ŠTOKIĆ DULIBA
Mirevo – Mlinište. Na Kosici (1379 m), prijevoju između Alana i Mireva, napuštamo cestu za Štirovaču i skrećemo na Premužićevu stazu. Staza vodi položito kroz šumarak Cipala, zatim preko proplančića ispod Čardaka (humak usred Mireva) pa laganim usponom po kamenjaru izlazi na Priviju, odakle nam se iznenada otvara jedan od najljepših pogleda na more. S pogledom na more (od Pule do Kornata) padinom Bilenskog briga silazimo na primorski rub Baričević dolca (Baričevski dolac, Baričevsko Mirevo),* travnate zaravni na čijem se gornjem kraju nalaze ostaci petnaestak stanova i šterni Baričevića.
Zdesna nam prilazi put kojim su Baričevići izlazili u Dolac, široka šumska vlaka ulijevo, istočnim podnožjem Pliševice vodi u Štokić dulibu, a mi nastavljamo primorskom stranom Pliševice (Plišivica), kamenito-travnate kose koja s primorske strane zatvara uzdužnu udolinu Alan – Mirevo – Baričevski dolac – Japage – Štokić duliba. Staza vodi položito kroz bukovu šumu Gornje branjevine, zatim uzduž travnate, “kilometrima” duge Ravne strane* (na dnu travnate strmine vidi se suhozid branjevine u kojoj se nalaze stanovi Mijatovića iz Dušikrave – Samogred), da bi nam se iznad Borovače (1287 m) otvorio pogled na Štokić dulibu i travnate vrhove iznad dulibe: Pivačicu (1535 m), Borovačko brdo (1553 m) i Osoku. Tu staza nakratko obilazi jedan kučeljak s istočne strane, prolazi pored travnate ograde Ripište (lijevo niz terasastu dražicu silazi put u Štokić dulibu) pa preko “balkona” (s pogledom na dolinu Vrata u podnožju*) izlazi na travnat proplanak u podnožju Kurozeba (1465 m) zvan Lucić Alan, odakle široka šumska vlaka vodi padinom Kurozeba na Osoku, stanove Štokića na travnatom sedlu između Borovačkog brda i Kraljevca (1575 m).
S Lucić Alana staza nastavlja položito kroz šumu. Nakon desetak minuta prelazimo preko Tićeve drage (desno niz bukovu dragu silazi se na stanove Smokrović Kantunište) pa podnožjem Batičevca (1557 m) stižemo u dragu Kantuništa gdje u oštrom zavoju siječemo popriki put koji je s Vrata, preko Kantuništa, Kantarske dulibice i Orbazovca (1461 m), vodio u Štirovaču. Slijede Jelova draga (obrasla bukovom šumom), zatim ograda Blažević jelarje sa stazom koja (preko istočnog sedla Lukšanovca) vodi u Kantarsku dulibicu na spomenuti put, pa malo veći zaravanak s travnatom ogradom Matijević biljevine, odakle široka šumska vlaka silazi na Vrata i alansku cestu, da bi konačno stigli do raskrižja gdje ogranak Premužićeve staze vodi prema novom skloništu na Ograđenici, Šatorini i Štirovači. Ušavši u šumu Mandekić jelarje presjekli smo i poprečni put koji iz Mliništa vodi u Štirovaču, prolazimo Pogledalo, kamenu izbočinu s pogledom na najsjeverniji dio Mliništa zvan Nuga, pa po goloj padini nastavljamo prema Gornjem koritu, izvoru na drugom kraju Mliništa.
Štokić duliba. Ovu stranicu započeli smo s (poznatim) opisom Premužićeve staze, no ona je namijenjena prostoru između Premužićeve staze i Štirovače s naglaskom na Štokić dulibu, možda najljepše naselje u planini. Do Štokić dulibe je nakon Drugog svjetskog rata izgrađena široka šumska vlaka kojom se izvlačila drvena građa za obnovu u ratu spaljenih kuća, a to je i najlakši prilaz dulibi. Vlaka vodi iz Baričević dolca zapadnom stranom duge šumovite uvale zvane Japage i nakon jednog sata, iza kamenite glavice s druge strane uvale, s vlake silazimo u Štokić dulibu.
