Vujinac – Brisnice
Na sjevernom kraju Vujinačkih greda (Pavlovački kuk)* iz Vujinca izlazi put koji silazi u Podgorje. Prvi na putu, samo pet minuta niže, nalazi se Književi dočić (Kirinski),* travnata zaravan obrasla borovima, gdje se ulijevo odvaja popriki put za Male Brisnice. Prošavši pored masivne zidine nekadašnjeg stana,* naš put nastavlja gornjom stranom dolca podnožjem 20-ak metara visoke kamene grede odnosno Samograda (sjeverozapadni kut Vujinca) i silazi u Njegovanski dočić. U nekad obrađenom dolcu više nema slobodnog prostora jer je sav zarastao u šumu i šikaru. Na donjem kraju dolca, ispod golemih borova, put se račva: široka kaldrma udesno vodi u Ripište, a mi iz dolca izlazimo usponom na prijevoj zvan Vrh Strmca (1075 m) koji dijeli Lipov kuk (1106 m) slijeva od Strmca, kuka s desne strane puta. Sam prijevoj, kao i pristranci Lipova kuka prekrasni su borovi proplanci okruženi stijenama.* Cijeli greben Vujinačkih greda, Lipova kuka i Strmca jedinstven je park prirode pod borovima.
Ripište. Iz Njegovanskog dočića ili s Vrha Strmca penje se u sjeveroistočnom smjeru, lijevom stranom pošumljene dražice, široko popločen put u Ripište (1120 m), bivše naselje Miškulina iz Miškovića u zaleđu Strmca. Na dijelu gdje put prelazi preko stijena vide se tragovi minskih bušotina koje ne viđamo često po velebitskim stazama. Prošavši pored prvih stanova (zdesna), put se i dalje penje i izlazi na malo sedlo iznad Strmca, gdje se u podnožju njegove istočne litice nalazi šterna puna vode.* I ovdje je bilo nekoliko stanova, a put nastavlja uzbrdo prema Liscu. Desno ispod stanova, u dražici, Dolini, nižu se poprijeko drage stepeničasto podzidane terasice, nekad vrtovi na prisuncu, a sad zarasle u neprohodnu šikaru. Iako nam put koji vodi u Ripište, stanovi, šterne i preoblikovana Dolina govore o svojedobnoj važnosti ovog naselja, Miškulini su usred ljeta napuštali Ripište i selili se u Lubenovac.
Vinko Miškulin iz Vicića pamti kazivanja starih Podgoraca da se svojedobno “ispod vrha”, između Ripišta i Lisca, nalazila kapelica (“moli se Majci Božjoj na Liscu pa će ti oprostiti”).
Jerković/Grginova dolina. Iz Ripišta ili točnije od stana i šterne u Dolini penje se uz gromaču put koji vodi u Jerković dolinu i Vujinac. Prošavši iznad manje glavičice, put strmim usponom izlazi na sedlo iznad Jerković kuka (1165 m), gromadne stijene desno pored puta. S Kuka se pruža pogled na Njegovanski dočić u podnožju te stjenovit greben Lipova kuka koji s primorske strane zatvara dolac.* Ova strana je sva pod borovima, jedino su dražica prema Ripištu i naš put prema Vujincu obrasli bjelogoricom. Sa sedla put silazi u Jerković dolinu, dolac usvrdlan između Jerković kuka i Vujinačkog kuka, kuka na sjevernom ulazu u vujinačku dolinu. U dnu dolca nalazi se skupina dobro očuvanih zidina, bivših stanova Jerkovića s Velikih Brisnica. Nekoliko stanova i šterni nalazilo se i na strmoj, gornjoj strani dolca koja je sva preoblikovana dugim podzidanim terasama. Jerković dolina je po vrhu ograđena suhozidom jer se nekad obrađivala, no odavno je već zarasla u šumu. Na toj gornjoj strani dolca nalaze se ostaci velikog stana gdje su nekad (između dva svjetska rata, i kasnije) Miškulini iz Ivanče držali trgovinu. Danas, kad se od silne šume Dolina ne prepoznaje, čudimo se priči da se nekad i ovdje moglo kupiti cement (“vrića cimenta za 2 janjca”). Na drugom kraju dolca put udesno silazi u Njegovanski dočić, a mi iz dolca izlazimo usponom na sedlo iznad Vujinačkog kuka, na markaciju koja tu silazi s Lisac stanova.
Grabarje. S Vrha Strmca put se po borovima obraslom siparu strmo spušta u Grabarje, poprečnu dragu zaraslu gustom bjelogoričnom šikarom. U drazi se nalazi važno raskrižje gdje put kojim su Vukušići iz Jurkuše izlazili u Lisac (stanove) nastavlja drugom stranom drage uzbrdo. Tom stazom, ali već visoko uza stranu, na borovima obraslom sedlu iznad Borove glavice (1045 m), nalazilo se još jedno zanimljivo naselje. U katastru se ovo naselje vodi pod imenom Rastovača (1045 m), no Podgorcima to ime danas nije poznato. Ovo je Grabarje. Nekad se tu nalazilo petnaestak stanova, uglavnom Vukušića s Malih Brisnica. U najvišem stanu (lovci su ga bili obnovili)* moglo se još donedavno prenoćiti (voda se nalazi u pokrivenoj šterni iznad stana, na vrhu ograde). Iz Grabarja se i sjevernom stranom Borove glavice, niz strmu dražicu Gajine, silazilo u Ođinac.
