Mliništa

zemljovid

 

Uvala Mliništa spada među najveće i najljepše na velebitskoj primorskoj padini. Tu su stanove imali Podgorci iz svih južnih zaselaka Prizne (južno od Starčevića). Prižnjani su u Mliništima boravili veći dio godine, od početka svibnja do Male Gospe, a neki s boljim stanovima nisu silazili sve do Lučine (18. listopada).

Sveta Jelena

Za razliku od nas planinara koji smo uvalu oduvijek zvali Mlinište, Podgorci su selili – u Mliništa, na stanove – u Mliništima. Na sjevernom Velebitu slična sudbina zadesila je lukovačko Pogledalo i Ječmište, za koje je još Josip Poljak kazivao da bi se trebali pisati – Pogledala i Ječmišta. Ali, ionako su nazivi u planini bili podložni promjenama (upravo su ovakve promjene bile najčešće: Razvršje u Razušje, Marasovica u Mrazovica, Platičevac u Plačevac, Skorupovac u Skorpovac, Javorovac u Jarovac, Reljinovac u Renjovac, Kaluđerovac u Karđelovac…), a priča da su Mliništa dobila ime po mlinovima podignutim na koritu povremenog potočića, valjda u vrijeme kad je izvor bio izdašniji vodom, danas nam baš i nije uvjerljiva.

Lokaliteti u Mliništima:

Jezerina ili Vrh Jezerine je prijevoj između dviju krševitih glavica koji uvalu Mliništa dijeli od Starčević dolca na sjeveru. Na prijevoju se nalazi obzidan dočić zvan Jezerina po kojemu je prijevoj dobio ime.* Ovisno s koje strane prijevoja se nalaze, razlikujemo Donju i Gornju glavicu, iako je ova zadnja poznatija pod imenom Vidova glavica.

Nuga (Nuglo)

Nuga ili Nuglo je krajnji, sjeverni dio Mliništa koji se zavukao duboko pod Ograđeničko ždrilo. U Nuglu su imali stanove (6-7) Mandekići iz Selina, a tu je i jedan stan Starčevića i njihova šterna s toliko hvaljenom vodom. U vrijeme kad se iz svih krajeva Mliništa moralo odlaziti po vodu na Korito, jedino su Starčevići imali dovoljno vode (duboka šterna imala je veliku nakapnu površinu tzv. “saliž”). Danas je veći dio Nugla progutala šuma pa se više ni ne zna za “lovačku kućicu” pok. Martina Mandekića iz Lomivrata.*
Sjeverno od Nuga uspinje se pošumljena Vidova draga, a istočno, uz Antinu glavicu (1202 m), vodi put preko Ograđeničkog ždrila u Štirovaču.

Njivina je velika ravan na koju se stupi čim se prijeđe Gornje ždrilo,* primorski ulaz u uvalu Mliništa (Gornje ždrilo je izloženo silovitim udarima bure). Njivina je u vlasništvu Matijevića s Marame, sa stanovima skrivenim u šumarku na drugoj strani uvale. Iznad Njivine uzdiže se Antina glavica (1202 m) na kojoj se put iz Njivine (za Štirovaču) spaja s onim iz Nugla. Stotinjak metara prije raskrižja s lijeve strane puta nalazi se jama Snižnica te zdesna istoimena ograda.

Bovan je njiva koja se nastavlja na Njivinu, pored čije ograde vodi put od Gornjeg ždrila prema crkvici sv. Jelene. Cijeli ovaj središnji, suženi dio Mliništa s primorske strane zatvara kamenita kosa zvana Ćukovo (Ćukovac) koja se od Ždrila postupno uspinje i završava na vrhu Kokirne (1095 m). I tu se neki stanovi Matijevića (iz Gradine) i Mandekića nalaze na padini s druge strane uvale.

Dolina

Dolina je središnji, najuži dio Mliništa koji uvalu dijeli na dva dijela. Dolinu je lako prepoznati s Premužićeve staze jer je obrasla gustim šumarkom iz kojeg izviruje zvonik crkvice sv. Jelene.* Crkvica je sazidana početkom 20. stoljeća zaslugom nekog imućnijeg Mandekića (slijepca koji se obogatio proseći), na mjestu gdje se od davnine nalazila starija kapelica (pretpostavlja se da je tu bila crkva još u predtursko vrijeme) i stan župnika iz Prizne (nekad su i popovi selili s narodom u planinu). Dida Dane Vukušić kaže da su se Prižnjani rado okupljali kod crkvice. “Tu se pekla janjetina, igralo kolo, pjevalo i plesalo, a bome znalo se i potući.” Ni Dragica Matijević od Sv. Ivana ne može se načuditi koliko je naroda boravilo u Mliništima, kad se “navečer omladina okupljala na najmanje tri mjesta.”
Na strmini iznad crkvice nalaze se stanovi Mandekića s Marame i prižanjskih Ćaćića. U najvišem stanu, sazdanom od kamenih škrila, s “balaturom” na ulazu i šternom unutar četiri zida,* samovala je Matija Deina dugi niz godina. Nešto sjevernije, kod prvih stanova Ćaćića, nalazi se šterna s najljepšim grlom u cijelom kraju.*