Štokić duliba je svojim položajem, veličinom, izgledom i naseljenosti jedinstvena na Velebitu. Ono što je Lubenovac u srcu planine, to je Štokić duliba na njenom primorskom rubu. Kad se pravio plan upravljanja NPSV i nama dano da iskažemo svoje mišljenje i sugestije, jedina moja želja bila je da se i Štokić duliba nađe u granicama parka. Istočno iznad dulibe uzdiže se travnat vrh Štokić Pivačica (1535 m),* a ako od nekog pogleda zastaje dah onda je to pogled s Pivačice na Štokić dulibu.* Svaki stan, svaka šterna i gromača vide se kao da su nam na dohvat ruke. Oko travnate dulibe, smještene na dnu goleme kotline, održao se uski pojas smrekove šume, iznad koje se nastavlja primorska bukova šuma sve do travnatih vrhova kojima je okružena duliba. Južno od Štokić dulibe, odijeljena uskim šumskim pojasom, nalazi se još jedna manja travnata čistina, Rupčinka,* s bivšim stanovima Rupčića.
Da li su dulibu iskrčili Štokići ili možda neki prije njih, to i nije toliko bitno, no kakva je to šuma morala biti možemo pretpostaviti po golemim stablima smreka kojima je opasana duliba. Sad se bukova šuma spušta prema dnu doline, ali samu čistinu, poput Lubenovca, i ovdje osvajaju smreke. U šumi na jugoistočnom vrhu travnate dulibe nalazi se velika snižnica sa slikovitim spiljskim otvorom koja je imala značajnu ulogu u naseljavanju ovih prostora. Štokić duliba je bivše sezonsko naselje Štokića sa Štokić Poda (i Zavratnice u Podgorju), a kako su to bili njihovi jedini stanovi, za Štokić dulibu možemo reći da je istovremeno imala ulogu stanova s Primorske terase i onih s Vrhgorja. Ostaci stanova i šterni (petnaestak) razbacani su posvuda po dulibi, mada ih najviše ima na toplijem istočnom vrhu dulibe (najbolja šterna nalazi se na malom uzvišenju usred dulibe*). S vrha dulibe izlazili su Štokići na Pivačicu, njihovu bivšu sjenokošu. Staza vodi proplancima Štokić buzarice, nastavlja desnom stranom drage uzbrdo i izlazi na travnato sedlo između Pivačice i Borovačkog brda.
Baričević dolac – Pivačica (Štokić, 1535 m). U jugoistočnom kutu Baričević dolca početak je puta kojim su Baričevići izlazili u travnate dolce (Veliki i Mali Smrčevci, Bliznice) u zaleđu Cipaljskog vrha (1556 m) i Pivačice. Širok put vodi položito uzdužnom uvalom na jug: prvu ponikvu u uvali obilazi zdesna, isto tako i drugu, još dublju ponikvu Zvirnjak, a zatim se u kratkim zavojima strmo penje na kosu Zečjaka, vidikovac Ploče, s lijepim pogledom na Visibabu (1448 m, s vrha Visibabe lako je uočiti porijeklo imena Ploče). S kose put silazi u uvalu Konjsko na krševit prag koji dijeli duboku ponikvu pod smrekama slijeva od uvale Konjsko zdesna. Prošavši položito lijevom stranom uvale, iz uvale izlazimo niskim raslinjem zaraslom stazom na zapadno sedlo Cipaljskog vrha (vrh je obrastao gustom klekovinom bukve, no sam vrh je gol). Slijedi silaz u travnat dolac koji se kroz šumu nazire (na karti piše Veliki Smrčevci),* ali ga put ne dotiče, već položito s kopnene strane obilazi Cipaljski vrh (nakon nevremena i popadalih stabala, tu se staza teže raspoznaje) i stiže na sedlo između Cipaljskog vrha i Pivačice kod prvog, najzapadnijeg dolca Baričevskih Bliznica. Kratkim, ali strmim usponom konačno izlazimo na travnate vrhove iznad Štokić dulibe. Štokić Pivačica je pravi raj.