S Borove glavice pruža se pogled na obližnji Lipov kuk i Strmac,* na ožinačku ravan u podnožju, a prema planini na primorsku padinu Liščevih greda (1311 m),* čijim se podnožjem proteže duga borova “staza” sve do ispod Miškulinske dulibe. Dok se Lipov kuk i Strmac gledani s gornje strane ne ističu visinom, sad se s ove strane strmoglavljuju prema Ođincu.
Na strmoj padini visoko iznad Grabarja nalazi se velika travnata ograda s nekoliko stepeničasto podzidanih redina i poviše ograde – tri stana Vukušića s Malih Brisnica zvanih Plan (Liščeva): prvi stan je u hladovini velikog bora, drugi – bukve, treći – javora. Od stanova pa sve do Liščeve ravni uspinje se strma terasasta padina obrasla travom i visokim borovima.
Sišavši niz Strmac, put okreće dragom niz Grabarje, zatim strmo niz Sklop (sklop, kraća dražica obrubljena stijenjem, s više obradive zemlje na podzidanim terasicama), pa posve zaraslom Ulicom stiže do raskrižja na južnom kraju Ođinca: stazom ulijevo silazi se na Male Brisnice,* a desno položito preko Ođinca nastavlja put za Velike Brisnice.
U Sklopu, stisnutom između dviju kamenih greda, kratka ulica ulijevo dovest će nas do zidina dvaju stanova s 1,20 metara debelim, posve očuvanim zidovima. I tu se iskazao Mile Crevin. Odavno je odselio u Slavoniju, od Sklopa je ostala tek pusta šikara, ali legenda o njegovim “visećim vrtovima” (voćkama nasađena strmina iznad provalije) i dalje kruži Podgorjem.
Ođinac/Ožinac je travnata, šumom hrasta i graba zarasla uvala* u zaleđu triju krševitih glavica: Ožinačkog vrha (Ođinac, 863 m), Katnice (Katina glavica, 845 m) i Kirinske glavice (762 m), a proteže se od Ploča, početka silaza prema Malim Brisnicama na južnom kraju uvale, do iznad Kirinske glavice na sjevernom kraju uvale, odakle se širok put strmoglavljuje niz kamenitu Ožinačku dragu (zimi zna biti zametena snijegom) prema selu Kirini i Velikim Brisnicama. Tu se odvaja strmo uzbrdo, Točilom uz Lipovu dražicu, i put za Donje dulibe, pa je put uz Ožinačku dragu bio jedan od glavih uzlaza iz Podgorja u planinu.
Usred uvale nalazi se Ožinački bunar* i odmah ispod njega – lokva, a samo nešto južnije, u gustišu naziru se zidine nekad velikih jatara (stanovi zidani “na pod ili podrum”) Vukušića iz Jurkuše. Njihov put vodi od bunara na Razvršje, sedlo između Ožinačkog vrha i Katnice, pa kroz Stiničku plantažu (branjevinu) silazi u Jurkušu. Od bunara vode dvije staze u planinu: spomenuti put uz Gajine penje se sjevernom stranom Borove glavice, dok glavni put zvan Staza nastavlja južnom stranom Borove glavice i iznad Sklopa spaja se na naš put. Ovuda su u Lisac i Vujinac izlazili mještani Velikih Brisnica, Ivanče i Jurkuše, dok su putem uz Sklop izlazili mještani Malih Brisnica, Pavića, Vicića, Miškovića i Bačić Drage.
Prostrana ožinačka zaravan svakim danom je sve manje travnata, no prastari, odavno prorijeđeni hrastovi kazuju nam da se nalazimo u visini Poda. Na sjevernom Velebitu terasa Podova (600 – 800 m) javlja se tek u vidu malih oaza (hrastovi šumarci) u zaleđu krševitih glavica (Rastovac, Barovišta, Livodice, Ođinac, Biljevine), da bi se južno nastavila na izrazitu terasu Jablanačkih poda.
Ođinac je Vukušićima iz Jurkuše i Malih Brisnica bio prva proljetna, odnosno zadnja jesenska selina. Tako sveprisutni Mile Crevin nakon napuštanja Lubenovca ne žuri u Podgorje, već se zadržava u Matajuši (visoko iznad Vujinca), zatim u Vujincu (Samograd), pa u Ođincu (Sklop), a na isti način silazi i “Žandar”, otac Drage Vukušića. Da bi skupili što više gnoja za proljetnu sjetvu, a blago ostalo što duže na slobodnoj ispaši, u Ođincu su boravili sve do Božića, i tek tada su saseljavali u Podgorje, jedan u Jurkušu, drugi na Male Brisnice.
2006. – 2007.
Kramaruša 
