Dundović Pod

zemljovid

 

Dundović Pod je svojedobno bio najveće naselje na Jablanačkim podima (1910. na Podu je popisano 144 Dundovića) te istovremeno i jedno od najvećih sezonskih naselja (na Podu su imali stanove Podgorci iz gotovo svih stiničkih zaselaka).

Dundović pod

Dundović pod je izgledom prostrana, blago zaobljena udolina, nagnuta i širom otvorena prema sjeverozapadu. Udolinu s primorske strane zatvara duga, izrazito krševita Dundović kosa, na koju se nastavlja slična Kramarkovačka kosa, koja nizom rastrganih kukova (Samogred, Strogir)* završava na Turskim vratima. Po ljepoti primorska strana Kose nema premca duž cijelog Velebita, i premda svi znamo kakva je ta ljepota, preko Kose vodilo je nekoliko staza u planinu.
Dundović kosa se na sjevernom kraju strmo uzdiže iznad klanca Orlovače i Kutne stanice žičare. Prvi vršak na kosi zove se Vučja kućica, a isturena zaravan koja se nastavlja od vrška prema moru završava na stijenama Balenskog Oštrika (746 m), granici nacionalnog parka. Preko Kose (785 m), prijevoja južno od Vučje kućice, prelazi put Mujići (Dundović Potkuki) – Dundović Pod, iza kojeg se uzdiže najviši vrh na kosi – Debeli vrh. Preko sljedećeg prijevoja na kosi – Privije (805 m), iza koje se nastavlja Kramarkovačka kosa, prelazi najkraći pješački put Jablanac – Alan. Taj put, zvan Uz kuke ili Uz raste, penje se od Mujića strmo po siparu do raskrižja na vrhu prvog niza kukova. Lijevi krak vodi preko Kose na Dundović pod, a desni izlazi na Priviju i nastavlja (mimo Nugla) prema Tomljevu brigu i Alanu (staza koja se na Priviji odvojila desno, položito unutrašnjom stranom kose, vodi u Kramarkovac). Ovuda su Baleni, Dundovići i Bileni izlazili na Pode, Alan i Mirevo (na Križu iznad Mujića putevi su im se spajali).

Uz kuke (put)

S terase Dundović poda strmoglavljuje se u Podgorje jedna od najslikovitijih podgorskih draga, Orlovača. Njezin izvorišni dio, Peštovača (voda Kopriva), nalazi se odmah ispod Tomljeva briga i od samog se početka u obliku duboke jaruge spušta prema Kutnoj stanici (žičare) odnosno Splovinama,* naplavljenoj zaravni na dnu Dundović poda.
Na Tomljevu brigu odvaja se kolni put koji s ceste Jablanac – Alan silazi do Kutne stanice. Put je prohodan samo za terenska vozila, a u donjem dijelu to je prava ulica omeđena gromačama.
Na cijelom Podu nije bilo žive vode (bunara), već je svaka kuća imala svoju šternu (nekoliko se većih kamenica i lokvi s vodom nalazi u podnožju Šegotske glavice).
Najveće površine na Podu zauzima termofilna listopadna šuma i šikara. Dundović pod je sve do proglašenja nacionalnog parka smatran najvrjednijim dijelom jablanačkog lovišta. No, sad su zarasle i one staze koje su još donedavno bile koliko-toliko održavane, dok su vrtovi nestali pod naletom podivljalih voćaka, drijena, šipka i gloga.