Dragičevski Klapanovci. Sjeverno od Pivačice i Baričevskih Bliznica protežu se Dragičevski Klapanovci, izdužena uvala u kojoj se izmjenjuju duboke kamenite dumače, tek pri vrhu obrasle travom. Na istočnoj strani uvale, na čistini ispod šume, nalazi se slikovit sklop nekoliko jama koje se vjerojatno u podzemlju spajaju.* Klapanovce su kosili Dragičevići, a njihov put kojim su iznosili sijeno u Mirevo, poslužit će i nama. Markirani put Alan – Štirovača s Prosika (1414 m) silazi u Ravne padeže na zapuštenu šumsku cestu, a mi nakon petnaestak minuta s ceste skrećemo za Klapanovce. Staza se strmo penje na vrh krševite ali pošumljene kose, nastavlja položito kroz divljinu pored prve vrtače zdesna, zatim druge i treće vrtače slijeva i izlazi iz šume na sjevernom vrhu Klapanovaca kod ostataka bivše čeke. Da se ne bi vraćali istim putem, nastavljamo strmom desnom stranom uvale u smjeru Pivačice. Na putu prelazimo preko još jedne travnate doline okružene smrekovom šumom zvane Mali Smrčevci* pa kroz šumarak izbijamo u najzapadniji dočić Baričevskih Bliznica u podnožju Pivačice.
Osoka. S Borovačkog brda ne vidi se Štokić duliba, no s njega je otvoren pogled na Šatorinu i gorski lanac Kraljevac – Cicvarinovac – Orbazovac koji s Borovačkim brdom veže travnato sedlo Štokić Osoka (1426 m).* Osoka je središnje mjesto cijelog kraja i primorski ulaz u ogromno prostranstvo između Prosika i Dokozine plani. Sam prijevoj čine dvije usporedne kosice između kojih se, u gornjem djelu uvale, nalazi travnat, nekad obrađen dočić s ostacima triju stanova. Iz donjeg djela uvale izlazi širok put koji se u početku strmo spušta, a onda položito kroz šumu za nešto više od pola sata izlazi na travnat prijevoj Lucić Alan na Premužićevoj stazi. S Osoke vode brojne staze prema bivšim košanicama po okolnim brdima i dolinama. Vjerojatno su i Štokići i Borovci kosili na karti ucrtane Baričevske Bliznice jer s Osoke na tu stranu vodi dobro izveden put. Na drugu stranu odlazilo se u travnate dolce Veliki i Mali Ileksinovac, ili uzduž Ljuljevačke drage sve do Ljuljevca (na kraju Ljuljevačke drage s desne strane je snižnica).
Ljuljevac. Nekad su se u planini kosile sve travnate površine, pa tako i svi travnati dolci i vrhovi na prostoru između Premužićeve staze i Štirovače. Posebno je na cijeni bio Ljuljevac, velika travnata uvala nadomak Štirovače. Ljuljevac je svake godine išao na muntu (dražbu), a muntalo se još i nakon Drugog svjetskog rata. Osoba zadužena za razdiobu parcela – poljak – birala se i svake se godine izmjenjivala među stanarima Vrata. U dogovoreni dan svi bi se skupili u Ljuljevcu. Mjerilo se špagom, a međe su se označavale kolčićima. Premda se vodilo računa da se svake godine izmijene zakupci pojedinih parcela, da ne bi uvijek isti ljudi uživali najbolje dijelove za košnju, znalo je doći do trzavica ako je dodijeljena parcela ostala zapuštena, neiskrčena od prošlogodišnjeg zakupca. (Ravna strana u južnom dijelu Ljuljevca bila je najbolja za košnju i najbliže putu).
U međuvremenu se klekovina bora raširila preko velikog dijela ljuljevačke doline. Tu je i Popričac babe Ane, 200 metara dug silaz, staza koju je jedna Podgorka sama izgradila da bi skratila put do Ljuljevca.
