatkina njiva. S Trnovca Starim putem u smjeru Zavižana do raskrižja kod Torina (796 m): Stari put skreće desno prema Splovinama, a naš nastavlja položito pored Torine, zarasle ograde zdesna, pa kroz šikaru uzbrdo oko velike Ažić ograde Čičavac slijeva. Uskoro šikaru zamjenjuju borovi, a put vodi uz ogradu Plantaže (branjevina zdesna) penjući se uz prekrasnu, travom i borovima obraslu padinu Prosine.* Navrh Prosina, na sjevernoj kosi Borovog vrha, je raskrižje: lijevo niz strminu silazi se u Rogić Dolinu, a s obližnjih stijena pruža se nevjerojatan pogled na tu stranu. Možda je Rogić Dolina najdrastičniji primjer zarastanja nekad obradivih površina u planini jer je dugu dolinu, poput Štirovače u malom, posve prekrila borova šuma. Pod borovima su i gole stijene i kamenjari jednako dugog grebena Kite (929 m),* koji Dolinu zatvara s primorske strane, pa je prostor oko Borovog vrha najveće kompaktno područje pod borovom šumom.
Odmah iza odvojka za Rogić Dolinu odvaja se lijevo put za Ažić krč (put se nakratko spušta, pa se penje uz Progon i preko hrpta Borovca silazi u Ažić krč), a mi skrećemo desno, i dalje uzbrdo, zalazeći sve dublje u uvalu Zlatkine njive.
Zlatkina njiva (Njivina). Danas je Zlatkina njiva posve zarasla u šumu i šikaru pa kad s puta skrenemo u uvalu treba imati sreće da se nabasa na urušene stanove Koića, Miškulina iz Gornjeg Zagona. U mračnom gustišu svjetluca se grlo šterne prekriveno mahovinom, malo dalje nogom zapinjem za lanac, da bi mi se tek tad ukazale kalača i šterna, iza zadnjeg stana iznenada se na tlu pojavi kamenica puna bistre vode,* ali pravo čudo nalazi se poviše kamenice, pod gredom – Jazmak (turc. rupa, jama),* pećinica s obzidanim ulazom do vrha puna vode. Ovdje je potraga za stanovima obilato nagrađena jer sam vodu prvu našao. Joso Vukelić, koji je s roditeljima posljednji selio u Zlatkinu njivu (do 1975.), kaže da je to valjda živa voda, da je nikad nije uzmanjkalo.
Iz Zlatkine njive put nastavlja uvalom uzbrdo u smjeru Barišić dolca i Ječmišta, a poprečni put skreće uzbrdo, uz Plan, i preko proplanaka Krčine (Koića), Donje i Gornje Marasovice* (Mrazovice, prastari Ažić stanovi, no u najstarijim maticama uz prezime Miškulin piše “aliti Marasović”) i Stipšina bila (stanovi Rogića pod samom glavicom Markova kuka) izlazi na Siču.
Ažić krč. Sa Siče (Babić) je najlakše doći u Ažić krč. Putem za Negnjile i Rogić Dolinu siđemo na travnate Konačine, tu skrenemo lijevo na sedlo između Markova kuka (1386 m) i Lugarskog vrha (1210 m) pa niza strmu stranu Raskos (Raskošje) siđemo u duguljastu, šumom i šikarom zaraslu uvalu, čije nam travnato dno odaje da su tu nekad bile oranice. Ovaj južni dio uvale poznat je pod imenom Gučić krč, mada je to izvorno bio Babić krč. Tu se nalaze ostaci velikog stana jedinih Petrovića u ovom kraju. Navodno su Babići ispod Panosa doveli nekog Petrovića iz Like da im služi u Podgorju, uz prastari Gučić bunar (Gučinac).
U sjevernom dijelu uvale, ispod stijena gotovo okomitog kuka, nalazi se bivše naselje Ažić krč (1000 m). U uvali su zemlju posjedovali svi Ažići iz Podgorja, a ovdje su stanove imali Ažići s Gornje Lokve i nešto sjevernije, u Iličić dolini, Ažići (Iličići) s Donje Lokve. U dnu mračne uvale, ispod krošnje golemog brijesta, strši visoka, polusrušena kuća (zidana “na podrum”), pokrivena limenim krovom. Većina stanova i šterni nalazila se na strminoj, gornjoj strani uvale. Nekoliko se kamenica s vodom nalazi u stijenama iznad stanova, a s tih se stijena već vide kuće susjednog Markovca i Babić Dolca.
Ažić krč je s primorske strane zatvoren krševitim grebenom pod borovima zvanim Borovac (1090 m)* pa je uvala uskim klancem otvorena jedino prema sjeveru. Nastavimo li u tom smjeru, odmah iza klanca je raskrižje: desno, preko ravne ali posve zarasle Bukočevice (nekad velika, travnata ograda) i Negnjila, vraćamo se na Siču, ravno na sjever, preko Rogić krča (965 m), travnatog dočića u zaleđu okomite litice kuka,* silazi se na poprečni put Siča – Rogić Dolina, a put kojim su Ažići izlazili u Ažić krč skreće lijevo i preko travnatog dolca Jamice silazi u Rogić Dolinu.
S Ažić krčem završava “naša”, jedinstvena i tako prepoznatljiva, Primorska terasa sjevernog Velebita. Sjeverno od Ažić krča planina poprima pitomiji karakter: umjesto zatvorenih duliba i dulibica sve su češća otvorena prostranstva, a na mjestu plančica – veliki travnati dolci, (nekad) i preko zime nastanjeni.
2008., kolovoz 2010.
Kramaruša 