Mejakovići

Podgorci su dugo vremena na Podu imali samo sezonske stanove, sve dok se neki Dundovići nisu odlučili trajno tu nastaniti. Prvi su, u Podastrane, doselili Rel(j)ići (u Pekasovici, u Podgorju, još uvijek stoje masivne zidine njihovih napuštenih kuća), a uskoro su na Podu osvanule tri skupine kuća:
Dubrava,* najniža skupina kuća smještena u jaruzi, u samom koritu drage. Pri pogledu s Oštrika (1358 m) u jaruzi strši visoka, najbolje zidana i donedavno jedina kuća pod krovom;
Podastrane, najveća skupina kuća kod prve, zasad i jedine obnovljene kuće na Podu. Nedavno je i do ovog zaselka probijen kolni prilaz;
Mejaković Gaj, najviša skupina kuća na padini iznad odvojka za Podastrane. Iznad kuća, u Mejaković gaju, ostalo je tek nekoliko prastarih hrastova od svojedobno najljepšeg šumarka na Podu, na samoj gornjoj granici rasprostanjenosti (800 m). Nekad ponos Podova, stari hrastovi nezaustavljivo propadaju, a proces obnove mladih šumaraka dugotrajan je i neizvjestan.

žičara Alan – Stinica

Krajem 18. st. preko Dundović poda izgrađena je čuvena Vlaka Marije Terezije (tzv. Jamboraški put) koja je vodila iz Jadrelić Drage preko Poda i Alana u Štirovaču, odnosno u Lubenovac i Begovaču. Podgorski “jamboraši” su cijelo jedno stoljeće ovom Vlakom dovlačili goleme jelove i smrekove trupce s Velebita na more (veće primjerke vuklo je i do dvadeset pari volova). U drugoj polovici 19. st. vrhom Dundović poda prošla je nova cesta (povezala je Štirovaču s lukom u Stinici), a s njom su došle i nove velebitske legende – podgorski i lički kirijaši. Među podgorskim kirijašima posebno su se isticali Dundovići, i po brojnosti i po zaslugama (Božir), a tome je svakako pridonijela i svima poznata Relićeva vila, podarivši Relićima najbolje konje u Podgorju. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća izgrađena je i žičara za prijevoz trupaca Alan – Stinica (s Kutnom stanicom na dnu Dundović poda), da bi nakon samo jednog desetljeća prestala s radom, a planiranu protupožarnu cestu Male Brisnice – Dundović Pod više nitko ne spominje.

Stanovi na Dundović podu. U neprekidnom seljenju uz i niz planinu, Podgorci su već u proljeće izlazili na tzv. prve stanove u visini Podova (600 – 800 m), a i ujesen, na silasku s ljetnih stanova u Podgorje, tu su sa stokom boravili sve do zime. Zato su stanovi na Podima bili veći i bolje građeni od onih u Nadgorju. Bile su to tzv. jatare, nastambe u kojima su neki Podgorci znali i zimovati. Na Dundović podu stanove su imali Podgorci iz više stiničkih zaselaka. U južni dio Poda (Nuglo, Kačarice, Brižine) selili su Vukušići, Mršići i Baleni, Dundovići iz Mujića imali su stanove na Dubravi, Bileni u Kramarkovcu, a Šegote sjeverno od Podastrane. Neki se stanovi na Podu, posebno Šegotski, izgledom i veličinom nisu razlikovali od kuća stalno nastanjenih Dundovića.

Balenske brižine

Balenske brižine su položajem najviši stanovi na terasi Jablanačkih poda, udaljeni dvadesetak minuta od Tomljeva briga, ispod kolnog puta koji se s ceste Jablanac – Alan spušta prema Kutnoj stanici. Kao putokaz poslužit će nam najveći, poput pinija razgranat bor, koji se nadvio iznad skladno građene kućice. Kućica je idealnih proporcija, pod krovom, useljiva. Zidovi od masivnog kamena, niska ulazna vrata, prozorčići-puškarnice, uščuvan limeni krov, na krovu izbočeni prozorčići, unutrašnjost suha, otvoreno ognjište, odvojena soba s trapom, detalji su koji neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Na kućicu se naslanja nekoliko stepenica izdignuta terasa od šterne, a ispred kućice, u hladovini velikih lipa, proteže se prostrano, gromačom ograđeno dvorište. Vlasnik kućice odselio je 1941. u Zagreb, a sin mu donedavno nije znao da posjeduje najljepšu kuću na Velebitu. Ispod kućice nalazi se još nekoliko stanova i šterni zaraslih u šikaru,* a po šljunkovitom terenu Brižina raširili su se gustiši crnog bora.*

Nuglo. Od Balenskih brižina prema Kramarkovcu, u velikim travnatim ogradama Pavićuša, Petrićuša i Kukinka, sad se šepure najljepši mladi hrastovi šumarci. Na vrhu šumaraka nalazi se ograda Nuglo, a na njenom vrhu – zidina dida Daninog stana i šterna s vodom. Još južnije se uz brig uspinju najviši vrtli na Podu – Kačarice.