Malo je čudno da baš nitko ne spominje ulogu poljaka u životu Podgoraca jer je muntanje Ljuljevca bilo tek jedno od njegovih zaduženja. Kao pravi seoski starješina (ponegdje je više sela imalo zajedničkog poljaka) poljak je bio taj koji je određivao datum kada će se seliti u planinu i nitko prije tog dana nije smio izdizati stoku. Isto tako kad je na Starčević Podu nevrijeme srušilo prastari hrast, poljak je bio taj koji je raspiljeno drvo podijelio na dvanaest kupova, po jedan za svaku obitelj nazočnu na Podu.
Golići.* Ovu stranicu odgađao sam napisati u nadi da ću doznati nazive svih sedam travnatih vrhova između Osoke i ceste za Dokozinu plan, ali uzalud. Davno sam se raspitivao o tom kraju, no ni sad nisam siguran u ispravnost nekih naziva. Ljuljevac od Štirovače dijeli Ljuljevačko bilo (na Bilu se nalazi travnat dolac Čanjak), a hrptom Bila izlazi se na travnat vrh Seljanski golić odnosno Ljuljevačku kosicu (1550 m), kako piše na kartama. Ovaj prekrasni vidikovac je bez daljnjega jedan od Golića. S vrha je super pogled na sve strane jer se nalazimo usred najšireg dijela Velebita, posve okruženi nepreglednom planinom (uzdužno se vidi od Zavižana sve do Sv. brda). No, možda je to Padeški golić jer se jedino s njega vidi Štirovača i svi njeni padeži. U njegovom se sjevernom podnožju nalaze dva travnata dočića zvana Ježevci koje su nekad Borovci kosili. Jedan je sav pod čemerikom i velikom lokvom. Ova voda je vjerojatno novijeg datuma jer je Maša Borovac nije spominjala, valjda zato jer je povremenog karaktera. Popriki golić je najbliži Osoki, a ispriječio se na putu prema Ljuljevcu.
Kraljevac – Cicvarinovac – Orbazovac je skupni naziv za ulančan niz vrhova koji se proteže između Osoke i Orbazovca (1461 m), travnatog prijevoja koji skupinu dijeli od Ograđenika, a sastoji se od sedam vrhova grupiranih u tri sklopa (K1 – K7). Prvi je na kartama upisan Kraljevac (1588 m).* Nazivom Kraljevac (Kraljevo brdo) označavalo se područje u državnom vlasništvu namijenjeno za ispašu konja i volova korištenih u državne svrhe. Na Kraljevac se nastavlja najviši vrh u nizu – Cicvarinovac (1595 m),* nazvan po cicvari, kuhanom jelu od skorupa i kukuruznog brašna, a već pri kraju grebena je na kartama upisan Orbazovac (Tićački, 1583 m).* Posljednjem K7 vrhu primorska je strana sva pod raspucanim pločama. Uzduž grebena izmjenjuju se travnati dolčići,* bivše košanice (u prvom je neka zidinica): Cicvarinovac (od Rupčića s Poda), Smokrović Orbazovac, Rupčić Orbazovac, Tićački Orbazovac, Borovački Orbazovac… Tu je i Batičevac (1557 m),* markantan vrh pomaknut prema moru s kojeg je osobito lijep pogled na Primorsku terasu u podnožju.
Preko Borovačkog Orbazovca (1461 m) vodio je spomenuti put u Štirovaču. Danas je proplanak devastiran cestom koja je svojedobno trebala završiti u Štokić dulibi. Na putu ispod Orbazovca nalazi se travnat dočić – Kantarska dulibica (1326 m),* bivša sjenokoša Kantara, Bevandića iz Dušikrave, a silaskom u dulibicu na padini slijeva nalazi se snižnica u kojoj cijelo ljeto ima snijega. Ova snižnica i Orbazovac podsjećaju me na jednu tužnu priču koja je ipak imala sretan kraj. U davna vremena kad su se još Smokrovići iz Dušikrave pisali Osmokrovići, jedna je njihova djevojka (Marta) ostala u drugom stanju, a otac kao otac iz onih vremena otjerao ju je od kuće. Marta se povukla u planinu i na Orbazovcu našla utočište (još i sad stoji zidinica koju je sama podigla). Tu je i rodila, a da bi priča imala sretan kraj pobrinuo se neki Ličanin iz Pazarišta koji je ovuda napasao volove i uzeo je za ženu.
studeni 2014.
Kramaruša 