Graboruša

Pod Otarom. Na Dolinu se nastavlja travnata Graboruša, ograđena njiva koja se proteže sve do Otara (Oltar, 1025 m), glavice usred Mliništa. Graboruša je od Nikolaića, Matijevića iz Gustih Zidina, a njihovi su se stanovi nalazili na drugom kraju Graboruše – Pod Otarom* (tu je i stan Mandekića od Svetog Ivana). Možda je Otar dobio ime po svom istaknutom položaju usred Mliništa, a možda se baš tu nalazila spomenuta crkvica ili oltar, u podgredini na vrhu Otara, gdje su nekad Mandekići držali pčele, a sad se može skloniti od nevremena.

Mandekići pod omarom, stanovi Mandekića iznad Graboruše i Otara, na gornjem putu od crkvice prema Koritu. Na stanove Mandekića pod omarom nastavljaju se stanovi Matijevića pod omarom (omar – šuma, šumarak, gaj).

Rujica

Prpić draga. Ispod Otara nalazi se najniži dio Mliništa – Prpić dolac (dio dolca u posjedu Jurčića zove se Jurčinka), a u pošumljenoj dražici koja se uvlači sjeverno od dolca zvanoj Prpić draga imali su stanove Prpići iz Prpić Luga. Prpić dolac s primorske strane zatvara gola Kokirna (1095 m), na koju se južno nastavlja isto takva Kosa (na Kosi iznad dolca nalazi se ograda Prpića – Buljima).
S vrha Kokirne pruža se pogled na ulančen niz vrhova koji s gornje strane zatvaraju uvalu Mliništa,* i Rujicu,* veliku lokvu na travnatom zaravanku u primorskom podnožju glavice. Vidi se i put koji se od Rujice penje na sedlo između Kokirne i Vlake (Pogledalo, 1075 m), pa preko Kose silazi u Mliništa kod Vranjković stanova.

Matijević dolac

Vranjković stanovi. Južno od Prpić dolca nastavlja se Matijević dolac,* a na rubu dolca i šume nalaze se stanovi Vranjkovića, Matijevića iz zaselka Brine u Podgorju.
“Kad su nas Ivan i Bojana napustili, ostali smo Ana (11 god.) i ja sami u Mliništima. U sumrak pada oklada tko će se prvi popeti na Kokirnu. Već zadihani zastajemo ispred Dolca jer nam se ispriječio visok i gust malinjak koji bi trebalo u velikom luku zaobići, ali Ana se sjuri u gustiš, ni ne vidim ju. Sručim se i ja za njom, lomeći sve pred sobom. Usred dolca Ana uleti ravno u veprov “stan”. Nakon šoka, jer je vepar poput torpeda protutnjao pored naših nogu, još smo se dugo čudili super uređenom stanu, s nekoliko soba (ležaja) i staza koje su ih povezivale.”
Iznad Matijević dolca u smjeru Korita imali su stanove Kovači, Matijevići iz istoimenog zaselka u Podgorju.

Gornje korito

Kut (Matijević) je naziv za južni, najprostraniji dio Mliništa u kojemu su stanove imali Matijevići iz Karaule.* Zanimljivo je da su se u ovom dijelu Velebita, na relativno malom prostoru, nalazila čak tri sezonska naselja raličitih imena, a istog značenja (kut, ugao, kantun): Matijević Kut, Mandekić Nuglo i Smokrović Kantunište. Nije mi jasno zašto se velebitska Kantuništa uporno prekrštavaju u Katuništa jer jedno s drugim nema nikakve veze, a ako su to izvorno i bila Katuništa, odavno već nisu.
Karaula je uz Starčević Pod bila najveće prižanjsko selo pa nije čudno da se u Kutu nalazio najveći broj stanova (u Karauli su obitavale tri seoske zadruge Matijevića: Žutići, Ivandići i Kapralovići). Tu je i čuveno Gornje ili Veliko korito (neki kažu Matijević vrelo) i ispod njega – Donje ili Malo korito,* kružno obzidana i kamenim škrilama popločana šterna u koju se slijeva izvorska voda. (Cesarova korita je ime livadice iznad Gornjeg korita, pored puta koji vodi na Brda). Širok put koji se iz Kuta penje u smjeru Karaulske ili Matijević doline, velikog dolca u zaleđu Visibabe (1264 m), vodi uza stranu preoblikovanu s bezbroj malih terasica zvanih Klade, čijih se vrtova sjećaju još samo najstariji Podgorci. Klade su već odavno pod visokom šumom.
Za kraj spomenimo još jednu velebitsku legendu – Milkanu iz Karaule, na koju nas podsjeća ono zapisano kazivanje Anti Glavičiću o životu u Podgorju, i ona prekrasna priča Sergeja Forenbachera, i onaj dobro poznati stan ispod Donjeg korita…

2008.