Terasa Podova nastavlja se južno od Dundović poda, a mi ćemo se zadržati samo na prostoru do markirane staze Jablanac – Alan. Na tu stranu idemo do Strogira i Badnjine, drage koja se mimo Sučeve glavice (760 m) s Dragičević poda strmoglavljuje u Podgorje. I Badnjina je poput Orlovače neprohodna zbog strmih litica.

Zabojna

Samogred (815 m) je najljepši kuk na putu Jablanac – Alan sjeverno od Strogira.* Iznad kuka put se račva: markacija skreće desno uz Pekinicu (ograda s lijeve strane puta), a put ravno na sjever vodi u Kramarkovac. Na sam vrh Samogreda malo se teže uzverati. Nešto je lakše spustiti se na njegovu primorsku stranu do bunara Zabojne.* Nevjerojatno! Bunar do vrha pun blatne vode nalazi se na maloj terasici, ne većoj od bunara, gotovo okomito odsječen, kako prema vrhu Samogreda,* tako i Podgorju. Valjda je i njegovo porijeklo vezano za priču o Zlatnom bunariću (ispod Zabojne, na dnu podgorske strmine),* i umjesto skrivenog blaga – iskopanom bunaru.

Kramarkovac je travnat dolac s nekoliko urušenih stanova (na istočnoj strani dolca) Bilena iz podgorskih zaselaka Donji Bileni, Vodnići i Kurjaci. Pored spomenutog puta uz Kuke, Bileni su u Kramarkovac izlazili još jednom neobičnom stazom – Uz Tišnjak. Ova staza prelazi preko alanske ceste oko 300 metara iza posljednje, najviše nastanjene kuće na cesti, pa pored Tri kuka i uz Tišnjak, strm, pošumljen prolaz između dviju kamenih greda, izlazi u Kramarkovac. Ovuda se nije snosilo sijeno iz Kramarkovca, već obilaznim putem preko Strogira, Niz Klance. Iz Kramarkovca put na tu stranu vodi pored nekadašnjeg gumna (okrugla travnata ogradica usred koje je zaboden drveni stup, stožer), zatim, već na usponu iz dolca, ispred velike zidine nekadašnjeg stana, pa položito pored Samogreda izlazi na markirani put Jablanac – Alan.

Kramarkovac

Spomenimo i Lamnicu (Laminica), prve stanove Miškulina iz Zavratnice (njihovi su ljetni stanovi bili u Lubenovcu). Lamnica se nalazi na putu za Alan, na samom sjevernom kraju Donje branjevine. Sjeverozapadno od Lamnice nastavlja se travnata, prema moru nagnuta ograda Ruščevača (rušće – škrape), na vrhu koje se nalaze još dva stana i šterna s vodom.
Na padini visoko iznad Dundović poda, na starom pastirskom putu iz Podgorja u planinu, nalazili su se drugi stanovi Dundovića iz Podgorja te prvi stanovi Dundovića s Poda zvani Rujica. Brojne terasice što se s obje strane puta uspinju prema Alanu, sad su zarasle u teško prohodnu šikaru. Iako rujici više nema ni traga, u razvaljenoj Božirovoj šterni uvijek ima vode dostupne životinjama.
Iznad Rujice put izlazi na čistinu Ježeva briga i druge stanove Balena. Južnije je Butković plan sa stanovima Butkovića, a još južnije, u Izgoriloj dragi, su drugi stanovi Bilena (svi su oni preko ljeta boravili u Mirevu, neki čak i u Padežima). No, ovi stanovi već izlaze iz priče o Podima. Ili možda ne…

2006. – 2007.